Indijanka vegetarijanka
27.11.2014., četvrtak
Meso je meso
|
Novinske stupce ovih dana puni akcija iz Švicarske u kojoj društva za zaštitu životinja apeliraju na građane da prestanu jesti svoje mačke i pse. Naime, oko 3 posto Švicaraca, a to je oko 240,000 ljudi, najviše u ruralnim dijelovima, vole uživati u mačjem i psećem mesu. Mačke su posebne popularne u vrijeme božićnih blagdana, kada se mariniraju u bijelom vinu i češnjaku te peku, nešto slično kao što se pripremaju kunići. Psi su također popularni, ali ne kao božićno jelo već se od njihovog mesa prave popularne kobasice te su među najomiljenijim kobasice od rotvajlera. Jedan čovjek, Švicarac koji jede mačke i pse o svemu kaže: 'Meso je meso, nema ništa čudno u tome!' Društva za zaštitu životinja organiziraju potpisivanje peticije da se ukine barbarski zakon, kako ga oni nazivaju, koji dopušta da čovjek ubije svoju mačku ili psa i pojede ga i to bez ikakve zakonske kazne. No, ja bih se, kao i mnogo puta do sada složila da je čovjek iz priče u pravu – meso je meso. Koja je razlika između mačke i psa ili krave i kokoške? Samo po tome jer mačke i pse držimo za ljubimce, a krave i kokoške ne. Specizam u svojoj punoj jačini. I licemjerje također. A o zakonima da i ne govorimo. Iako kod nas nitko ne jede mačke i pse, iako ih zakonski ne bi smjeli ni mučiti ni držati na prekratkom lancu, kao ni napustiti, izbaciti na cestu, to se sve redovito događa. Meso je meso, zakoni su mrtvo slovo na papiru, ljudi su svuda jednako licemjerni, toleriraju dvostruka pravila i zato o'ladite. Oznake: meso, mačke, Psi, Švicarska |
11.11.2014., utorak
Kako? Zašto?
|
Naletjeh na video o dva psa spašena s ulica Sarajeva. Dva jadnička. Jedan žuti, drugi crni. Oba se stisla u kut sobe. Žuti gleda sav u strahu, a crni je toliko uplašen da je gurnuo glavu prema žutom, kao da se želi uvući u njega. Žena ga miluje, on ni da se okrene, koliko se boji. Prizor je to koji će me zasigurno još dugo proganjati. Nešto što ti se zareže u dušu i odande ne izlazi. Poput nekakvog šrapnela zarađenog u ratu, a kasnije je preriskantno vaditi ga pa živiš noseći ga u sebi. Neprestano se pitam što li su ta dva psa doživjela u svojim životima da su tako uplašena. Kakvo divljaštvo, kakve nepravde, kakve grubosti. Nešto što moj jadni mozak vjerojatno ne može ni zamisliti ni pojmiti. Misli lete pa mi se odmah javila asocijacija na farme i na klaonice. Kakvi smo mi to ljudi? Kako možemo to činiti? Iznova i iznova. Znam za ono – čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano, ali opravdava li ova rečenica baš svako divljaštvo? Što to ulazi u ljude da se tako ponašaju i jedni prema drugima i prema drugim bićima? Očaj? Nesreća? Osjećaj neispunjenosti? Glad? Ne znam. To je nešto što ću se uvijek pitati, a mislim da mi nikada neće sinuti neki odgovor koji bi me zadovoljio. Ili barem umirio. I kako nastaviti živjeti takav život koji je prepun patnje i nepravdi? Ne prema meni. Ne. Prema nevinim bićima koja su svuda oko nas, kojima ja ne mogu pomoći, a čiju patnju pijem baš poput vode. Oznake: ljudi, Psi, klaonice, agresivnost, divljaštvo |
30.10.2014., četvrtak
Hot dog
|
Ovo je snimka šaljive skrivene kamere, dakle namijenjena zabavi. Radi se o tome da se ljudima dijele hot dogovi, a kada zagrizu, kaže im se da su napravljeni od psećeg mesa. Tada slijede reakcije – čuđenje, zgražanje, pljuvanje, povraćanje i slično. Ovo je dobar primjer specizma u zapadnom društvu – psi se ne jedu, ali u isto vrijeme sasvim je u redu kada se jedu svinje, pilići, krave i ostale životinje. Također, kulture u kojima se jedu psi i mačke, kod nas zamišljeni kao ljubimci, nazivaju se barbarskima. Sjećam se prije nekog vremena kada je u Aziji (Južnoj Koreji) održano nogometno prvenstvo, svi su se zgražali jer se tamo jedu psi i mačke te se tražila zabrana prodaje tog mesa za vrijeme trajanja prvenstva. Bi li zapad isto to učinio da netko traži zabranu prodaje mesa od krava primjerice? Oznake: video, ala, meso, Psi, licemjerje |
07.08.2014., četvrtak
Pjesma
|
Uvijek je lijepo kad se dobije podrška pa je tako i meni stigao jedan email s jednom lijepom pjesmom. Uvijek mi je drago kada vidim ljude koje zanimaju ovakve teme i koji su k tome inspirirani za napisati nešto svoje. Hvala, Gorane, samo tako nastavi! :) Nije to ništa što donijeti će pare al možda uspije pokrenut svijest da pas se ne prodaje dok toliko zdravih negdje zatvoreni leže samo zato da ih se na kraju ubije bezveze Gladni mršavi zatvoreni i pretučeni do jučer u autu na kauču a danas samo u sjeni bez obzira što osjećaju i što imamo isteorgane tretiraju ih nekad gore nego ameri navodne talibane Android iPhone Mac il novi tablet nemaju puno smisla jer život nije gadget Facebook/Instagram kao veliki digitalni supermarket Gdje ne prodaje se roba nego jedan krivi aspekt Hipsteri još uvijek u svemu vide maltezere nabildani tipovi hoće staforde al ne i pekinezere a kad obična si Bo, Flekica ili Žućka jebiga stari - živo mi se fućka Ako idem na godišnji ne mogu ga povest S frendicom na Zrću ću radije dane provest Tlaka je tražit gdje bi ga se moglo odvest A što će s njim poslije biti ne uklapa se u kontekst U 21. stoljeću zakon se crni na bjelini: 60 dana garantirano ih čeka u cjelini Osim ako prije nešto krivo se ne dogodi Jer ne možeš uvijek znati kako se tamo vrijeme provodi A ako ne izađu u tom roku: možda za neke nove ne bude višemjesta a onda dobro znaš da za stare izbor ne može biti cesta A da ih ono što ljudi zovu savjest ne bi jako peklo kažu eutanazija za - stari sorry vrijeme je isteklo As-Eko Pakrac Tip-Tip i Pula neke je lako nać al neke nemoš ni preko facebooka il googlea Pokupsko Cerje i ukupno preko dvadeset takvih lokacija Dvadeset prvo stoljeće evropa gdje to ide ova nacija Oznake: pjesma, Podrška, email, Psi, društvene mreže, površnost |
13.02.2014., četvrtak
Milijarder spašava lutalice
|
Prenosim s Indeks.hr-a: NAJVEĆI dio ovogodišnjih Olimpijskih igara u Sočiju plaćaju ruski porezni obveznici. Međutim, ruski milijarder Oleg Deripaska i sam je mnogo uložio u projekt, ali i u - spašavanje pasa lutalica inače osuđenih na smrt. "Svog prvog psa pronašao sam na ulici u selu u kojem sam odrastao. Bio mi je vrlo blizak prijatelj gotovo pet godina", rekao je za videoprilog BBC-ja. Naime, Deripaska je financirao izgradnju skloništa za lutalice koje je na brzinu i u zadnji tren postavljeno u blizini Sočija. Podsjećamo, brojni radnici koji su radili na izgradnji olimpijskog parka hranili su pse i brinuli se o njima, a nakon što su napustili Soči, psi su ostali prepušteni sami sebi. Vlasti su prije nekoliko tjedana donijele odluku o unajmljivanju privatne tvrtke koja ih je uspavljivala otrovnim strelicama. Međutim, dobronamjerne lutalice koje nikoga ne napadaju često se mogu sresti u olimpijskom selu, s njima se druže i sportaši, a jedan se uspio uvući i na samu ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara. Deripaska je nakon vijesti o sudbini pasa u Sočiju u medijima i na društvenim mrežama odlučio pomoći, organizirao je ekipu dobrotvornih radnika koji su skupljali životinje s ceste te ih dovodili u improvizirani azil. Medijska kampanja urodila je plodom, jer, kako ističe voditeljica utočišta, životinje se brzo udomljavaju. Oznake: Psi, lutalice, rusija, Soči, oi, Oleg Deripaska |
12.12.2013., četvrtak
Susret u šumi
|
Rana jesen šarena listopadna vrckava k'o slikarica. Moji psi, tvoj pas što trči vukuć dugačku špagu iza sebe stvoriste se niotkud, kažeš: Drago mi je, ja sam Robi! I pružiš ruku toplu kao riječ hvala. Robi, Robi, Robi… Kao Robert? Kao robot? Kao rob? Robocap Robertson Roberts Ili Robi kao hobi Moby lobi štapići Bobi pustinja Gobi? Sorry, Robi, ja sam samo vrckava slikarica riječima. I ode Robi rekuć: Ugodan dan! Opet topla riječ topla kao rana jesen, kao sjećanje. |
30.10.2013., srijeda
Psi koriste isti dio mozga kao ljudi kada osjećaju
|
U serijama testiranja mozgova pasa snimke na magnetskoj rezonanci pokazale su da psi koriste isti dio mozga kao ljudi kada osjećaju. Znanstvenici su skeniranjem psećih mozgova utvrdili upečatljivu sličnost između pasa i ljudi u strukturi i funkciji ključne regije mozga, caudate nucleusa, koja se nalazi između moždanog debla i korteksa, a bogata je dopaminskim receptorima. Kod pasa se aktivnost ove moždane regije poveća kao odgovor na signale koji ukazuju na hranu, aktivira se kod mirisa poznatih ljudi, a u preliminarnim testovima aktivirao se na povratak vlasnika koji je na trenutak izašao iz vidokruga. Znanstvenici tvrde da ona može biti pokazatelj psećih emocija. Sposobnost da se dožive pozitivne emocije, poput ljubavi i privrženosti, značilo bi da psi imaju razinu svjesnosti usporedivu s onom koju ima dijete. |
03.09.2013., utorak
Promjene oko trgovine psima za klanje
|
Vlasti Kambodže, Tajlanda, Laosa i Vijetnama dogovorile su se da će zaustaviti trgovinu psećem mesom, točnije pasa koji se kasnije kolju i pretvaraju u meso za ljudsku konzumaciju. Ovo se dogodilo zbog velikog širenja bjesnoće iz jedne u drugu državu, a za što je zaslužna upravo ova trgovina živim psima. Na Tajlandu je takva trgovina već zabranjena, ali ona se i dalje ilegalno provodi pa su rekli da će poraditi na pooštravanju postojećih zakona. Ovo, dakako, neće promijeniti navike ljudi i to da jedu pseće meso. Također, ovdje ne treba uzeti u obzir da su to psi. Jednako je i kod nas s kravama, svinjama, pilićima i ostalim paćenicima koji se prevoze na nehumane načine, trguje se njima, obolijevaju od svakojakih bolesti, šopa ih se lijekovima, itd., itd. |
26.04.2013., petak
Ugriz uvjerenja
|
U jučerašnjem postu zaboravila sam napisati: 'What's next?' a kad ono ovo 'next' je stiglo vrlo brzo. Naime, jučer mi se dogodilo ono što nikada nisam pomišljala da će mi se se dogoditi, nikad nisam vjerovala da mi se može dogoditi, bila sam UVJERENA kako nema šanse da mi se to dogodi – ugrizao me pas! Ne nijedan od mojih pasa već nečiji pas na cesti. Dakle, vozila sam se na biciklu, a tri su psa lajala i tancala uz mene. Mislila sam da samo trče za kotačima. Inače nikad nemam problema s psima, uvijek me prokuže i ostave na miru i pozdrave… ali ovaj puta dogodilo se – jedan od njih jednostavno je zagrizao moj lijevi list. Stala sam, što od šoka, što od boli (više od šoka) i opsovala im par sočnih nakon čega su odmah pobjegli. A onda zadigla nogavicu i imam što i vidjeti – tri rupe na nozi… Krvave su, ali opet nije da curi krv. Sjedam na bicikl i važem li ga važem. Hitna – kuća… Hitna – kuća… Hitna – kuća… I na kraju, zbog obaveza koje sam još imala, moj jadni i nsretni i prije svega šokirani mozak izabire otići kući. I uzeti rakije i natopiti rane. Peče, peče, peče… Ali život zove, mora se ići dalje, nema vremena za jaukanje. I tako je to prošlo… Dakako, ne znam je li odluka dobra i nemam pojma jesu li psi cijepljeni (mada mislim da nisu, iako nisu lutalice, žive u jednoj kući bez ograde i tako jure za autima i biciklima), jesam li možda nečim zaražena… čak se ne usudim progooglati što se sve može prenijeti psećim ugrizom (osim što znam za bjesnoću (ali mislim da ovi nisu bijesni) i streptokoka…) Trebam li prijaviti slučaj? Ako to učinim, psi će sigurno biti ubijeni. Ako ne učinim, to drugi puta može biti neko dijete. Ako kažem vlasnicima, a ne čine mi se baš normalni, mogu pse jednostavno zatući kolcem. Ako im ne kažem opet će se nastaviti, a ja tim putem sada moram proći svakog dana… A ono što je najgore je smrt jednog mojeg uvjerenja – da me nikada nijedan pas ne bi ugrizao. Kao što sam rekla, uvijek imam prijateljski odnos s njima, mislim da osjete da sam im prijatelj i do sad je uvijek tako bilo. Ali što od sad? Kako će moj mozak reagirati kad vidim pse kako jure za mnom i laju? Hoće li se preplašiti? Hoće li mi sada srce jače zakucati kada vidim pse, ali ne zbog ljubavi već od straha? To ću, očito, tek vidjeti. Ali u međuvremenu se pitam što su uvjerenja. Drek na šibici, čini se? Ili tek izazov kojeg život pokušava slomiti? Ili je sve ovo tek iznimka koja dokazuje pravilo, tj. uvjerenje… Oznake: ugriz, uvjerenje, pas, Psi |
04.12.2012., utorak
Slika za pamćenje
|
Jučer predivan dan, hladan, ali sunčan, trebalo ga je iskoristiti za šetnju. Otišla sam u šumu s psima. U šumi ima nešto snijega, a najviše blata. Ptice predivno pjevaju,kao da je proljeće. I ono što me posebno iznenadilo i razveselilo – došla sam na manje od deset metara do dvije srne. Ležale su i nešto žvakale i gledale u mene. Predivno! Neprocjenjivo! Mislim da ne bi pobjegle da ih moj pas nije nanjušio (žao mi je što ga nisam stigla zavezati prije), ali nije im mogao ni soli na rep staviti, koliko su brze. Samo su se vidjeli bijeli repići kako odmiču. Kasnije, malo dalje, potok kroz šumu kojeg je napravila nedavna kiša. Vijuga lijevo – desno, baš poput zmije, i više od toga. Doista je lijepo ovako napuniti baterije! Oznake: priroda, srne, šuma, Psi |
