...nemam snage ni voljeti te,ni mrziti te...nisam znala da će ovako brzo doći dan kad će mi biti potpuno svejedno,iako još uvijek boli kad sretnem te,kad vidim te,kad izbjegavamo prjezirne poglede, imam osjećaj kao da sam izdala sebe,jer sam izgovorila ZAUVIJEK,a ja ne gazim svoju riječ...nemam se što kajati jer ti si odlučio da je kraj,ti si slomio naš svijet u komadiće i naše su riječi postale beznačajne,sada više ništa nije važno jer se pravimo kao da se nikad nismo ni poznavali,kao da se nikad ništa nije dogodilo među nama...ja više neću tražiti opravdanja za tvoje pogreške,naučila sam da mogu bez tebe,iako boli me sve što podsjeća na tebe...izdala sam ljubav i proklela ju zbog tebe, zbog nekaga tko me više ne poznaje, i pokajala se za svoje pogreške...oprostila sam si svo ovo vrijeme izgubljeno na čekanje,možda je i vrijedilo nešto,možda će jednom u budućnosti nekome značiti nešto to moje vrijeme čekanja i vjernosti,nakon svega...sigurna sam da te ne želim više voljeti,ali ne ispunjavaju se sve želje i snovi,kad bi mi se bar ispunilo onoliko želja i snova koliko je potrebno da budem sretna...ja ne tražim puno,za moju sreću dovoljne su mrvice s nečjega stola,dovoljno je tako malo,a to malo mi je tako daleko,nikada mi nije na dohvat ruke...ja ću uspjeti sve ovo preživjeti,neću se još jednom slomiti,ja moram nastaviti živjeti...
Post je objavljen 09.10.2007. u 10:22 sati.