Indijanka vegetarijanka
02.11.2016., srijeda
Prošle još jedne Sisvete
|
Sisvete, Svi sveti... Prošli su. Svi smo nahrupili na groblja, popalili svijeće, odnijeli cvijeće. Danas su na meniju sasvim drugi životni planovi. Zapita li se tko koliko se svake godine napravi smeća obilježavajući ovaj blagdan? Koliko plastike od lampiona završi u prirodi? Koliko onog groznog plastičnog cvijeća? Koliko se svježeg cvijeća pobere i koliko se kemikalija i vode utroši na njegov uzgoj pa na transport iz dalekih država iz kojih se uveze? Vezano uz ovo, čitam članak o iseljenim Hrvatima u Kanadi. Žale jer Svi sveti nisu i tamo neradni dan pa ga obilježavaju vikend prije. Još više žale jer ga obilježavaju samo stariji, dok mlade navodno nije briga. Zabrinuto se pitaju hoće li ostati itko iza njih tko će na ovaj dan njima zapaliti svijeću kad ih jedom ne bude među živima... I tako razmišljam. Je li doista našim mrtvima stalo do toga pali li im tko svijeću na grobu? Vidjela sam toliko ljudi u posljednjim satima života, tada ih more sasvim druga pitanja, osjećaji i boli. Hoće li meni, kad me više ne bude, doista biti važno je li mi tko zapalio svijeću na grobu? Evo, kiša lijeva. Vjerojatno je pogasila svijeće po grobovima. Uskoro će i vjetar pa će se zaigrati celofanima i drugim ostacima Sisveta, porazbacati ih poput histerične osobe. I što će ostati nakon sveg tog Cirkusa za žive? Oznake: Sisvete, svi sveti, zagađenje |
04.11.2013., ponedjeljak
Produljeni vikend u Čičkogradu
|
Sisvete, Svi sveti. Produljeni vikend. Petak Sunčan, prekrasan dan. Na groblje na biciklu. Međutim, unatoč krizi, čini se kako svi imaju automobile i na prilazima groblju velike su gužve, jedva se probiješ i na biciklu. Onda podsjećanje na jednu apsurdnost moga grada – lijevo je hrvatsko, katoličko groblje, desno je srpsko, pravoslavno. S jednim puteljkom po sredini, neka se zna da je razdvojeno. Glupost koja me uvijek nanovo osupne čim stanem na to mjesto. Subota Jutro dobro, kao stvoreno za šetnju. Međutim, sezona je čičaka. Bilo kuda, čičak svuda. Okruglasti, duguljasti, veliki, maleni… ma, kakav god čičak poželite, sada se može pronaći. I zakačit će se za vas. Dobro je što se zakači za moje tajice, ali što kad se zakači za dlaku moga dugodlakog psa? E, to je onda problem! Takav problem da ga ne može riješiti ni čupkanje čičaka ni češalj već samo – škare. Sva sreća da je popodne kišilo pa nismo išli na još jedan izlet u Čičkograd. Nedjelja Vjetar puše. No, hajmo u šumu. Zabrinuta majka šalje poruku djetetu: 'Nije ti sad vrijeme za šetnju!' Kako nije, majko? Past će ti nešto na glavu. Ak' mora nek' padne. Osim toga, meni uvijek nešto padne na glavu, tj. pamet (ili glupost, kako tko gleda). Na putu sretnem bogomoljku koja u 'ruci' drži crnu bubu i gricka je. Kao nešto slatko na štapiću. Gljiva još uvijek ima. Lišća još više. Kesten se sakrio ispod njega. Nađoh dva turčina i jednu sunčanicu. I još jednu ekstra neobičnuu gljivu. Nije loše za jedan vjetrovit dan i škripu stabala koja stružu jedno o drugo, a kosa mi se zapetljava kao da i u njoj ima – čičaka. No, psi su zato opet pronašli čičke. Pronašli? Okitili se njima, okupali se u njima. Škare će opet morati raditi posao. Pa onda nemoj ići u šetnju. Možda ti što bolje padne na glavu drugi puta. Oznake: šetnja, svi sveti, vikend, priroda |
