Naletjeh na video o dva psa spašena s ulica Sarajeva. Dva jadnička. Jedan žuti, drugi crni. Oba se stisla u kut sobe. Žuti gleda sav u strahu, a crni je toliko uplašen da je gurnuo glavu prema žutom, kao da se želi uvući u njega. Žena ga miluje, on ni da se okrene, koliko se boji.
Prizor je to koji će me zasigurno još dugo proganjati. Nešto što ti se zareže u dušu i odande ne izlazi. Poput nekakvog šrapnela zarađenog u ratu, a kasnije je preriskantno vaditi ga pa živiš noseći ga u sebi.
Neprestano se pitam što li su ta dva psa doživjela u svojim životima da su tako uplašena. Kakvo divljaštvo, kakve nepravde, kakve grubosti. Nešto što moj jadni mozak vjerojatno ne može ni zamisliti ni pojmiti.
Misli lete pa mi se odmah javila asocijacija na farme i na klaonice. Kakvi smo mi to ljudi? Kako možemo to činiti? Iznova i iznova. Znam za ono – čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano, ali opravdava li ova rečenica baš svako divljaštvo? Što to ulazi u ljude da se tako ponašaju i jedni prema drugima i prema drugim bićima? Očaj? Nesreća? Osjećaj neispunjenosti? Glad? Ne znam. To je nešto što ću se uvijek pitati, a mislim da mi nikada neće sinuti neki odgovor koji bi me zadovoljio. Ili barem umirio. I kako nastaviti živjeti takav život koji je prepun patnje i nepravdi? Ne prema meni. Ne. Prema nevinim bićima koja su svuda oko nas, kojima ja ne mogu pomoći, a čiju patnju pijem baš poput vode.
Post je objavljen 11.11.2014. u 13:30 sati.