Indijanka vegetarijanka
29.07.2014., utorak
Je li šuma oli livada?
|
Nisam neko vrijeme bila u šumi, treba to otići sve provjeriti (je li svako drvo na svome mjestu;)). Jučer tako odoh s psima u dugačku šumsku šetnju. Gljiva kao u nekoj gljivarskoj priči. Doista mnogo i doista raznovrsno. Neke sam i ubrala, najviše grabovog vrganja ili kako se još naziva – djed. Nažalost, mnogo ih je crvljivih. Budući je zadnjih dana i dosta puhalo, mnogo je drveća srušeno, prevrnuto. A budući je bilo dosta kiše, šumsko je tlo poprilično obraslo. Je li to šuma ili livada, dakle? Uz šumu nađem i koprive. Odlična berba, moglo bi se reći. Dakako, prate me oblaci, a i pokoja kap kiše zakuca mi po tjemenu. Netko mi je rekao da ponesem kišobran, ali kud i to strpati kad su mi samo dvije ruke na raspolaganju? Udahnimo duboko, zagrlimo drvo, pomolimo se i neka svemir čuje tu molitvu, vratimo se iz šume u civilizaciju nadajući se da nas neće proždrijeti njezina tekovina i njezini ljudi. |
11.02.2014., utorak
Jedan ponedjeljak, jedna šetnja
|
Kiša bi, ne bi. Sitne kapi lijeno mi padaju po smeđoj kapuljači, neke završe na trapavicama i zamagle mi pogled. Kupa nabujala, nabubrila, kao ženske grudi prije mjesečnog pročišćavanja. Ribiči na obali, blatnoj i sklizavoj. Jedan, neotesan, piša ispred sebe. Vidim samo mlaz i paru koja se diže. Blato postaje još veće blato. Uz nabujalu vodu leti nešto plavo, gotovo neonsko. Nešto neobično. Nešto što popravlja sumorni dan, barem kada se radi o bojama. Vodomar. Zalijeće se u vodu, hvata ribu i staje na obližnju otkinutu granu. Blizu je meni. Gleda me. Riba se koprca u njegovom kljunu. Blizu sam mu. Blizu mi je. Gledamo se. Riba se koprca. Vodomar odlazi. Voda lijeno teče, barem se tako čini. Čini se tako dok ne čujem oštro pucanje stabala i glasanja pataka. Crni pas trči prema nama. Vlasnik tiho pozdravi. Osmijehnem mu se. Blato pod nogama kao da žvače vodu. Odlazi jedan dan, jedan ponedjeljak u veljači i više se neće nikad vratiti. Oznake: Ponedjeljak, šetnja, veljača |
13.01.2014., ponedjeljak
Kako su nam Pafi i Kika gotovo uništili šetnju
|
U zadnja dva tjedna u šetnji doživjesmo dva napada pasa. I to ne lutalica (oni su uglavnom previše plahi i uopće nisu problematični) već pasa koji imaju vlasnike. K tome, kako se i ljudi mijenjaju na gore, čini se kako se i životinje mijenjaju pa tako prije nisam doživljavala da muški pas napadne ženskoga, a danas se to često događa. Priča o Pafiju Šećemo u sumrak i prolazimo kraj dvorišta visoke ograde iza koje je bernardinac. Međutim, čini se kako ovaj put nije iza ograde već je ispred ograde! Naime, nešto veliko bijelo s iskešenim zubima trči prema nama. I krene prema mom jednom psu pa prema drugom i širi usta te mi jednog psa počupa za dlaku na leđima. Vlasnik viče: 'Pafi, Pafi…' ali Pafi ne sluša dok vlasnik konačno ne dotrči i ščepa ga za vrat i odvuče (jedva jedvice). Poslije se ispričava, ali kažem mu: 'A dobro je sve to prošlo.' Priča o Kiki Dogodilo se to u nedjelju. Lijep sunčan dan mogao je loše završiti. Prolazim s psima pored nekog dvorišta već se vraćajući iz dugačke šetnje, a u dvorištu napirlitana fufa koja nas je vidjela i svejedno stisnula gumb te su se počela otvarati njezina velika električna vrata od ograde. Kako su se vrata otvarala, tako je iza njih na nas iskočilo pseto. Crno, ne previše veliko, ali jako histerično i agresivno. I ne odustaje, zalijeće se na moje pse i grize ih. Ona fufa stoji i gleda i čak joj vidim osmijeh na licu! Da se nije pojavio njezin muž (pretpostavljam da je muž) i jedva zauzdao Kiku, tko zna što bi tu još bilo. I on se ispričao, a ona je i dalje stajala i smješkala se! Doista, nekad mi se čini da većina ljudi vjeruje da je glava nešto što eventualno fizički uljepšava svijet, a ne služi za razmišljanje. Ili, kako je to moja susjeda uvijek rado govorila za ljude koji joj dignu tlak – svašta pička rodi, ali novaca neće! Da ne duljim, ovakvih, sličnih priča imam još barem pet – deset. I uvijek je sasvim jasno – sve je do vlasnika, pas nije kriv. Ali pas najčešće nastrada kad se dogodi tragedija. Oznake: pas, šetnja, napad, vlasnici, odgoj, kazna, tragedija |
04.11.2013., ponedjeljak
Produljeni vikend u Čičkogradu
|
Sisvete, Svi sveti. Produljeni vikend. Petak Sunčan, prekrasan dan. Na groblje na biciklu. Međutim, unatoč krizi, čini se kako svi imaju automobile i na prilazima groblju velike su gužve, jedva se probiješ i na biciklu. Onda podsjećanje na jednu apsurdnost moga grada – lijevo je hrvatsko, katoličko groblje, desno je srpsko, pravoslavno. S jednim puteljkom po sredini, neka se zna da je razdvojeno. Glupost koja me uvijek nanovo osupne čim stanem na to mjesto. Subota Jutro dobro, kao stvoreno za šetnju. Međutim, sezona je čičaka. Bilo kuda, čičak svuda. Okruglasti, duguljasti, veliki, maleni… ma, kakav god čičak poželite, sada se može pronaći. I zakačit će se za vas. Dobro je što se zakači za moje tajice, ali što kad se zakači za dlaku moga dugodlakog psa? E, to je onda problem! Takav problem da ga ne može riješiti ni čupkanje čičaka ni češalj već samo – škare. Sva sreća da je popodne kišilo pa nismo išli na još jedan izlet u Čičkograd. Nedjelja Vjetar puše. No, hajmo u šumu. Zabrinuta majka šalje poruku djetetu: 'Nije ti sad vrijeme za šetnju!' Kako nije, majko? Past će ti nešto na glavu. Ak' mora nek' padne. Osim toga, meni uvijek nešto padne na glavu, tj. pamet (ili glupost, kako tko gleda). Na putu sretnem bogomoljku koja u 'ruci' drži crnu bubu i gricka je. Kao nešto slatko na štapiću. Gljiva još uvijek ima. Lišća još više. Kesten se sakrio ispod njega. Nađoh dva turčina i jednu sunčanicu. I još jednu ekstra neobičnuu gljivu. Nije loše za jedan vjetrovit dan i škripu stabala koja stružu jedno o drugo, a kosa mi se zapetljava kao da i u njoj ima – čičaka. No, psi su zato opet pronašli čičke. Pronašli? Okitili se njima, okupali se u njima. Škare će opet morati raditi posao. Pa onda nemoj ići u šetnju. Možda ti što bolje padne na glavu drugi puta. Oznake: šetnja, svi sveti, vikend, priroda |
11.04.2013., četvrtak
Dan prelijepih oblaka
|
Jučer konačno sunce, puuuuno sunca. A oblaci kao slika. Ljepši od slike nekoliko puta. Ove godine je zima bila predugačka i, iako je inače volim, zanevoljela sam je (da ne bude grubo pa da kažem zamrzila jer to baš ne stoji). Uvijek me iznova začudi kako u proljeće priroda buja u petoj brzini. U samo par dana biljke izrastu, neke jestive postanu nejestive jer brzo dobiju cvijeće ili previše končanu stabljiku ili jednostavno postanu manje ukusne. Ovaj put sam ponovno našla koprive, sada su već dosta velike i trebaju rukavice za branje. Tu je i vlasac, maslačak, štavelj, kiselica, dobričica (meni odličan začin) i još neke biljčice koje se jedu, a ne znam im ime. I dok tako berem, ptice pjevaju, a djetlić lupka u drvo. Iznad se komešaju oblaci, u vodi ostavljaju svoj otisak. Sve je tako lijepo i poželiš da vrijeme stane. Šteta samo što su psi već puno krpelja, a uskoro će i zmije se razmiljeti, ako već nisu. Navečer je večera bila božanska – sve ovo bilje u salati plus dodatak od kultivirane zelene salate, jedne male rajčice, malo tjestenine, crvenog luka i posipano sjemenkama. Život je ponekad doista lijep.      Štavelj:  Oznake: oblaci, samoniklo bilje, šetnja, hrana |
