...kome lažem kad kažem da te više ne volim,da sam zaboravila...samo sebe,jer tako si dajem snagu za dalje,za preživjeti sljedeći dan,bez tvoga dodira...
...ovo sad je samo malo prisjećanje na prošlost,ne nisam tužna,nisam slomljena,nisam...istina je da još uvijek želim samo tebe,ali polako i sjećanja blijede...polako ali sigurno...nisi se javio,neću tražiti u sebi neko lažno opravdanje,nisi se javio jer nisi htio,nisi se sjetio,ja za tebe ne postojim,neka..duboko u sebi sam to odavno prihvatila...sad uopće nije važno...jer neću se zadržavati na onom prolaznom..ne više..borit ću se za ono trajno,vječno,tražit ću pored nekog drugog ono svoje ZAUVIJEK...i pronaći ću to jer ja to zaslužujem,ako sam izdržala ovo ja mogu sve...brinu me stvari oko mene,ljudi koje sam u svojim mislima idealizirala,kojima sam se povjeravala i sve priznala sad se okreću protiv mene i ponizuju me..krivo sam procijenila,ali sad vidim...ipak su ti ljudi kojima sam vjerovala tvoji prijatelji,ma isti kao ti...dobili ste što ste htjeli,pala sam i u svojim očima,ali niste pobijedili,jer jednoga dana sve se vraća,plaćamo za sve što smo ikada učinili...ma da ti ne želim zlo,ljubavi,platit ćeš zbog mene,čut će ona jednog dana sve...nakon priznanja svega,bez glume,jer više nisam glumica,idem dalje,nastavljam ranjena,ali ne poražena...
...ostavljam jednu svoju pjesmu,kao podsjetnik na kraj...
Ja nemam snage da te još volim
Izgubljena lutam ulicom
u kojoj sam te prvi put srela.
Pogled mi zastao negdje u daljini,
nemam snage zaplakati,
neću pustiti suzu zbog tebe.
Nisi zaslužio moje suze i sjećanje,
nisi vrijedan svih mojih molitvi i kletvi.
Ti nisi ti više.
Izgubio se negdje u vremenu
onaj čovjek kojeg sam voljela,
nestalo je sve dobro što si bio.
Taj nekidanji čovjek
ne bi me ostavio samu na vjetru,
ne bi me tako brzo prepustio daljini.
Ja nemam snage da te još volim,
nemam pravo još uvijek te nazivati svojim,
i dobro znam da pripadaš njoj.
Što te promijenilo?
Gdje su lijepe riječi
i onaj pogled kojim si me
spuštao na koljena,
onaj osmijeh kad bi rekao:
moja voljena?
Nemam zbog čega žaliti,
ti si umro onoga dana
kad si me pustio da čekam
svjetlost u tami,novi početak,
a dobila sam kraj i tvoje kajanje.
Toga dana nesto je dio mene
koji te iskreno voljeo,
nestale su uspomene,
oteo si mi svako pravo na sjećanje.
Kako se usuđuješ igrati Boga,
otimati sreću ljudima,
lomiti svijet na komadiće?
Bio si moja ikona,i sreća i tuga,
kad si bio uz mene sve se činilo lako.
Više nemam snage nastaviti dalje
ovom ulicom
jer previše je lijepih sjećanja
koja sada bole.
Možda samo nisam znala sačuvati te,
maožda nisam znala kako voljeti te.
Sad se predajem,odustajem,
više u nas ne vjerujem.
Post je objavljen 09.10.2007. u 21:33 sati.