Micem usne u ritmu tvog glasa
dah ti s usana pijem
da te stopim u sebe sto jace
ti si moja slamka spasa
kutak u koji se sakrijem
dok pahulje grad u bijelo oblace

Posudi mi dzep
za promrzle prste
nocas zelim biti odsjaj
tvoje zjene
stisni me u zagrljaj
nek vatre podivljaju, nek zapale vene
Ja sam ratnik na prvoj crti
prva padam i nije mi zao mene.
Ne bojim se smrti.
Jer nocas cu te zadrzati
I nocas ce cijeli zivot trajati
Platit cu cijenu.
U suzama.
Ma necu se kajati.

Ti si moje skloniste
Od svijeta i od buke.
Vatra za ove promrzle ruke.

Snjezno bijele plahte
njezne ruke i mrak u zjenama.
Tvoje su usne podrska mome dahu,
vatra si mojim venama.
Kad si tu nema mjesta strahu,
nema mjesta mislima.
Ti si povjetarac mome tijelu,
ja list sto drhturi pod naletima tvog plesa.
Mi smo neraskidivo vezani u svojoj slobodi,
u ovome mraku.

Povedi me poljima pamuka,
ja bi za tebe sve (bilo gdje i bilo sto)
hrabra sam samo kad me drzi tvoja ruka
ali ti nikad necu priznati to..

Ljudi su ovce. Slatke male ovčice. U kutiji. Nešto kao u Malom Princu.
Nisu svi. Većina. I uvijek mislimo da smo baš mi u skupini koja nije.
Baš ti. Baš ja. Naš vid nije tunelski.
Mi vidimo dalje. Vidimo više. Mi razumijemo bolje. .. A možda smo samo u drukčije oslikanoj kutiji, gdje zidovi oko nas imaju malo bolje nacrtane horizonte pa se čini da smo slobodni.
Ili smo kutija, koja je zarobila jedno plaho biće unutar sebe.. Tko će ga znati.

Svi smo mi žrtve vlastitih iluzija..