Indijanka vegetarijanka
06.12.2016., utorak
Prijatelji
Žive zajedno u jednom prihvatilištu za napuštene i zlostavljane životinje: Oznake: pas, svinja, Životinje, specizam, vrstaštvo |
15.07.2016., petak
Čekanje
25.05.2016., srijeda
Trči, zeko, trči!
Topao, a vjetrovit dan. U prirodi. Lijepo je. Trešnje. Njive. Divlje jagode. Šume. Gore. Livade. Moja najbolja prijateljica i ja. Šećemo. Udišemo. Lijepo nam je. Odjednom mi nešto skoči u krajičku oka. Okrenem se. Zeko. Trči preko njive. Trči, zeko, trči! Moja prijateljica (koja je zapravo pas) za njim! Haha, može mu staviti soli na rep. Završili u žbunju. Prijateljica se vratila s trnjem u krznenoj bundi. Zeko nestao. Šteta samo što mi je fotoaparat spor na okidaču, inače bi fotografija bila bolja.  Oznake: zeko, zec, priroda, pas, fotografija |
12.05.2016., četvrtak
Preko ograde
Pas se izgnječio tenisica, a onda je od umora prilegao i zaspao. U jednom je trenutku osjetio moju prisutnost i podignuo glavu, a iz usta mu je virio žnjiravac tenisice na kojoj leži. Preslatko! Oznake: pas, tenisice, san, spavanje |
15.06.2015., ponedjeljak
Denali
|
Denali je kratki film u trajanju nešto više od 7 minuta koji opisuje odnos čovjeka i psa. Film je napravio fotograf Ben Moon uz pomoć svojih prijatelja, a u filmu se opisuje Benov odnos sa psom po imenu Denali. Naime, Ben je psa 1999. godine udomio iz skloništa za napuštene životinje, a Denali je umro u 14. godini života. Ubrzo nakon što je film bio montiran i Denali je umro. Pas je između ostalog bio i Benov model za fotografije, prijatelj i suputnik na brojnim putovanjima i kampiranjima, a što je još važnije, pomogao je Benu da prebrodi borbu s tumorom. Film je dobio dvije nagrade ne festivalu 5Point u Koloradu, i to nagradu publike i nagradu kao najbolji film tog festivala. Dirljiva priča o prijateljstvu. Svakako preporučam pogledati: Oznake: Denali, kratki film, pas, čovjek, prijateljstvo |
08.12.2014., ponedjeljak
Tragedija
|
Otvoreno je novo klizalište. Svi su sretni. Glazba. Hihot. Kuhano vino. Mandarinke. Kokice. Nezaobilazni ukrasi. Dva bora, zapravo konstrukcije bora na kojima su lampice. Jedan crveni. Drugi zeleni. Odnekud i pseto se stvorilo. Netko ga doveo i ne drži na lajni. Odjednom žalostan, kratak cvilež. Što se događa? Pseto je iz nekog razloga zagrizlo lampicu na boru i struja ga je ubila. Leži. Čeljustima čvrsto stisnulo žice na boru. Iz njega se puši. Svi se meškolje, pokušavaju ga odvojiti kišobranima. Ne ide. Beživotno tijelo leži na betonu, jedino glava pričvršćena za bor. Strašno. Slika koja se ne da lako izbrisati iz sjećanja. Glazba i dalje trešti. Svjetla i dalje gore. Veselimo se Božiću. A ja se pitam – kako naći smisao u ovakvim besmislenim događajima? Oznake: pas, tragedija, struja, ukrasi, besmislenost |
27.08.2014., srijeda
Razgovor ugodni naroda susjedskog
|
Žalila se susjeda svom sinu na psa. Što god ostave ne stolu pas dođe i pojede. Budući je velik, nije mu problem bilo što dohvatiti. Susjeda: Ne razumijem, kako kod susjede na stolu može cijeli dan stajati pet kila mesa, a njezini psi to neće ni taknuti? (ta osoba o kojoj se priča sam ja, mada ne znam da sam ikad ostavila pet kila mesa na stolu da stoji cijeli dan) Susjedin sin: Ali, mama, kako ti ne znaš da su susjedini psi vegetarijanci? Ja: Ha ha ha. EVERYBODY (VERY, VERY SURPRISED): HAHAHAHAHA…. Oznake: susjedi, razgovor, meso, pas |
28.07.2014., ponedjeljak
Who's dog is this?
|
Evo, bila sam na moru na jednom otoku. Sve je to lijepo, kao i svugdje na moru, ali budući sam ipak takva osoba koja više pamti loše nego dobro, evo jednog događaja s plaže. Dakle, plaža puna ljudi, svi se bućkaju, sunčaju, opuštaju. Odjednom se prolomi vikanje: 'Čiji je ovo pas?' Psa do tada nisam si skužila. Omanji pas dakle stoji u plićaku i hladi se, nit da se pomakne i vidi se da mu se živo fućka za sve osim da se ohladi. Neki lokalni šerif međutim jako se uznemirio zbog njega i grozničavo počeo mlatati rukama i vikati da je sve puno djece i kako pas može tu biti te je silom htio saznati čiji je. Kad se nitko nije javio, izašao je van, uzeo kamen veći od svoje šake i krenuo prema psu. Cijela je plaža doslovno zanijemila. Ja se i dan danas ljutim na sebe jer sam i sama zanijemila pred ovakvim barbarstvom. Barbarstvo uvijek tako djeluje na mene – jednostavno se paraliziram i ne mogu se pomaknuti. Tako je bilo i tada. Krivo mi je što ja nisam uzela kamen i krenula prema šerifu. Daj bože da se i to jednog dana dogodi u sličnoj situaciji. Srećom pa sin lokalnog šerifa, poznavajući valjda svog oca, stane između njega i psa i počne pitati na engleskom: 'Who's dog is this?' Opet muk. Opet pitanje. Opet muk. Šerif sve bliže s kamenom u ruci. Kad li odjednom neka starija žena prilazi i kaže da nije njen, ali eto pazi na njega te uđe u vodu, stavi psa na lajnu i odvede ga. A ja? Paraliza me držala kojih dobrih dvadeset minuta. Nešto što ću vjerojatno pamtiti cijeli život. |
13.01.2014., ponedjeljak
Kako su nam Pafi i Kika gotovo uništili šetnju
|
U zadnja dva tjedna u šetnji doživjesmo dva napada pasa. I to ne lutalica (oni su uglavnom previše plahi i uopće nisu problematični) već pasa koji imaju vlasnike. K tome, kako se i ljudi mijenjaju na gore, čini se kako se i životinje mijenjaju pa tako prije nisam doživljavala da muški pas napadne ženskoga, a danas se to često događa. Priča o Pafiju Šećemo u sumrak i prolazimo kraj dvorišta visoke ograde iza koje je bernardinac. Međutim, čini se kako ovaj put nije iza ograde već je ispred ograde! Naime, nešto veliko bijelo s iskešenim zubima trči prema nama. I krene prema mom jednom psu pa prema drugom i širi usta te mi jednog psa počupa za dlaku na leđima. Vlasnik viče: 'Pafi, Pafi…' ali Pafi ne sluša dok vlasnik konačno ne dotrči i ščepa ga za vrat i odvuče (jedva jedvice). Poslije se ispričava, ali kažem mu: 'A dobro je sve to prošlo.' Priča o Kiki Dogodilo se to u nedjelju. Lijep sunčan dan mogao je loše završiti. Prolazim s psima pored nekog dvorišta već se vraćajući iz dugačke šetnje, a u dvorištu napirlitana fufa koja nas je vidjela i svejedno stisnula gumb te su se počela otvarati njezina velika električna vrata od ograde. Kako su se vrata otvarala, tako je iza njih na nas iskočilo pseto. Crno, ne previše veliko, ali jako histerično i agresivno. I ne odustaje, zalijeće se na moje pse i grize ih. Ona fufa stoji i gleda i čak joj vidim osmijeh na licu! Da se nije pojavio njezin muž (pretpostavljam da je muž) i jedva zauzdao Kiku, tko zna što bi tu još bilo. I on se ispričao, a ona je i dalje stajala i smješkala se! Doista, nekad mi se čini da većina ljudi vjeruje da je glava nešto što eventualno fizički uljepšava svijet, a ne služi za razmišljanje. Ili, kako je to moja susjeda uvijek rado govorila za ljude koji joj dignu tlak – svašta pička rodi, ali novaca neće! Da ne duljim, ovakvih, sličnih priča imam još barem pet – deset. I uvijek je sasvim jasno – sve je do vlasnika, pas nije kriv. Ali pas najčešće nastrada kad se dogodi tragedija. Oznake: pas, šetnja, napad, vlasnici, odgoj, kazna, tragedija |
11.11.2013., ponedjeljak
Susret s lisicom
|
U petak u šetnji u predvečerje sreli smo lisicu i to na gradskom kupalištu, odmah blizu Kupe. Izdaleka je izgledala poput mačke i doista sam mislila da se radi o mački, ali onda je moj pas krenuo u akciju i zaletio se prema 'mački' koja se pretvorila u lisicu. Ono što je bilo začudno jest da je po prvi puta pas bio doslovno za petama lisici koja je vukla svoj veliki, lijep rep i trčala preko kupališta pa preko nasipa te onda nestala u obližnjem šumarku. Zbilja, trka i pol i sva sreća da je lisica pobjegla. |
27.09.2013., petak
Sunčanica
26.04.2013., petak
Ugriz uvjerenja
|
U jučerašnjem postu zaboravila sam napisati: 'What's next?' a kad ono ovo 'next' je stiglo vrlo brzo. Naime, jučer mi se dogodilo ono što nikada nisam pomišljala da će mi se se dogoditi, nikad nisam vjerovala da mi se može dogoditi, bila sam UVJERENA kako nema šanse da mi se to dogodi – ugrizao me pas! Ne nijedan od mojih pasa već nečiji pas na cesti. Dakle, vozila sam se na biciklu, a tri su psa lajala i tancala uz mene. Mislila sam da samo trče za kotačima. Inače nikad nemam problema s psima, uvijek me prokuže i ostave na miru i pozdrave… ali ovaj puta dogodilo se – jedan od njih jednostavno je zagrizao moj lijevi list. Stala sam, što od šoka, što od boli (više od šoka) i opsovala im par sočnih nakon čega su odmah pobjegli. A onda zadigla nogavicu i imam što i vidjeti – tri rupe na nozi… Krvave su, ali opet nije da curi krv. Sjedam na bicikl i važem li ga važem. Hitna – kuća… Hitna – kuća… Hitna – kuća… I na kraju, zbog obaveza koje sam još imala, moj jadni i nsretni i prije svega šokirani mozak izabire otići kući. I uzeti rakije i natopiti rane. Peče, peče, peče… Ali život zove, mora se ići dalje, nema vremena za jaukanje. I tako je to prošlo… Dakako, ne znam je li odluka dobra i nemam pojma jesu li psi cijepljeni (mada mislim da nisu, iako nisu lutalice, žive u jednoj kući bez ograde i tako jure za autima i biciklima), jesam li možda nečim zaražena… čak se ne usudim progooglati što se sve može prenijeti psećim ugrizom (osim što znam za bjesnoću (ali mislim da ovi nisu bijesni) i streptokoka…) Trebam li prijaviti slučaj? Ako to učinim, psi će sigurno biti ubijeni. Ako ne učinim, to drugi puta može biti neko dijete. Ako kažem vlasnicima, a ne čine mi se baš normalni, mogu pse jednostavno zatući kolcem. Ako im ne kažem opet će se nastaviti, a ja tim putem sada moram proći svakog dana… A ono što je najgore je smrt jednog mojeg uvjerenja – da me nikada nijedan pas ne bi ugrizao. Kao što sam rekla, uvijek imam prijateljski odnos s njima, mislim da osjete da sam im prijatelj i do sad je uvijek tako bilo. Ali što od sad? Kako će moj mozak reagirati kad vidim pse kako jure za mnom i laju? Hoće li se preplašiti? Hoće li mi sada srce jače zakucati kada vidim pse, ali ne zbog ljubavi već od straha? To ću, očito, tek vidjeti. Ali u međuvremenu se pitam što su uvjerenja. Drek na šibici, čini se? Ili tek izazov kojeg život pokušava slomiti? Ili je sve ovo tek iznimka koja dokazuje pravilo, tj. uvjerenje… Oznake: ugriz, uvjerenje, pas, Psi |
28.03.2013., četvrtak
Pseći curry
|
Nakon konjetine u govedini ili umjesto govedine, u Velikoj Britaniji novi skandal – hrana u kojoj je trebao biti janjeći curry zapravo bi mogao biti pseći curry. Rezultat je to istraživanja BBC-ja iz šest restorana u Londonu. Naime, analiza je pokazala da janjeći curry zapravo nije od janjetine, ali da stvar za mesojede bude još gora, nije ni govedina, ni svinjetina, ni konjetina, ni piletina, ni jaretina. Pa što je onda, pobogu, u panici se pitaju svi. Nagađa se da bi se moglo raditi o psećem mesu. A kako se sve ionako uvozi iz Kine – zašto ne i pseće meso? Tako svjedno je li piletina, svinjetina, konjetina, govedina ili pasetina. Jer isto kao što se kod nas uzgajaju krave, svinje i pilići, tako se u Kini uzgajaju psi. I mačke. Za hranu. Osim ovoga, u istraživanju se pokazalo da jelo koje je, kao, od govedine, u sebi sadrži malo govedine, a većim dijelom je piletina. Jedan nutricionist je prokomentirao: 'Ovo je zastrašujuće. Ako se ne može identificirati od kojeg je mesa proizvod napravljen, pitanje je što je to? Od kuda je uvezeno? Gdje je životinja zaklana? Je li meso uopće higijenski ispravno? Ima li u njemu nekakvih bakterija?' Oznake: pas, meso, curry, Velika britanija, pseće meso |
