...prijateljice...

...jedna od najljepših pjesama ikad napisanih..podsjeti me da nisam sam,da imam vas i da vas volim najviše na svijetu..layla,sjetim se svega što smo isplanirale..baš tako da ćemo zajedno čekati azurne zore,neko bolje vrijeme za nas..da nikad ne postoji ništa dovoljno loše da bi nas potpuno slomilo..nešto vrijedno naših suza..da postoje stvari koje još u životu moramo napraviti,zbog čega vrijedi živjeti...
mojim najboljim,iskrenim prijateljicama...
--...........--
Azurno nebo cekamo zoru
pet- sest mladih golubica
nasmijesena su im lica
i poslije mnogo godina
u mome srcu draga slicica

Zajedno smo momke gledale
zajedno po rivi setale
pravile se da smo vazne
ma da smo pametne i snazne
sanjale smo zemlje daleke

Hej ljepotice moje prijateljice
gdje su nasi snovi ostali
hej sve smo mi kao ptice selice
svaka svome jugu odleti

Djevojcice zene postale
a neke su se vec i udale
ja jos cekam azurne zore
ma ja jos zelim preplivati more
ja jos sanjam zemlje daleke

...za koga ove suze padaju,kad ti ih ne čuješ?...

...hvala,Snoopy na komentaru i podršci,sada mi je to potrebno...
...brojim minute u sebi i podsvjesno se i dalje nadam da će nazvati..ali nije važno...prihvatila sam da jednom svemu dođe kraj,među nama je odavno gotovo,ali drago mi je zbog toga što sad znam sve što misli...napokon znam sve...i shvatila sam da u toj priči uopće nije on bio bitan nego ja,meni je bio potrebno opravdanje i morala sam čuti što ima za reći...ni za čim ne žalim,to je najvažnije...drago mi je što se još uvijek mogu smijati i ne pogađa me više tako onaj njegov pogled pun mržnje,jer znam što misli,napokon znam...jučer sam mu rekla zbogom zauvijek,iako njegove uvrede nisu iz moga sjećanja izbrisale sve ono lijepo što je nekada bilo,to mi nikada neće moći napravit...a to što me toliko ponizio samo njega ruši u mojim očima,polako pada na dno...on nije onaj čovjek koji je moga bola vrijedan..i znam da me ne zaslužuje...za sve postoje neki razlozi,i sve što se dogodi,dogodi se jer se mora dogoditi..ne razumijem zašto se ovo dogodilo,samo me podsjetilo da još nisam zaboravila i da još razmišljam o nama kao o cjelini...a jasno mi je rekao da ono moje 'mi' nikada nije postojalo...trebala sam to davno prihvatiti...lagala sam samoj sebi kad sam rekla da zaboravljam,jer u toj priči samo sam ja ona zaboravljena i napuštena...prije sam se pitala za koga te suze padaju,sad znam da sam svo vrijeme polakivala sebe samu,jer sam se trudila lagati i sebe zavaravati,tako dalje ne ide...mojih suza nitko nije vrijedan...oprostila sam samoj sebi što sam se nadala,to je sada najbitnije..teško je sretati ga svaki dan i zaustaviti se,ne izgovoriti ono prokleto 'bok' i sakriti oči da me ne bi odao sjaj u njima,ono što nas je nekada spajalo...ja sam se dovoljno trudila svo ovo vrijeme i više neću,nema smisla,tako sama gazim svoj ponos i samu sebe...ne razumijem ni zašto se sad mene sjetio,samo da me spusti još niže i da mi se smije,onim prokleto lijepim osmijehom...da,mi smo odavno prošlost...
...i napokon ću napisati onu pjesmu,koju sam napisala jako,jako davno,i po kojoj je ovaj blog zapravo i dobio ime...pozzich svima =)

Zaboravljena

Sama,
u sobi prepunoj dima
prekrivena sjećanjima,
slušam pjesme što sjećaju me na nas.
Odlutam do tebe
i između nas ne postoji ništa,
nema više pogaženih riječi,
suza i nadanja,
a onda me vrate u stvarnost
riječi ovih starih pjesama.
Znam da su sve prave ljubavi tužne,
i na trenutak poželim
da moja nije prava,
možda bi tako manje boljelo.
Više ne znam želim li te vratiti,
ponekad poželim da sam te samo sanjala,
da te nisam ljubila
i već ovako mlada
srce zauvijek izgubila.
Poželim prestat mislit na tebe,
a svaka sekunda vrati me
u to nevrjeme
laganja,prevare i zaboravljenih obečanja.
Mi nismo bili ništa,
ni ljubavnici,ni prijatelji,
tek jedno drugom utjeha
kad poželimo pobjeći od vremena.
I boli me sve što me podsjeća na tebe,
a ne mogu pobjeći od sebe
jer svaki dio mene podsjeća me
na tvoje dodire.
Ne mogu se promijeniti,
samo mi treba netko tko će me voljeti,
natjerati me da zaboravim,
trabam nekog tko će te zamijeniti.
Nitko ne želi skupljati tvoje ostatke,
ne žele slomljenu djevojku
koju treba vratiti u život,
koju treba naučiti da se prestane kajati.
Zar sam baš ja morala biti ta
koju ćeš ti slomiti,odbaciti
i više je se nikad nećeš sjetiti?

...ne trudi se da nađeš opravdanje,neke se stvari dogode kad im se nadaš najmanje...

...ovako škokirana i još uvijek pod domjmom moram ovo napisati...došli mi u svatove odmah poslije vjenčanja,a ko za vraga na vjenčanju sam stajala odmah iza njega,bilo je koma...i od sedam do pola osam ja bila vani s frendicom i nisam ponjela mobitel,vratile se mi u hodnik i ON izlazi iz WC-a i mene gurne ramenom,baš me jako gurnuo,ali sam mislila da je bilo sasvim slučajno jer zašto bi on MENE gurao?...poslije izađem van s bratićem zapalit i slučajno pogledam na mob da vidim koliko je sati,kad tamo sms..nepozat broj,ali ja sam ga jako dobro znala napamet..ON:''Aj dođi ovdje'' Ja sva zbunjena i šokirana,počele mi se ruke trest,nisam mogla napisat sms...i tako ja njega pitam zašto bi trebala doć,on meni na to da me mora nešto pitat...ja otišla sjst do svoje mame i upravo počela večera i ona mi nije dala da šetam okolo,kad svi normalni ljudi sjede...on mi stalno šalje poruke da dolazim smjesta...ja jedem juhu i tresu mi se ruke,ne mogu gutati,ne mogu odgovarati na poruke...napiše mi lik da dođem do njegovog društva se zabavljat,da prave gluposti..ja mu kažem da se kasno sjetio,na to on meni sms:''aj pogledaj u mene'',napravio je neku grimasu u stilu 'jako mi je žao,bio sam budala'...i ja odem do njega,nakon duuugo nagovaranja i sjednem nasuprot njemu,počnem pričat s jednim likom koji je išao s mojom sister u razred,a uz to je konobar u Merlynu(moja birtija =) )i znamo se cijel život,ovaj kreten se ustane od stola i ode nekud...ja i konobar krenuli van zapalit jednu,on nije imo upaljač,a ja cigaretu...i On nas vidi da izlazimo van...mi se vratili nazad unutra,a Njega više nigdje nema..ja mu poslajem sms:'Sad kad sam došla,kud si ti nesto?..on meni na to da je dobro vidio da sam ja otišla s ovim,da mi želi puno sreće,da me nešto trebao pitat,ali sad više ne...ja se još jednom šokirala..počela objašnjavat,trudit se,mislim da ga nisam htjela još jednom izgubit...on meni da ne serem,šta se pravim glupa i sad ono najbanalnije,da će mi se javit kad dođe iz grada...ja se jednostavno složila s tim i rekla mu da ovaj put ne zaboravi..i rekao je da neće zaboravit...cijelu noć nisam spavala,čekala sam tej njegov poziv..i čekala,i načekala se...neće se javit,neće...ovo boli više od svega..ne znam šta hoće od mene...ne voli me i ne želi me,a nitko me drugi ne smije imat,ne smijem s drugim biti sretna...i što da radim sad,kad je vratio sve uspomene,a pokušala sam zaboravit...sad mi je jedina želja,opet,da se vrati...da budem samo njegova...jer volim ga...
...ponovno pred tobom grešna stojim,ponovno za tvoju ljubav molim...

...pod nebom samo tvoja...

...tražim neki znak da postojim,sve to dugujem tebi...
...prvo,Snoopy tnx na komentaru,tako ću od sad dalje...nije to najbitnije u životu,ali danas sam pisala test iz fizike i ja,ovakva kakva jesam,ne napišem niš točno...mislim i kreten bi se bar nečeg sjetio,ali nema veze...cijel dan mi je bio nekak nikakav...bolila me glava,užas živi...za poludit...ali preživjela sam...sutra u svatove,trebalo bi bit zanimljivo,ipak mi se sestrična udaje...ali ja čula da i ON ide u te svatove...kud baš on...kako bi moja Jana rekla:mali,sad gledaj i pati! =) ja se ko fol idem tamo pravit lijepa,slatka,dobra,nasmješena,a najradije bi prespavala idućih nekoliko dana u komadu...tak sam umorna u zadnje vrijeme,totalno iscrpljena...ne sjećam se kad sam se posljednji put pošteno naspavala...nadam se da ćemo ić na info,bar jedan dan bez škole,da se Jana i ja izludiramo po Zagrebu i ja napokon malo prošvrljam po trgovinama...moja najdraža majka će sto posto reć da za mene nema više shoppinga jer nemam kud sa svim što već imam i što planiram kupit...ali nju je lako nagovorit...danas mene moja draga sister nazove,čujem ju nakon nekoliko tjedana odkako je otišla na fax,i kaže mi da me se poželila i da joj falim i da hoće da joj malo dođem do Zadra...ja se ono,prekobacila,šokirala...je to moja seka?..ona s kojom sam se dok je bila kod kuće posvađala petstopedeset puta na dan..?..ne znam,sve mi nešto čudno u zadnje vrijeme...falila je i ona meni,ali...ne znam...nisam se ovom od nje nadala..i tako izgleda da ptujem u Zadar u srijedu naveče..vidjet ćemo...
...slušala sam maloprije pjesmu 'delo i nedelo',pa odatle naslov...da još se osjećam samo njegovom...sve me više živciraju u zadnje vrijeme njegovi postupci,on...njegova pojava...potpuno je drugačiji,a možda mi se samo čini,možda sam se ja promijenila i napokon shvatila..pronašla onu pravu sebe..počela sam osjećaje stavljati u drugi plan i sad vidim da nije ni to toliko dobro...trebala bih biti umjerena...preteško je voljeti ga iz daljine..ali on ne zaslužuje da zbog njega promijenim sebe..nitko toga nije vrijedan,a najmanje on...sasvim sam u to sigurna...ako se ikad odlučim promijeniti,promijenit ću se zbog sebe same,zbog ljudi koji me vole i koji mi žele dobro..a ne zbog nekoga za koga sam ja odavno zaboravljena...možda i pokopana...valja ja ne mogu prestati nekoga voljeti kad si to zapovjedim,možda je meni potrebno malo više vremena da bi ja pokopala prošlost i zauvijek zatvorila neke stranice svoga života...a dok se to ne dogodi,trpit ću i truditi se biti jaka..i sretna..i nasmijana..jednostavno biti ja...sad će moja Jana reći 'ono,kao,baš'..hehe =) sad mi se čak smije haha,ali znam što trebam napravit..znam da dalje treba pokušati živjeti,moja Lea me uvjerila u to,nakon što sam se slomila pred njim neki dan u busu i gotovo počela plakati (ali nisam,zadržala sam to u sebi,nisam mu dopustila da vidi koliko me on još boli),poslala mi je sms:"Smij se i kad plakat bi htjela,osmijehom prikrivaj sve šta ti srce skriva...ne dozvoli onom tko ti bol nanosi da u tvojim suzama uživa...ne brini malena,ne postoji sretan život,postoje samo sretni trenutci...STOGA živi samo za njih i bit ćeš sretna!"...zar nije dovoljno rekla?....
...vrati mi se ja sam tvoja,tvoje djelo i nedjelo...

...this is more then love,the reason that the sky is blue...

...bas mi je sve danas tako sivo...valjda ovo vrijeme utječe na mene...i još onaj test iz latinskog...ja stvarno više ne kužim kako uspjevam uvijek učit ono što nikad ne bude u tom fuc*** testu...više me uopče nije briga za školu,učim koliko mi je dovoljno i koliko stignem,ali ne vriti se svijet više oko te damed gimnazije...ima i važnijih stvari...a trenutno mi niti jedna ne pada na pamet...baš mi je život nekako isprazan u zadnje vrijeme,počele su mi sve više nedostajati njegove porukice za laku noć,njegovi pozdravi...kao da je u meni stvorio neku ovisnost protiv koje se sad pokušavam borit...ne ide mi,ali i dalje se trudim,jer svaki trud se kad.tad isplati =) opasno sam počela pisat pjesmice,mislim,uvijek sam ja nešto švrljala po papiru,ali kad je sve ok jednostavno nemam inspiracije...sad me stalno nešto puca i baš su mi fancy kad ih napišem...iako u svaku upletem toliko sjećanja i snova da ponekad zbole...ali na papiru ostavim sve što me muči pa mogu dalje nasmješena...ponekad imam osječaj da ih pišem kako bi me se netko jednog dana sjećao...da me svi ne zaborave...mislim da ću jednog dana,kad me prođe sve ovo,kad ih prestanem pisati zbog njega,sve ih jednostavno staviti u jednu kutiju i zakopati negdje...napraviti svoju 'vremensku kapsulu' i možda ih jednog dana ponovno pročitati...možda,ako se budem htjela sjećati... i evo jedna pjesmaica koju napish danas pod matematikom(bilo dosadno za krepat,kao,ono,baš)...

............................................
Vrijeme je izbrisalo tragove,
u tebi nema više
ni malo sjećanja,
vrijeme je pregazilo nas.
Više ne sanjam o nama,
prestala samo onoga dana
kada su mi suze prekrile oči,
kada si rekao da više nikada nećeš doći.
Promijenio se svijet,
a ti ideš ukorak s njim,
imaš nove ciljeve,
u mislima su ti nove prevare.
Više nisam ja ona
koju skrivaš od svijeta,
i ja sam se promijenila
druga sam žena.
Dosta je bilo prevara,
previše je uspomena,
da bi zaboravila,
i ponašam se kao da
ništa iz tog nevremena nisam naučila.
A jesam,naučila sam,
i više se ne prodajem tako lako,
samo za malo sreće,
lažne ljubavi i prevare.
Jer mi smo bili prevara,
ali ne razumijem
koga smo varali,
zbog čega lagali?
Zavaravo si sebe,
a zbog čega,
za svaku pravaru se jednom sazna,
neće ona cijeli život biti slijepa,
neće zauvijek vjerovati,
neće kao ja glupa ispasti.
Od nas nije ostalo ni malo,
zaboravljam polako uspomene,
sve što podsjeća me na tebe.
Sada smo pepeo i prah
nekidanje radosti,
u vemenu je ostavljen trag
zabranjene ljubavi.

...za inat rođena...

...ne da mi se pisat ništa pametno pa da svojaoj Jani napišem njemu pjesmu,tj. našu...jer ipak mi sve radimo iz inata... =)

Nisam od onih što će da prećute,
da se nedeljama ljute,
plaću i ništa ne govore.
Za inat ja spavat ću
sa najboljim drugom iz djetinjstva
i čekat ćemo te do zore.

Da te prizor onesvesti
jaljubit ću ga do besvesti
i još reći ću da sam ja
samo njemu suđena...
i da je bolji u krevetu
i da je dobro kad nisi tu
i što možeš kad sam ja takva
namjerno za inat rođena...

Nisam od onih što će da te čeka,
a s tobom tamo druga neka
što nepristojno ti se udvara...
Za inat ja spavat ću
s njaboljim drugom iz djetinjstva
to neća biti čak ni prevara.

...eto pa da se uvijek podsjetiš da nema razloga za plakanje...da je on takav i da ni on nikada neća čekati...in što drugo reći...pjesma dovoljno govori...kad smo mi takve,namjerno za inat rođene :)

;) povijest,kiša,frizura,suze,smijeh i nogomet =)

...danas me nešto puklo pod povjesti,kao,ono,baš mi se dalo slušat Forcu i ona njegova baljezganja o doseljenju Hrvata...baš ono zanimljivo..pa sam pisala pjesmice...nove pjesme o starim ljubavima...o nekom novom početku...nisam bila tužna...bio mi je baš neki fancy dan iako je cijelo vrijeme padala ona jeb*** kiša...otišla mi frizura k vragu,uzalud moje peglanje i natezanje,kad moja kosa mora baš bit doslovice plava i ukovrčat se na prve znakove kiše...ufff...ali evo moje nove pjesmice,nije baš neš posebno,ali...podsjeća...

...Suze sjete me...

Ja nisam kriva za sve,
nisam ja srušila sve snove,
nisam sagradila zid između nas
koji će nas dijeliti zauvijek,
jer mi nismo dovoljno snažni
za opraštanje,
ja više nemam snage.
Nekada smo bili jači i od vremena,
mogli smo svijet okrenuti u svome smjeru,
mogli smo sačuvati jedno drugo
pred optužbama ljudi,
čekali bismo jedno drugo
i pred vratima pakla,
izdržali bi sve...
Tada smo i mi bili sve...
Sad sačuvaj me od prjezirnih pogleda,
ne želim trpiti mržnju
samo zato što sam te voljela,
možda te volim još i sad
jer sačuvala sam sjećanje na tebe,
bolje bi bilo da sam čuvala sebe...
jer znala sam da ljubav s tobom
moram platiti,
da se ti,kada jednom odeš,
nikada nećeš vratiti,
a odlaziš brzo,jer brzo zaboravljaš...
Sad se pitam dal' ona zna,
da li zna što sam ti bila ja?
Rekao si da ti nisam avantura,
rekao si da mi imamo svoje sutra,
i pitao si me što žalim od nas...
ali ti si odlučio,
nisi me ni pitao,
tog dana si me prokleo,
rekao si da je kraj.
Nisam bila dovoljno snažna,
nisam mogla pronaći svoj put
jer sam se zbog tebe svega odrekla,
zbog tebe,zbog tvojih pogleda...
Ja sam sada druga žena,
jača,snažnija,
sa sudbinom sam se pomirila.
Sad zaboravljam,ne opraštam,
tebe ne poznajem,
za ljubav se ne prodajem...
Zaboravila sam te,
zaboravila vrijeme provedeno uz tebe,
samo ponekad
suze sjete me...

...i ne znam što reći...nemam pojma,samu sebe iznenađujem,ali eto...valjda moram,kad sve napišem onda je bolje,lakše mi je...ok sam...jer sve je super i sve je ok,kada si cura i voliš nogomet..heh ;)
P.S. Jano kao,ono,baš...hehehe-dođem ja kući i izvali mama taku glupost na koju bi se i najplavija plavuša smijala(neki vic uglavnom),a ja ono mrtva-hladna njoj odvalim:'kao,ono,baš'...(nije smješno,al je glupo za umrt),pu§§ica

...jučer sam te srela s njom bio ti si...za mene joj,znam,ni rekao nisi...

...nije mene tuga omekšala,kad sam sve to muški izdržala...
..eh,prošla još jedna subota..u gradu je bilo zanimljivo,koliko je moglo bit,bez moje Jane :)...a kad sam pomislila da će baš biti ok,da ću se zabavit i izludirati,tad se stvorio on...s njom u zagrljaju...malo je reći da sam zaleđeno stjala nekoliko sekundi,minuta..zapravo,vrijeme je bilo najmanje bitno...važno je da nitko nije skužio kamo gledam,i zašto mi se zaledio onaj,donedavno,iskren osmijeh na licu...nisam mogla pomaknuti usne...vidim ga svaki dan,ali sinoć me toliko pogodila njegova pojava,ubio me u pojam,lakše bi bilo da je samo izvadio pištolj i ustrjelio me..bilo bi lakše,nego trpitione poglede pune mržnje...ne znajući zašto su meni upućeni..zašto me mrzi?ja sam ga samo voljela i uvijek sam ja bila ona koja u svemu popušta...glupo je reći,ali valjda će shvatiti jednog dana koliko sam ga voljela,koliko sam plakala,što je nepovratno izgubio...prije sam govorila da njemu nikada ne bih rekla ne,vrijeme se mijenja..on se promijenio...izgubio se negdje onaj dečko za kojeg je vrijedilo umrjeti...ostala je samo prašina,pepeo onog starog plamena...ma jednostavno sam nakon zbunjenosti vremenom i prostorom okrenula glavu na drugu stranu i nastavila piti svoju burn-votku...nisam zaplakala,nisam ponovno postala ona slaba djevojka koja se lomi pod teretom njegovih riječi,dijela,pogleda...naučila sam samu sebe zaustaviti kad se počnem spuštati ne koljena pred njim...samu sebe sam iznenadila kad sam došla kući,legla u svoj krevet,upalila mp4 i pustila si 'zapisano je u vremenu',nisam plakala...a uvijek me ta pjesma rasplače,podsjeti na sve pogreške,želje i nadanja...inače me zabole sjećanja,ali slušam ju iz inata samoj sebi,da se uvjerim da sam ga preboljela i da plačem samo zato što su riječi pjesme tužne...ali jučer je sve bilo drugačije,osjetila sam nekakvo pomirenje sa svim što se dogodilo i nisam mislila na njega,nisam...slučajno sam prebacila pjesmu,zaviralo je 'Heroji ne plaču' i uvjerila sam se da ja mogu stisnuti zube i preboljeti...jer ima puno gorih stvari od osjećaja koje ne možeš niti prikriti,niti zaboraviti..i od danas sam ja,za sebe,heroj,idem dalje u nove pobjede bez plakanja,stisnutih zubi,odlučna...i napokon mi je bilo dosta pjesama,a i burn-votka je počela djelovati,pa je bilo-'manta mi se,manta',poisključivala sam sve stvarčice i krenula spavati...nisam sanjala,začudo,valjda nisam imala što sanjati,jer ja više ne vjerujem u snove i ne živim po njima...i danas sam super,sve mi je ok,i ne boli me više,samo ponekad samu sebe uhvatim u razmišljanju o onom njegovom pogledu,skrivenom negdje duboko u meni..a ne bude se osječaji jer su dobro zakaopani na dnu moje duše...
P.S.-u predhodnom postu sam toliko filozofirala...eee,samu sam sebe ubila u pojam,sorry svima(*Jano*)...ali neću ga brisati zbog pjesmice...
...kletvu moju,s moje duše skini,toliko možeš,toliko mi učini...kletvu moju sad ti nosi malo,vrati mi je kad ne bude mi stalo...

...nemoj plakati djevojko!
...tvoje suze ga ne bole,
nemoj ga voljeti,
jer ga i druge vole!
...nemoj ga žaliti djevojko!
...kad bi se on vratio.
život bi ti upropastio!
...nemoj ga kleti djevojko!
...tvoje kletve ga ne bole,
kleknut će on pred tebe,
kad ga druge prestanu da vole!

...gdje počinje sumnja,vjera prestaje...

...od ljubavi do tuge nit je tanka,a moja je ipak najtanja......i opet nisam tužna,ne plačem,samo se prisjećam...moram se sjetiti svega dobrog i lošeg iz prošlosti da bi znala dalje živjeti...da bi učila na svojim pogreškama...postoje stvari u koje čvrsto vjerujem,postoji Bog,postojim ja,postoji svijet oko mene i u meni,postoji sreća i tuga,postoje za sve dovoljno dobri razlozi..postoji istina...samo bojim se da u mom svijetu,onome u meni,istinu još nisam pronašla,jer u svakom dobru ima malo zla,a u svakom zlu malo dobra,tako za mene u svakoj istini postoji malo laži i u svim lažima postoje tragovi istine...dovoljno je vjerovati da bi nešto,za tebe,postojalo...u ljubav ne vjerujem,u onu istinsku,jer u svakoj ljubavi koja ti se čini prava,vječna postoji ono nešto što te tjera na sumnju...a kad sumnjaš trudiš se naći razloge,a razlozi za sve postoje...i tako uvučena u krug vjere i sumnje,ne mogu se pomaknuti s mjesta,jer pokušavam dokučiti 'ono nešto',pokušavam shvatiti...ali ljudski um je ograničen i postoje stvari koje ne može razumjeti,objasniti,a nerazrješene ne može prihvatiti..možda su neke stvari rezervirane samo za Boga,na neka pitanja samo on zna odgovor i zato se ne usuđujem sumljati u dogmu,samo se trudim vjerovati...
...moja nit između ljubavi i tuge je pretanka,za trenutak se iz najveće ljubavi stvori tuga i tek malo praha i pepela nekidanjih osjećaja..zbog toga ne vjerujem u onu istinsku i pravu ljubav(što god to bilo)..vjerujem u prijateljsku ljubav,roditeljsku,sestrinsku,ali bezuvjetnu?..ne...jer njega sam ja bezuvjetno voljela,bar sam mislila da je tako,ali od tako nečega nema koristi,jer ne pomažeš nikome,ni sebi ni njemu,samo sebe uništavaš i spuštaš na dno pakla...sad ga volim samo zato što su u meni još uvijek oni njegovi tragovi,tragovi postojanja i sjećanje...navikla sam da boli,zato se sada brinem kad me ne zabole njegove uvrede,pogledi puni prjezira..ali i osjećaji imaju rok trajanja,ako ih ne čuvaš(nego dijeliš okolo) i ne hraniš svakodnevnim sitnicama(osmijehom),nestanu,zaborave se..uvjeriš se da ne postoje,budi se sumnja,a tu vjera prestaje...

Prijateljice

Kada nas vjetrovi slome
i svijet natjera na plač,
kada nas drugi osude
i kad više ne bude mjesta za nas,
ja bit ću tu za tebe,
neću ti dati da predaš se.
Jer mi smo takve,
mi smo jake i same,
ne predajemo se kad nas mrze,
stisnemo zube i tražimo snagu
za dalje,
ne pokušavamo neći opravdanje.
Umjesto suza biramo pjesmu,
jer jedna smo drugoj oslonac
i tuga ne slama naš svijet,
mi smo rođene da volimo,
dajemo drugima ono
za što jedino molimo.
Uvijek sam tražila
onaj dio sebe koji mi nedostaje
da budem sretna,
pokušala sam pronći ljubav
pored njega,okrenuti svijet
u svome smjeru...
a ti si mi rekla
da i bez te lažne ljubavi
mogu živjeti,
naučila si me kako izdržati,
prihvatiti,rekla si mi
da se zbog prošlosti ne smijem kajati.
Sad znam da u životu
pravila koja postoje
treba slomiti,preći neke granice
da bi mogla sretno živjeti,
rekla si mi kako pronaći put,
da ne treba ostavljati iza sebe
prazne stranice,
nego ih ispisati pričom svoga života,
ostaviti trag,
da te se netko može sjećati.
Rekla si i da uvijek postoji netko
tko će me voljeti,
tko će me se zauvijek sjećati,
tko me neće prepustiti vremenu,
netko tko će uvijek biti blizu...
Ti si mi oslonac i utjeha
kada me svijet sruši na koljena,
kada me svi osuđuju
i traže od mene opravdanja
koja nemam,
ti si uvjek uz mene,
i kad pokleknem i slomim se,
znam,da ćeš mi uvijek pružiti ruku,
da ćeš me uvijek podizati...
za sve,prijateljice,hvala ti...

...između nas sto prevara...

...bila sam dijete i nisam znala koliko suza za život treba,nisam znala da će boljeti...
...voljela bih da nikad nisam saznala da život ovako može boljeti,da sam ostala ono dijete skriveno od svih nevolja,zaogrnuta ružičastim svjetlom djetinjstva...ali odrasla sam,i ja,i svi...svi smo se promijenili...ne žalim za prošlošću,ne više,samo ponekad poželim vratiti vrijeme i malo bolje gledati oko sebe,da mogu pogledati ljude u oči i vidjeti njihovo pravo lice,bez maski i suviše teatralne šminke...mogu ja plakati,ali ljudi koje sam donedavno nazivala svojima više se neće niti truditi izgledati sućutni,boli me sve što sam u proteklo vrijeme saznala,ali ne plačem jer još uvijek predobro glumim...ne trudim se ljutiti na njih i objašnjavati,dokazivati sebe u njihovim očima,jer još je ostalo snage za glumu,kad su već kulise ovog svjetskog kazališta oko nas,iskoristimo ih...i onda,Jano,kad me pitaš zašto još uvijek razgovaram sa S.S.-om,što da ti kažem..lakše je glumiti..ja neću pred njim,navodnim prijateljem,plakati...između svih nas toliko je prevara,laži i sumljanja,a nitko nema snage ni volje ustati i sve objasniti,a možda samo objašnjenja nisu dovoljna...možda se svatko od s treba dokazati djelima,da bi ponovno bili prijatelji..ali više nisam ni sigurna da li ga želim za prijatelja...prijatelji te ne napuštaju i ne okreću ti leđa(sad znam!!!),pravih prijatelja je malo,ali vrijede više nego stotine neiskrenih,više nego desetci onih ''omiljenih'' u svim društvima...možda je smo sudbina kriva(lakše je kriviti druge),ali valjda se svakom čovjeku u životu mora dogoditi ono nešto što bi ga trebalo slomiti,uništiti,da bi se pridigao i postao snažniji,da shvati da slijepo vjerovanje u sve i svakoga nije dobro za čovjeka kao indiviuu...nije dobro za nekoga tko želi postati ''svoja'' osoba,netko kime se ne manipulira,kome se ne naređuje,ali da istovremeno i poštuje pravila svijeta,pravila čovječanstva i življenja...sad se trudim učvrstiti krug iskrenih prijatelja oko sebe,onih koji me vole i poštuju,opraštaju i tjeraju da popravim pogreške,da ih ne zaboravljam u prošlosti...i sigurna sam da će jedna osoba zauvijek biti u mome zidu koji me brani od uvreda i napada svijeta,da će uvijek biti moja utvrda i utočište,moja Jana...
**i.....moja Jana je opet ona stara,ona nasmijana klinka koja uz sve nevolje i dalje ostaje čvrsta i jaka,jer je takva potrebna meni,jer samo uz nju i njen osmijeh i ja se mogu iskreno smijati..i ja mogu biti sigurna u sebe i poštena prema sebi...hvala ti zbog toga..iako,curce,ja tebe volim bez obzira na sve,i znam da je ponekad i tebi potreban odmor od stalnog smijuljenja,ljepša si mi ovako nasmješena i baš smo si kao,ono,baš fakat sjb full otkačene i najbolje...we rules!!!ja nisam mogla belivit kad si mi ti ljube opet zapalila danas,to je loše,znam,znam,ali tako si srušila onaj zid koji si proteklih dana gradila oko sebe,opet si mi ona ista koja se smije mojim nenormalno glupim i bezveznim forama (npr.'ja sam malo debelo dijete' hehe),samo zbog mene i da bi ja bila ok,jer tako manje razmišljam..a možda to radiš namjerno da mi ovakvoj plavoj,od previše razmišljanja,ne bi pregorile svječice u mozgu...kao baš je smiješno......hahahahahaha
...ali smijem se jer tužni se smiju najljepše...

...većeras je dušo rođendan moj...

...a znam da ipak nećeš doć......prošao si danas pored mene tako hladno,a dobro znaš da mi je rođendan,jako dobro znaš...jer planirali smo ga proslaviti zajedno...samo ja i ti...izgleda da se to nikada neće dogoditi...nisam od tebe ni očekivala pruženu ruku,lijepu riječ i nekakvu želju za budućnost...jer mi smo prošlost,a ona se ne vraća...ali nadala sam se pogledu nježnom,toplom...jer s jednim pogledom je sve i počelo,pa završimo to tako...zaklela sam se milijun puta da te više neću spominjati,da neću o tebi razmišljati..ali dolaze dani koji su bili ispunjeni planovima...poželim često da nikada nisam s tobom planirala budućnost,da nisam slušala svako tvoje lažno obećanje...ma poželim mnogo toga...dočekala sam svoj rođendan u suzama,a u mislima mi je bila samo jedna slika...ti...sanjala sam da ćeš mi poslati poruku,bar napisati: sretan ti rođendan jer nekad davno smo bili prijatelji...ali ne,moj život nije bajka...ja ne dobijem sve što poželim...danas bi trebao biti moj dan...a ja sam tako sama..tako prokleto sama...samo je moja Jana uvijek tu,i na tom sam joj zahvalna..kako imaš snage trpiti sve moje gluposti i uvijek mi iznova opraštati?..ne znam,ali zahvalna sam jer to je ono što me sada jedino čini sretnom,jedino čemu se radujem i zbog čega živim...život se tako brzo mijenja,naučile smo obje..želim sada napokon stati s onim lošim promjenama,želim bolju sljedeću godinu za sve nas...jer ja ću podnjeti još malo tuge i suza,zbog tebe jer ti si moja snaga...a želim samo bolje sutra i ljepše za tebe...kad bih mogla sve tvoje suze bi ja isplakala,sve tvoje boli i nevolje sebi uzela,jer,Jano,ti si dovoljno trpjela...
hvala ti na najljepšoj rođendanskoj čestitci:"E plavo moje,sretan rođendan...nemoj mi biti tužna ni zbog čega,sve u životu što se dogodi,dogodi se s razlogom...ono što te ne ubije,ojača te...često misliš da ne možeš više,ali život ide dalje,i tebe neće čekati,zato nikada ne smiješ pokleknuti,bar ne zbog onih koji te vole,koji ne mogu zamisliti život bez tebe...zbog mene..drži mi se i ne žali ni za čim..pusa i lolim te puuuno,bestice moja.. ;) "
i zbog ovoga idem dalje,zaboravljam prošlost,ti si me naučila kako..i zato ti hvala,hvala što me svakog dana podižeš kad padam,kad tonem duboko na dno...kad se slamam pod teretom svojih pogrešaka...kad plačem zbog njega,kad ga mrzim i kad ga volim..jer ti i kad me vidiš s najvećim osmijehom na licu,ipak znaš da nešto nije u redu...

...ljubavi dođu i prođu,prijatelji ostaju ZAUVIJEK...

...povrijedila sam najbolju prijateljicu za koju bi i život dala,onu koju volim više od sebe,onu koja me drži kada padam,koja mi ne dopušta da dotaknem dno...oprosti,nisam htjela da se tako nešto dogodi,valjda čovjek mora biti toliko ogorčen životom da ide iz pogreške u pogrešku...crno moje,oprosti...ja to ne bih podnjela,a ti se praviš kao da je sve u redu,nije uredu...nije u redu od mene...slavila sam taj prokleti šesnaesti rođendan..sve je bilo u redu,ali ja sam morala napravit nesto pogrešno ili to ne bi bila ja...iskupljivat ću ti se cijel život za to,nadam se da ćeš jednog dana to potpuno zaboravit,jer on nije vrijedan tvoga mijenjanja,ja ne želim da ode ona moja stara jana koja može zapalit zajedno sa mnom i ko jebe cijel svijet...ja volim nju..i nisi ti ništa pogrešno napravila,samo si nastavila dalje živjeti,pokušala na neki način zaboravit...obje smo mislile da će tako biti lakše...ja bez tebe ne mogu,jer nema me tko držati ovdje,čvrsto zagrliti kad sam sama i zato budi tu...budi tu zbog naših snova...danas sam sa suzama u očima rekla da ćemo se sjećati samo onog lijepog od sinoć,a sve ružno zabaoravit i praviti se ko da se nije dogodilo...ali dogodilo se,ja ne mogu zaboraviti IZDAJU,ja nisam htjela izdati naše prijateljstvo...ja nisam jaka kao ti,ja si to e mogu oprostiti..cijel život ću se pokušavati iskupiti,ali za mene ni vječnost ne bi bila dovoljna...samo ne dopusti mu da uništi i ovo prijateljstvo,da razdvoji nas,tako će nas ubiti obje...budi ona stara,ona moja mala...ošamari me,pljuni na mene,pokaži mi da si ljuta,ja tebi neću oprostiti ako se budeš pravila da sve je ok..znaš da ja želim znati sve,iskreno mi reci koliko sam jadno biće..povrijedi me jer ne želim da kroz ovo prolaziš sama,zbog mojih pogrešaka...i ne plači,mala moja,ja više ne plačem...ne plači...jer prijatelji ostaju ZAUVIJEK..iskreni prijatelji...kao ja i ti...
...oprosti za sve,jer sve si mi bila,ne nije,nije kraj,u životu znaj nema pravila...

...jača,snažnija,sretnija...ma koga lažem?...

...kome lažem kad kažem da te više ne volim,da sam zaboravila...samo sebe,jer tako si dajem snagu za dalje,za preživjeti sljedeći dan,bez tvoga dodira...
...ovo sad je samo malo prisjećanje na prošlost,ne nisam tužna,nisam slomljena,nisam...istina je da još uvijek želim samo tebe,ali polako i sjećanja blijede...polako ali sigurno...nisi se javio,neću tražiti u sebi neko lažno opravdanje,nisi se javio jer nisi htio,nisi se sjetio,ja za tebe ne postojim,neka..duboko u sebi sam to odavno prihvatila...sad uopće nije važno...jer neću se zadržavati na onom prolaznom..ne više..borit ću se za ono trajno,vječno,tražit ću pored nekog drugog ono svoje ZAUVIJEK...i pronaći ću to jer ja to zaslužujem,ako sam izdržala ovo ja mogu sve...brinu me stvari oko mene,ljudi koje sam u svojim mislima idealizirala,kojima sam se povjeravala i sve priznala sad se okreću protiv mene i ponizuju me..krivo sam procijenila,ali sad vidim...ipak su ti ljudi kojima sam vjerovala tvoji prijatelji,ma isti kao ti...dobili ste što ste htjeli,pala sam i u svojim očima,ali niste pobijedili,jer jednoga dana sve se vraća,plaćamo za sve što smo ikada učinili...ma da ti ne želim zlo,ljubavi,platit ćeš zbog mene,čut će ona jednog dana sve...nakon priznanja svega,bez glume,jer više nisam glumica,idem dalje,nastavljam ranjena,ali ne poražena...
...ostavljam jednu svoju pjesmu,kao podsjetnik na kraj...

Ja nemam snage da te još volim

Izgubljena lutam ulicom
u kojoj sam te prvi put srela.
Pogled mi zastao negdje u daljini,
nemam snage zaplakati,
neću pustiti suzu zbog tebe.
Nisi zaslužio moje suze i sjećanje,
nisi vrijedan svih mojih molitvi i kletvi.
Ti nisi ti više.
Izgubio se negdje u vremenu
onaj čovjek kojeg sam voljela,
nestalo je sve dobro što si bio.
Taj nekidanji čovjek
ne bi me ostavio samu na vjetru,
ne bi me tako brzo prepustio daljini.
Ja nemam snage da te još volim,
nemam pravo još uvijek te nazivati svojim,
i dobro znam da pripadaš njoj.
Što te promijenilo?
Gdje su lijepe riječi
i onaj pogled kojim si me
spuštao na koljena,
onaj osmijeh kad bi rekao:
moja voljena?
Nemam zbog čega žaliti,
ti si umro onoga dana
kad si me pustio da čekam
svjetlost u tami,novi početak,
a dobila sam kraj i tvoje kajanje.
Toga dana nesto je dio mene
koji te iskreno voljeo,
nestale su uspomene,
oteo si mi svako pravo na sjećanje.
Kako se usuđuješ igrati Boga,
otimati sreću ljudima,
lomiti svijet na komadiće?
Bio si moja ikona,i sreća i tuga,
kad si bio uz mene sve se činilo lako.
Više nemam snage nastaviti dalje
ovom ulicom
jer previše je lijepih sjećanja
koja sada bole.
Možda samo nisam znala sačuvati te,
maožda nisam znala kako voljeti te.
Sad se predajem,odustajem,
više u nas ne vjerujem.

...ja nemam snage da te još volim...

...nemam snage ni voljeti te,ni mrziti te...nisam znala da će ovako brzo doći dan kad će mi biti potpuno svejedno,iako još uvijek boli kad sretnem te,kad vidim te,kad izbjegavamo prjezirne poglede, imam osjećaj kao da sam izdala sebe,jer sam izgovorila ZAUVIJEK,a ja ne gazim svoju riječ...nemam se što kajati jer ti si odlučio da je kraj,ti si slomio naš svijet u komadiće i naše su riječi postale beznačajne,sada više ništa nije važno jer se pravimo kao da se nikad nismo ni poznavali,kao da se nikad ništa nije dogodilo među nama...ja više neću tražiti opravdanja za tvoje pogreške,naučila sam da mogu bez tebe,iako boli me sve što podsjeća na tebe...izdala sam ljubav i proklela ju zbog tebe, zbog nekaga tko me više ne poznaje, i pokajala se za svoje pogreške...oprostila sam si svo ovo vrijeme izgubljeno na čekanje,možda je i vrijedilo nešto,možda će jednom u budućnosti nekome značiti nešto to moje vrijeme čekanja i vjernosti,nakon svega...sigurna sam da te ne želim više voljeti,ali ne ispunjavaju se sve želje i snovi,kad bi mi se bar ispunilo onoliko želja i snova koliko je potrebno da budem sretna...ja ne tražim puno,za moju sreću dovoljne su mrvice s nečjega stola,dovoljno je tako malo,a to malo mi je tako daleko,nikada mi nije na dohvat ruke...ja ću uspjeti sve ovo preživjeti,neću se još jednom slomiti,ja moram nastaviti živjeti...

...zapalit ću još jednu cigaretu...

...sama u sobi prepunoj dima prekrivena sjećanjima,slušam pjesme što sjećaju me na nas...
...cigareta po cigareta,nikada mi nije bilo teško zapaliti,a sad kad me uhvati neka fjaka mogu pušiti jednu za drugom,bez prestanka i više mi ništa nije potrebno...one su sad moja utjeha,moj način da pobjegnem nekud daleko,u svoj svijet...sad ona stara sjećanja i pjesme blijede poput dima mojih cigareta...nema te više,da sam bar prije znala da te mogu tako lako nećim zamijeniti,da će kutija cigareta biti dovoljna da ne plačem,da ne mislim o tebi...i zapalit ću evo i sad jednu,nemam snage držati ju,možda je dovoljno gledati kako gori jer gorim i ja s njom,minute moga života odlaze u nepovrat,ali nije važno...važno je da moja cigareta gori,da postoji neka svjetlost u ovome životu,da ne bude mračno i hladno u mojoj sobi,da ne budem sama,da se mogu bar samoj sebi nasmijati...zapalit ću i zato što ti to mrziš,što me ne možeš gledati s cigaretom u ruci,tebi u inat,jer ja sam za inat rođena,da me bar mrziš kad ne možeš ništa više,za to još imam snage...sad me nikotin ubija,neka bar ću moći reći da sam živjela,da sam bila čovjek-slaba i grešna,moći ću slagat da nisam proklela dan kad sam te zavoljela...evo i sad se smijem samoj sebi,jer sad živim od danas do sutra,više ne planiram,ne sanjam...ja ne vjerujem više drugima...i ne slušam tebe,ne radim što ti misliš da je dobro,ja sad zaboravljam tvoja pravila...više nisam o tebi ovisna...i sretna sam što više nisam zarobljenik svoga života,što sam pronašla naćin pobjeći sama od sebe,trudim se na kajati se zbog prošlosti...sad sve je u redu jer imam cigaretu u ruci i ona mi je dovoljna...i neću se više pretvarati da sam nešto drugo...neću gasiti cigaretu pred drugima kako bi i dalje za javnost bila ona nasmijana lutkica,neka vide pravu mene,možda me netko i zavoli i možda netko neće biti kao ti i tražiti savršenstvo u meni,pokušavati me promijeniti,ma znam da sve će se srediti...
...ja nisam savršena,nisam ni kurva ni svetica,dovoljno je da sam čovjek i nisam više tvoja zarobljenica...

...poludjela za jedan dan,sad život dajem ako me se sjeti...

...još uvijek si ti razlog zbog kojeg pijem,još uvijek si ti jedino zbog čega se smijem...
...jučer sam se odlučila napiti sa svojom leom,obje smo duboko u sebi pronašle i više nego dovoljno razloga za zaboravljanje...smijale smo se,pričale gluposti,jednostavno bile onakve kao prije,samo smo mi na svijetu bile važne...bile smo nasmijane...u trenutku se sve srušilo,slomile smo se i obje počele plakati,pričati zbrkano,bez reda i potpuno neshvatljivo...bilo mi je teško gledati nju kako plače,moju leu koja meni daje snagu,gledati nju slomljenu..kao da je netko slomio mene...i tad sam odlučila prestati plakati,ustala sam se,otišla do nje i zagrlila ju,izgovorila sam previše tog u što ni sama ne vjerujem,uvjeravajući nju da ne može vratiti vrijeme,da mora pokopati tu prošlost,da je to trebala okopati zajedno s njim...a voljela ga je,voli ga i sad iako je on na nekom drugom svijetu...njegov život je prekinuo neki manijak s nožem u ruci,prekinuo je i njen tada,ona od tada nije ona stara,jer si ne može oprostiti što tu večer nije bila s njim,misli da bi sve bilo drugačije...kako se netko usuđuje uzeti tuđi život,oteti nekome pravo na postojanje i time povrijediti sve ljude oko sebe,kako je mogao?...moja lea više ne smije plakati,uvjerila sam ju nekako,ili je možda samo glumila zbog mene,ne znam...došla sam kući,pokisla i mokra,ali bar nitko nije mogao primjetiti moje suze,spasila me kiša...i pitala sam se,neprestano,koji je bio moj razlog za plakanje? i opet su mi misli poletjele k njemu,opet sam njega krivila za sve,ali nisam sigurna da je i toliko zaslužio od mene,on ne zaslužuje ni da ga proklinjem,ne zaslužuje moje suze,moja pijanstva,neprospavane noći,ti nisi vrijedan moga života...sad kad znam da je kraj,sad kad znam da nisi čovjek taj,možda ću pronaći novi razlog za samouništavanje,možda te neću kriviti...sad kad znam da sam zaboravljena u trenutku,idi što dalje,ne mogu te gledati i samoj sebi govoriti da sve u redu je,možda tebi je...još uvijek tražim onu čarobu gumicu kojim mogu izbrisati prošlost i sve rane,koja može izbrisati one prošle dane...možeš li mi samo jedno oprostiti,onda mi oprosti što sam vjerovala,što sam te željela i tebi se nadala,oprosti mi što te nisam pustila da nađeš sreću kraj druge ako je pored mene nema,oprosti što sam željela biti bar ona zabranjena žena...
...ja znam,vjeruj mi znam da nikad ne zaboraviš ono što jednom zavoliš...

...sama u velikom gradu,još jedna djevojka ukradenog srca...

...sad znam,znam da ju voliš...nije mi lako iako sam samoj sebi obećala da idem dalje,da si ti moja prošlost,uvjerila sam se da polako zaboravljam...rekla sam da mogu dalje,da neću napraviti ništa sebi,jer sam ja jaka,ja sam od kamena...ali teško mi je povjerovati u tako nešto,zapravo,ni sama ne vjerujem,kako bi drugi?Ti nećeš ponovno biti razlog za ožiljke po meni i u meni,tko god ovo čitao,možda se pita kako na meni-radila sam si svašta,i već bi se i sama zatvorila u nekakvu kliniku...a sad shvaćam da to možda nije bilo zbog tebe,ti si možda bio samo jedan od razloga...jedan mali dio onoga što me tjera da..da posustam u životu...svi se oko mene trude učiniti mi svijet zanimljivijim,boljim,a ja ne vjerujem više u nešto što sama ne vidim...gubim volju za svim,jednostavno mi se ne da,a ni ne trudim se...
već se i sama pitam što radim ovdje svaki dan,svakih nekoliko sati,možda samo tražim sigurno utočošte jer je to ono što sad najviše trebam...moram se maknuti iz orošlosti i ljudi koji me na nju neprestano podsjećaju...više ne želim tražiti opravdanja i vjerovati u nepostojeće razloge da bi opravdala sve ljude koji su me povrijedili,više tako ne mogu...imam osjećaj da sama stojim na rubu provalije i da mi snažan vjetar puše u leđa i nemam snage oduprjeti se,više si ne govorim kao prije: JA TO MOGU,ni ne trudim se to izgovoriti...sad su mi koraci teški,pred nepoznatim ljudima i dalje glumim onu vedru,razigranu djevojčicu kojoj je svijet šaren,koja može sve što poželi...nadam se da će proći sve ovo,da ću se opet ustajati sretna i nasmješena ići u novi dan,ali ja se ne smijem nadati,to je jedina stvar u koju sam sigurna,jer kada se ja nadam sve bude drugačije od onoga što želim...za nekoliko dana mi je rođendan,bojim se da mi ga neće imati tko čestitati,bojim se budućnosti jer ne znam što nosi,bojim se sebe u budućnosti...

Početak kraja

Nije ni moglo da traje
od prvog polupca sam znala to,
a ja do kraja se dajem
kao da ostarit ću sa tobom...
Nemaš ti što da se kaješ,
nisi me nikada ni volio
jer od prvog dana
početak kraja si mi nudio...
Hajde bar malo sa mnom pričaj
da popijemo kavu zajedno,
pa onda spakuj svoje stvari,
poljubi me i kaži to je to...
Ako se ikad sretnemo
ti prođi,prođi ko da se ne znamo,
jedino tako možeš mi pomoći
da te prebolim nekako...

...sad je neko drugo vrijeme...

...šteta što bježimo od stvarnosti,ali sad je neko drugo vrijeme,ti nisi više Romeo,a ja,ja nisam Juliet...
...sve se promijenilo,napokon sam prihvatila da je kraj,shvatila sam da ti više nisi onaj čovjek kojeg sam voljela...promijenio si se,ne promijenili smo se oboje...ja više neću živjeti u laži i nadati se drugačijem kraju,drukčijem početku nas...ja sam za ovog novog čovjeka,kojeg ja ne poznajem,samo drolja koja je bila spremna napraviti sve za tebe,a ti se nisi ni morao truditi...ovako je bolje,više ti nisi razlog za moje suze,sad plačem samo nad krhotinama one djevojke koja sam prije bila...sve se utrenutku promijenilo,ti nisi izbrisan iz moga srca i moje duše,samo je tvoje ime prekriženo i ostali su dubki ožiljci koji nikada neće nestati...zauvijek će u meni biti tragovi tebe,tragovi onog nekidanjeg čovjeka kojem je bilo stalo,koji se brinuo za mene,onaog koji je na ruci nosio urezano njeno ime,ali i početno slovo moga,nevidljivo i tajno...ali moje ZAUVIJEK i dalje vrijedi,ja svoju riječ poštujem do kraja...sad budite sretni,zaslužujete jedno drugo jer ste oboje ljudi koji ne prežu ni pred čim da bi dobili ono što žele,ljudi koji se predomišljaju brže nego što leti vrijeme...oboje ostavljate ljude iza sebe,slomljene,jadne i napuštene i ne pokušavate se ispričati,objasniti,ne trudite se lagati za dobro drugih...meni više nije potrebna ni utjeha jer ja sam shvatila da ti nisi bio moje dobro i da sam zbog tebe živjela pakao...ja neću tako dalje,moj život nije trebao ovako izgledati,ti i tvoji prijatelji niste trebali biti upleteni u njega,ali valjda je Bog ovako htio,možda se sve ovo upravo trebalo dogoditi da ja naučim živjeti,da naučim da ne treba slijepo vjerovati svima...možda samo trebam naučiti kako biti Ja bez obzira na svijet,moram naučiti živjeti po pravilima,a ne ih izbjegavati...ti budi sretan,ali doći će i taj dan kada ćeš se ti razočarati,mili,a ja ne želim da te tvoje pogreške ikad sustignu jer znam koliko boli...i tad pomisliš da je najlakše dići ruku na sebe,da će sve biti bolje ako te ne bude,zapravo ne čini ti se,ti to znaš...a onda shvatiš da je to najlakše,nestati,a puno je teže ostati i boriti se i dokazati sebi da možeš,da si uspio...a sustignu te i trenutci slabosti kad se ne možeš boriti sam protiv svijeta i sudbine,pa posustaješ na svome putu...
...dogode mi se takvi trenutci često,ali odlučim ostati zbog svojih prijatelja,ono malo ljudi koji su uz mene i sa mnom uvijek i u svemu...zbog moje Jane-srce,zbog tebe sam još uvijek tu,jer mi ti kažeš STANI kad samu sebe uništavam prošlošću,hvala što si tu...moje Lee-ja sam tu jer znam da ne možeš sama,zbog svih nših planova iz djetinjstva,zbog naših snova,ja sam tu da tebi kažem STANI i razmisli,ne dopusti da te unište ljudi u prolazu,ne dopusti im da te slome,jer naši će snovi živjeti ako smo i mi žive,ako mi postojimo...teško je nastaviti kad ti se svijet prospe u komadiće i ne možeš ih više skupiti koliko god se trudila,ali moramo...živimo zato što moramo,ne zato što to želimo...
...odlučila sam živjeti sada,izbrisala sam uspomene,zaboravila vrijeme,sve je nestalo,samo je u srcu trag što podsjećana tebe...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.