...hvala,Snoopy na komentaru i podršci,sada mi je to potrebno...
...brojim minute u sebi i podsvjesno se i dalje nadam da će nazvati..ali nije važno...prihvatila sam da jednom svemu dođe kraj,među nama je odavno gotovo,ali drago mi je zbog toga što sad znam sve što misli...napokon znam sve...i shvatila sam da u toj priči uopće nije on bio bitan nego ja,meni je bio potrebno opravdanje i morala sam čuti što ima za reći...ni za čim ne žalim,to je najvažnije...drago mi je što se još uvijek mogu smijati i ne pogađa me više tako onaj njegov pogled pun mržnje,jer znam što misli,napokon znam...jučer sam mu rekla zbogom zauvijek,iako njegove uvrede nisu iz moga sjećanja izbrisale sve ono lijepo što je nekada bilo,to mi nikada neće moći napravit...a to što me toliko ponizio samo njega ruši u mojim očima,polako pada na dno...on nije onaj čovjek koji je moga bola vrijedan..i znam da me ne zaslužuje...za sve postoje neki razlozi,i sve što se dogodi,dogodi se jer se mora dogoditi..ne razumijem zašto se ovo dogodilo,samo me podsjetilo da još nisam zaboravila i da još razmišljam o nama kao o cjelini...a jasno mi je rekao da ono moje 'mi' nikada nije postojalo...trebala sam to davno prihvatiti...lagala sam samoj sebi kad sam rekla da zaboravljam,jer u toj priči samo sam ja ona zaboravljena i napuštena...prije sam se pitala za koga te suze padaju,sad znam da sam svo vrijeme polakivala sebe samu,jer sam se trudila lagati i sebe zavaravati,tako dalje ne ide...mojih suza nitko nije vrijedan...oprostila sam samoj sebi što sam se nadala,to je sada najbitnije..teško je sretati ga svaki dan i zaustaviti se,ne izgovoriti ono prokleto 'bok' i sakriti oči da me ne bi odao sjaj u njima,ono što nas je nekada spajalo...ja sam se dovoljno trudila svo ovo vrijeme i više neću,nema smisla,tako sama gazim svoj ponos i samu sebe...ne razumijem ni zašto se sad mene sjetio,samo da me spusti još niže i da mi se smije,onim prokleto lijepim osmijehom...da,mi smo odavno prošlost...
...i napokon ću napisati onu pjesmu,koju sam napisala jako,jako davno,i po kojoj je ovaj blog zapravo i dobio ime...pozzich svima =)
Zaboravljena
Sama,
u sobi prepunoj dima
prekrivena sjećanjima,
slušam pjesme što sjećaju me na nas.
Odlutam do tebe
i između nas ne postoji ništa,
nema više pogaženih riječi,
suza i nadanja,
a onda me vrate u stvarnost
riječi ovih starih pjesama.
Znam da su sve prave ljubavi tužne,
i na trenutak poželim
da moja nije prava,
možda bi tako manje boljelo.
Više ne znam želim li te vratiti,
ponekad poželim da sam te samo sanjala,
da te nisam ljubila
i već ovako mlada
srce zauvijek izgubila.
Poželim prestat mislit na tebe,
a svaka sekunda vrati me
u to nevrjeme
laganja,prevare i zaboravljenih obečanja.
Mi nismo bili ništa,
ni ljubavnici,ni prijatelji,
tek jedno drugom utjeha
kad poželimo pobjeći od vremena.
I boli me sve što me podsjeća na tebe,
a ne mogu pobjeći od sebe
jer svaki dio mene podsjeća me
na tvoje dodire.
Ne mogu se promijeniti,
samo mi treba netko tko će me voljeti,
natjerati me da zaboravim,
trabam nekog tko će te zamijeniti.
Nitko ne želi skupljati tvoje ostatke,
ne žele slomljenu djevojku
koju treba vratiti u život,
koju treba naučiti da se prestane kajati.
Zar sam baš ja morala biti ta
koju ćeš ti slomiti,odbaciti
i više je se nikad nećeš sjetiti?
Post je objavljen 29.10.2007. u 16:17 sati.