Evo, bila sam na moru na jednom otoku. Sve je to lijepo, kao i svugdje na moru, ali budući sam ipak takva osoba koja više pamti loše nego dobro, evo jednog događaja s plaže. Dakle, plaža puna ljudi, svi se bućkaju, sunčaju, opuštaju. Odjednom se prolomi vikanje: 'Čiji je ovo pas?' Psa do tada nisam si skužila. Omanji pas dakle stoji u plićaku i hladi se, nit da se pomakne i vidi se da mu se živo fućka za sve osim da se ohladi. Neki lokalni šerif međutim jako se uznemirio zbog njega i grozničavo počeo mlatati rukama i vikati da je sve puno djece i kako pas može tu biti te je silom htio saznati čiji je. Kad se nitko nije javio, izašao je van, uzeo kamen veći od svoje šake i krenuo prema psu. Cijela je plaža doslovno zanijemila. Ja se i dan danas ljutim na sebe jer sam i sama zanijemila pred ovakvim barbarstvom. Barbarstvo uvijek tako djeluje na mene – jednostavno se paraliziram i ne mogu se pomaknuti. Tako je bilo i tada. Krivo mi je što ja nisam uzela kamen i krenula prema šerifu. Daj bože da se i to jednog dana dogodi u sličnoj situaciji. Srećom pa sin lokalnog šerifa, poznavajući valjda svog oca, stane između njega i psa i počne pitati na engleskom: 'Who's dog is this?' Opet muk. Opet pitanje. Opet muk. Šerif sve bliže s kamenom u ruci. Kad li odjednom neka starija žena prilazi i kaže da nije njen, ali eto pazi na njega te uđe u vodu, stavi psa na lajnu i odvede ga.
A ja? Paraliza me držala kojih dobrih dvadeset minuta. Nešto što ću vjerojatno pamtiti cijeli život.
Post je objavljen 28.07.2014. u 15:27 sati.