...od ljubavi do tuge nit je tanka,a moja je ipak najtanja......i opet nisam tužna,ne plačem,samo se prisjećam...moram se sjetiti svega dobrog i lošeg iz prošlosti da bi znala dalje živjeti...da bi učila na svojim pogreškama...postoje stvari u koje čvrsto vjerujem,postoji Bog,postojim ja,postoji svijet oko mene i u meni,postoji sreća i tuga,postoje za sve dovoljno dobri razlozi..postoji istina...samo bojim se da u mom svijetu,onome u meni,istinu još nisam pronašla,jer u svakom dobru ima malo zla,a u svakom zlu malo dobra,tako za mene u svakoj istini postoji malo laži i u svim lažima postoje tragovi istine...dovoljno je vjerovati da bi nešto,za tebe,postojalo...u ljubav ne vjerujem,u onu istinsku,jer u svakoj ljubavi koja ti se čini prava,vječna postoji ono nešto što te tjera na sumnju...a kad sumnjaš trudiš se naći razloge,a razlozi za sve postoje...i tako uvučena u krug vjere i sumnje,ne mogu se pomaknuti s mjesta,jer pokušavam dokučiti 'ono nešto',pokušavam shvatiti...ali ljudski um je ograničen i postoje stvari koje ne može razumjeti,objasniti,a nerazrješene ne može prihvatiti..možda su neke stvari rezervirane samo za Boga,na neka pitanja samo on zna odgovor i zato se ne usuđujem sumljati u dogmu,samo se trudim vjerovati...
...moja nit između ljubavi i tuge je pretanka,za trenutak se iz najveće ljubavi stvori tuga i tek malo praha i pepela nekidanjih osjećaja..zbog toga ne vjerujem u onu istinsku i pravu ljubav(što god to bilo)..vjerujem u prijateljsku ljubav,roditeljsku,sestrinsku,ali bezuvjetnu?..ne...jer njega sam ja bezuvjetno voljela,bar sam mislila da je tako,ali od tako nečega nema koristi,jer ne pomažeš nikome,ni sebi ni njemu,samo sebe uništavaš i spuštaš na dno pakla...sad ga volim samo zato što su u meni još uvijek oni njegovi tragovi,tragovi postojanja i sjećanje...navikla sam da boli,zato se sada brinem kad me ne zabole njegove uvrede,pogledi puni prjezira..ali i osjećaji imaju rok trajanja,ako ih ne čuvaš(nego dijeliš okolo) i ne hraniš svakodnevnim sitnicama(osmijehom),nestanu,zaborave se..uvjeriš se da ne postoje,budi se sumnja,a tu vjera prestaje...
Prijateljice
Kada nas vjetrovi slome
i svijet natjera na plač,
kada nas drugi osude
i kad više ne bude mjesta za nas,
ja bit ću tu za tebe,
neću ti dati da predaš se.
Jer mi smo takve,
mi smo jake i same,
ne predajemo se kad nas mrze,
stisnemo zube i tražimo snagu
za dalje,
ne pokušavamo neći opravdanje.
Umjesto suza biramo pjesmu,
jer jedna smo drugoj oslonac
i tuga ne slama naš svijet,
mi smo rođene da volimo,
dajemo drugima ono
za što jedino molimo.
Uvijek sam tražila
onaj dio sebe koji mi nedostaje
da budem sretna,
pokušala sam pronći ljubav
pored njega,okrenuti svijet
u svome smjeru...
a ti si mi rekla
da i bez te lažne ljubavi
mogu živjeti,
naučila si me kako izdržati,
prihvatiti,rekla si mi
da se zbog prošlosti ne smijem kajati.
Sad znam da u životu
pravila koja postoje
treba slomiti,preći neke granice
da bi mogla sretno živjeti,
rekla si mi kako pronaći put,
da ne treba ostavljati iza sebe
prazne stranice,
nego ih ispisati pričom svoga života,
ostaviti trag,
da te se netko može sjećati.
Rekla si i da uvijek postoji netko
tko će me voljeti,
tko će me se zauvijek sjećati,
tko me neće prepustiti vremenu,
netko tko će uvijek biti blizu...
Ti si mi oslonac i utjeha
kada me svijet sruši na koljena,
kada me svi osuđuju
i traže od mene opravdanja
koja nemam,
ti si uvjek uz mene,
i kad pokleknem i slomim se,
znam,da ćeš mi uvijek pružiti ruku,
da ćeš me uvijek podizati...
za sve,prijateljice,hvala ti...
Post je objavljen 19.10.2007. u 15:58 sati.