...nije mene tuga omekšala,kad sam sve to muški izdržala...
..eh,prošla još jedna subota..u gradu je bilo zanimljivo,koliko je moglo bit,bez moje Jane :)...a kad sam pomislila da će baš biti ok,da ću se zabavit i izludirati,tad se stvorio on...s njom u zagrljaju...malo je reći da sam zaleđeno stjala nekoliko sekundi,minuta..zapravo,vrijeme je bilo najmanje bitno...važno je da nitko nije skužio kamo gledam,i zašto mi se zaledio onaj,donedavno,iskren osmijeh na licu...nisam mogla pomaknuti usne...vidim ga svaki dan,ali sinoć me toliko pogodila njegova pojava,ubio me u pojam,lakše bi bilo da je samo izvadio pištolj i ustrjelio me..bilo bi lakše,nego trpitione poglede pune mržnje...ne znajući zašto su meni upućeni..zašto me mrzi?ja sam ga samo voljela i uvijek sam ja bila ona koja u svemu popušta...glupo je reći,ali valjda će shvatiti jednog dana koliko sam ga voljela,koliko sam plakala,što je nepovratno izgubio...prije sam govorila da njemu nikada ne bih rekla ne,vrijeme se mijenja..on se promijenio...izgubio se negdje onaj dečko za kojeg je vrijedilo umrjeti...ostala je samo prašina,pepeo onog starog plamena...ma jednostavno sam nakon zbunjenosti vremenom i prostorom okrenula glavu na drugu stranu i nastavila piti svoju burn-votku...nisam zaplakala,nisam ponovno postala ona slaba djevojka koja se lomi pod teretom njegovih riječi,dijela,pogleda...naučila sam samu sebe zaustaviti kad se počnem spuštati ne koljena pred njim...samu sebe sam iznenadila kad sam došla kući,legla u svoj krevet,upalila mp4 i pustila si 'zapisano je u vremenu',nisam plakala...a uvijek me ta pjesma rasplače,podsjeti na sve pogreške,želje i nadanja...inače me zabole sjećanja,ali slušam ju iz inata samoj sebi,da se uvjerim da sam ga preboljela i da plačem samo zato što su riječi pjesme tužne...ali jučer je sve bilo drugačije,osjetila sam nekakvo pomirenje sa svim što se dogodilo i nisam mislila na njega,nisam...slučajno sam prebacila pjesmu,zaviralo je 'Heroji ne plaču' i uvjerila sam se da ja mogu stisnuti zube i preboljeti...jer ima puno gorih stvari od osjećaja koje ne možeš niti prikriti,niti zaboraviti..i od danas sam ja,za sebe,heroj,idem dalje u nove pobjede bez plakanja,stisnutih zubi,odlučna...i napokon mi je bilo dosta pjesama,a i burn-votka je počela djelovati,pa je bilo-'manta mi se,manta',poisključivala sam sve stvarčice i krenula spavati...nisam sanjala,začudo,valjda nisam imala što sanjati,jer ja više ne vjerujem u snove i ne živim po njima...i danas sam super,sve mi je ok,i ne boli me više,samo ponekad samu sebe uhvatim u razmišljanju o onom njegovom pogledu,skrivenom negdje duboko u meni..a ne bude se osječaji jer su dobro zakaopani na dnu moje duše...
P.S.-u predhodnom postu sam toliko filozofirala...eee,samu sam sebe ubila u pojam,sorry svima(*Jano*)...ali neću ga brisati zbog pjesmice...
...kletvu moju,s moje duše skini,toliko možeš,toliko mi učini...kletvu moju sad ti nosi malo,vrati mi je kad ne bude mi stalo...
...nemoj plakati djevojko!
...tvoje suze ga ne bole,
nemoj ga voljeti,
jer ga i druge vole!
...nemoj ga žaliti djevojko!
...kad bi se on vratio.
život bi ti upropastio!
...nemoj ga kleti djevojko!
...tvoje kletve ga ne bole,
kleknut će on pred tebe,
kad ga druge prestanu da vole!
Post je objavljen 21.10.2007. u 12:31 sati.