Većina djece nema pojma otkud dolazi hamburger i komadi mesa zamotani u trgovinama. Ne zna ni većina odraslih. Misle da te životinje rastu sretne, na livadama. A tek o ubijanju na pokretnim trakama u klaonicama da i ne govorim. Trebaju li znati odakle dolazi? Trebaju li znati da su uvjeti koji su danas po farmama i klaonicama, gori od onih u konclogorima, a nad kojima se svi zgražaju?
Kada vidim kolika se buka digla oko seksualnog odgoja, mislim da ova tema neće u školu doći još 200 godina, ako ne i dulje. Barem kod nas. Ali ni u razvijenijim državama. Jer nije u cilju da djeca takvo što vide ili nauče. To moraju tek slučajno ili ako im netko van škole kaže.
Sjećam se svog djetinjstva u kojem su kolinja bila sastavni dio zime. Još mi danas u glavi odjekuju krikovi svinja koje kolju. Pa slika kako loncem hvataju krv iz njezinog grkljana. I onda, nakon samo kratkog vremena, već peku meso te jadne životinje i isprobavaju ga… Ovo sve kao da je bilo jučer, a tada sam imala možda 6 godina. Možda upravo u tim slikama iz djetinjstva leži razlog zašto ne jedem meso. No, to nije ni bitno. Bitno je da bi se doista trebalo znati mnogo toga o hrani koju danas jedemo. Ali to nije slučaj. A kada će biti? Jer hrana je odgovorna za mnogo toga, što se tiče zdravlja ljudi, ali i zdravlja okoliša u kojem živimo.
I uvijek se treba sjetiti sljedećih istina, već davno izrečenih:
Kada bi klaonice imale staklene zidove, svi bi bili vegetarijanci.
Dajte djetetu zeca i jabuku. Ako se počne igrati jabukom, a zeca pojede, kupit ću vam novi auto.
Post je objavljen 14.01.2013. u 11:58 sati.