...bila sam dijete i nisam znala koliko suza za život treba,nisam znala da će boljeti...
...voljela bih da nikad nisam saznala da život ovako može boljeti,da sam ostala ono dijete skriveno od svih nevolja,zaogrnuta ružičastim svjetlom djetinjstva...ali odrasla sam,i ja,i svi...svi smo se promijenili...ne žalim za prošlošću,ne više,samo ponekad poželim vratiti vrijeme i malo bolje gledati oko sebe,da mogu pogledati ljude u oči i vidjeti njihovo pravo lice,bez maski i suviše teatralne šminke...mogu ja plakati,ali ljudi koje sam donedavno nazivala svojima više se neće niti truditi izgledati sućutni,boli me sve što sam u proteklo vrijeme saznala,ali ne plačem jer još uvijek predobro glumim...ne trudim se ljutiti na njih i objašnjavati,dokazivati sebe u njihovim očima,jer još je ostalo snage za glumu,kad su već kulise ovog svjetskog kazališta oko nas,iskoristimo ih...i onda,Jano,kad me pitaš zašto još uvijek razgovaram sa S.S.-om,što da ti kažem..lakše je glumiti..ja neću pred njim,navodnim prijateljem,plakati...između svih nas toliko je prevara,laži i sumljanja,a nitko nema snage ni volje ustati i sve objasniti,a možda samo objašnjenja nisu dovoljna...možda se svatko od s treba dokazati djelima,da bi ponovno bili prijatelji..ali više nisam ni sigurna da li ga želim za prijatelja...prijatelji te ne napuštaju i ne okreću ti leđa(sad znam!!!),pravih prijatelja je malo,ali vrijede više nego stotine neiskrenih,više nego desetci onih ''omiljenih'' u svim društvima...možda je smo sudbina kriva(lakše je kriviti druge),ali valjda se svakom čovjeku u životu mora dogoditi ono nešto što bi ga trebalo slomiti,uništiti,da bi se pridigao i postao snažniji,da shvati da slijepo vjerovanje u sve i svakoga nije dobro za čovjeka kao indiviuu...nije dobro za nekoga tko želi postati ''svoja'' osoba,netko kime se ne manipulira,kome se ne naređuje,ali da istovremeno i poštuje pravila svijeta,pravila čovječanstva i življenja...sad se trudim učvrstiti krug iskrenih prijatelja oko sebe,onih koji me vole i poštuju,opraštaju i tjeraju da popravim pogreške,da ih ne zaboravljam u prošlosti...i sigurna sam da će jedna osoba zauvijek biti u mome zidu koji me brani od uvreda i napada svijeta,da će uvijek biti moja utvrda i utočište,moja Jana...
**i.....moja Jana je opet ona stara,ona nasmijana klinka koja uz sve nevolje i dalje ostaje čvrsta i jaka,jer je takva potrebna meni,jer samo uz nju i njen osmijeh i ja se mogu iskreno smijati..i ja mogu biti sigurna u sebe i poštena prema sebi...hvala ti zbog toga..iako,curce,ja tebe volim bez obzira na sve,i znam da je ponekad i tebi potreban odmor od stalnog smijuljenja,ljepša si mi ovako nasmješena i baš smo si kao,ono,baš fakat sjb full otkačene i najbolje...we rules!!!ja nisam mogla belivit kad si mi ti ljube opet zapalila danas,to je loše,znam,znam,ali tako si srušila onaj zid koji si proteklih dana gradila oko sebe,opet si mi ona ista koja se smije mojim nenormalno glupim i bezveznim forama (npr.'ja sam malo debelo dijete' hehe),samo zbog mene i da bi ja bila ok,jer tako manje razmišljam..a možda to radiš namjerno da mi ovakvoj plavoj,od previše razmišljanja,ne bi pregorile svječice u mozgu...kao baš je smiješno......hahahahahaha
...ali smijem se jer tužni se smiju najljepše...
Post je objavljen 18.10.2007. u 15:58 sati.