Indijanka vegetarijanka
26.04.2013., petak
Ugriz uvjerenja
|
U jučerašnjem postu zaboravila sam napisati: 'What's next?' a kad ono ovo 'next' je stiglo vrlo brzo. Naime, jučer mi se dogodilo ono što nikada nisam pomišljala da će mi se se dogoditi, nikad nisam vjerovala da mi se može dogoditi, bila sam UVJERENA kako nema šanse da mi se to dogodi – ugrizao me pas! Ne nijedan od mojih pasa već nečiji pas na cesti. Dakle, vozila sam se na biciklu, a tri su psa lajala i tancala uz mene. Mislila sam da samo trče za kotačima. Inače nikad nemam problema s psima, uvijek me prokuže i ostave na miru i pozdrave… ali ovaj puta dogodilo se – jedan od njih jednostavno je zagrizao moj lijevi list. Stala sam, što od šoka, što od boli (više od šoka) i opsovala im par sočnih nakon čega su odmah pobjegli. A onda zadigla nogavicu i imam što i vidjeti – tri rupe na nozi… Krvave su, ali opet nije da curi krv. Sjedam na bicikl i važem li ga važem. Hitna – kuća… Hitna – kuća… Hitna – kuća… I na kraju, zbog obaveza koje sam još imala, moj jadni i nsretni i prije svega šokirani mozak izabire otići kući. I uzeti rakije i natopiti rane. Peče, peče, peče… Ali život zove, mora se ići dalje, nema vremena za jaukanje. I tako je to prošlo… Dakako, ne znam je li odluka dobra i nemam pojma jesu li psi cijepljeni (mada mislim da nisu, iako nisu lutalice, žive u jednoj kući bez ograde i tako jure za autima i biciklima), jesam li možda nečim zaražena… čak se ne usudim progooglati što se sve može prenijeti psećim ugrizom (osim što znam za bjesnoću (ali mislim da ovi nisu bijesni) i streptokoka…) Trebam li prijaviti slučaj? Ako to učinim, psi će sigurno biti ubijeni. Ako ne učinim, to drugi puta može biti neko dijete. Ako kažem vlasnicima, a ne čine mi se baš normalni, mogu pse jednostavno zatući kolcem. Ako im ne kažem opet će se nastaviti, a ja tim putem sada moram proći svakog dana… A ono što je najgore je smrt jednog mojeg uvjerenja – da me nikada nijedan pas ne bi ugrizao. Kao što sam rekla, uvijek imam prijateljski odnos s njima, mislim da osjete da sam im prijatelj i do sad je uvijek tako bilo. Ali što od sad? Kako će moj mozak reagirati kad vidim pse kako jure za mnom i laju? Hoće li se preplašiti? Hoće li mi sada srce jače zakucati kada vidim pse, ali ne zbog ljubavi već od straha? To ću, očito, tek vidjeti. Ali u međuvremenu se pitam što su uvjerenja. Drek na šibici, čini se? Ili tek izazov kojeg život pokušava slomiti? Ili je sve ovo tek iznimka koja dokazuje pravilo, tj. uvjerenje… Oznake: ugriz, uvjerenje, pas, Psi |
