Indijanka vegetarijanka
11.11.2014., utorak
Kako? Zašto?
|
Naletjeh na video o dva psa spašena s ulica Sarajeva. Dva jadnička. Jedan žuti, drugi crni. Oba se stisla u kut sobe. Žuti gleda sav u strahu, a crni je toliko uplašen da je gurnuo glavu prema žutom, kao da se želi uvući u njega. Žena ga miluje, on ni da se okrene, koliko se boji. Prizor je to koji će me zasigurno još dugo proganjati. Nešto što ti se zareže u dušu i odande ne izlazi. Poput nekakvog šrapnela zarađenog u ratu, a kasnije je preriskantno vaditi ga pa živiš noseći ga u sebi. Neprestano se pitam što li su ta dva psa doživjela u svojim životima da su tako uplašena. Kakvo divljaštvo, kakve nepravde, kakve grubosti. Nešto što moj jadni mozak vjerojatno ne može ni zamisliti ni pojmiti. Misli lete pa mi se odmah javila asocijacija na farme i na klaonice. Kakvi smo mi to ljudi? Kako možemo to činiti? Iznova i iznova. Znam za ono – čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano, ali opravdava li ova rečenica baš svako divljaštvo? Što to ulazi u ljude da se tako ponašaju i jedni prema drugima i prema drugim bićima? Očaj? Nesreća? Osjećaj neispunjenosti? Glad? Ne znam. To je nešto što ću se uvijek pitati, a mislim da mi nikada neće sinuti neki odgovor koji bi me zadovoljio. Ili barem umirio. I kako nastaviti živjeti takav život koji je prepun patnje i nepravdi? Ne prema meni. Ne. Prema nevinim bićima koja su svuda oko nas, kojima ja ne mogu pomoći, a čiju patnju pijem baš poput vode. Oznake: ljudi, Psi, klaonice, agresivnost, divljaštvo |
11.09.2014., četvrtak
Priče iz klaonica
|
Gail Eisnitz je napisala knjigu 'Slaughterhouse' u kojoj je iznijela rezultate svog istraživanja koje je trajalo 10 godina, a knjiga je puna intervjua s radnicima koji su radili u klaonicama. Evo neki od citata: Jednom se pištolj za omamljivanje pokvario i nije radio cijeloga dana pa su nožem razrezivali potiljak kravama dok su one još stajale. Samo bi pale i tresle se. Ubadali su krave u butinu kako bi se pokrenule. Lomili su im repove. Strašno su ih tukli… Krava bi urlikala isplažena jezika. Teško je o tome govoriti. Pod svim tim stresom pod velikim ste pritiskom. To zvuči doista užasno, ali uzeo bih električnu šipku i zabio im je u oči. I držao je ondje. Dolje u klaonici kažu da zbog mirisa krvi postanete agresivni. I doista je tako. Počnete razmišljati kako ćete se osvetiti svinji ako vas udari. Ionako ćete je ubiti, ali to nije dovoljno. Ona mora patiti… Snažno nasrnete, jako je gurate, udarate u dušnik, natjerate je da se utopi u vlastitoj krvi. Rascijepate joj njušku. Živa svinja trči po prostoriji. Promatra me, a ja je trebam zaklati, i jednostavno uzmem nož i – skvik – iskopam joj oko dok samo sjedi ondje. A svinja zaskviči. Jednom sam uzeo nož – dovoljno oštar – i odrezao svinji komad njuške, baš kao komad kobasice. Svinja je podivljala na nekoliko sekundi. Potom je sjela i izgledala nekako glupo. Zato sam uzeo šaku soli i naribao joj time njušku. Svinja je doista podivljala, tarući njuškom posvuda. Meni je ostalo još soli na ruci – nosio sam gumene rukavice – pa sam zario sol svinji u guzicu. Jadna svinja nije znala hoće li se posrati ili oslijepjeti… Nisam jedini koji je radio takve stvari. Jedan tip s kojim radim tjera svinje da uđu u spremnik s kipućom vodom. A svi – od vozača do pomoćnih radnika – svi mlate svinje olovnim cijevima. Svi znaju za to, za sve to. Ako neko vrijeme radite u odjelu za klanje, razvijate način razmišljanja koji vam dopušta da ubijate, ali ne dopušta vam da vam to bude važno. Može vam se dogoditi da pogledate u oči svinji koja silazi s vama dolje na klanje i da pomislite: 'Bože pa to je lijepa životinja.' Možda je čak poželite i pomilovati. Svinje su mi dolje u prostoriji za klanje znale prići i gurkati me njuškom poput psića. Dvije minute kasnije morao sam ih ubiti – nasmrt ih zatući pomoću cijevi. Dok sam radio na katu i vadio svinjama utrobu, mogao sam se uvjeriti da radim na pokretnoj traci, da pomažem nahraniti ljude. Ali dolje u prostoriji za klanje nisam hranio ljude. Ubijao sam životinje. Oznake: Životinje, klaonice, Gail Eisnitz, Slaughterhouse |
14.01.2013., ponedjeljak
Trebaju li djeca znati kako se pravi meso?
|
Većina djece nema pojma otkud dolazi hamburger i komadi mesa zamotani u trgovinama. Ne zna ni većina odraslih. Misle da te životinje rastu sretne, na livadama. A tek o ubijanju na pokretnim trakama u klaonicama da i ne govorim. Trebaju li znati odakle dolazi? Trebaju li znati da su uvjeti koji su danas po farmama i klaonicama, gori od onih u konclogorima, a nad kojima se svi zgražaju? Kada vidim kolika se buka digla oko seksualnog odgoja, mislim da ova tema neće u školu doći još 200 godina, ako ne i dulje. Barem kod nas. Ali ni u razvijenijim državama. Jer nije u cilju da djeca takvo što vide ili nauče. To moraju tek slučajno ili ako im netko van škole kaže. Sjećam se svog djetinjstva u kojem su kolinja bila sastavni dio zime. Još mi danas u glavi odjekuju krikovi svinja koje kolju. Pa slika kako loncem hvataju krv iz njezinog grkljana. I onda, nakon samo kratkog vremena, već peku meso te jadne životinje i isprobavaju ga… Ovo sve kao da je bilo jučer, a tada sam imala možda 6 godina. Možda upravo u tim slikama iz djetinjstva leži razlog zašto ne jedem meso. No, to nije ni bitno. Bitno je da bi se doista trebalo znati mnogo toga o hrani koju danas jedemo. Ali to nije slučaj. A kada će biti? Jer hrana je odgovorna za mnogo toga, što se tiče zdravlja ljudi, ali i zdravlja okoliša u kojem živimo. I uvijek se treba sjetiti sljedećih istina, već davno izrečenih: Kada bi klaonice imale staklene zidove, svi bi bili vegetarijanci. Dajte djetetu zeca i jabuku. Ako se počne igrati jabukom, a zeca pojede, kupit ću vam novi auto. Oznake: meso, porijeklo, klaonice, farme, vegetarijanstvo |
