...šteta što bježimo od stvarnosti,ali sad je neko drugo vrijeme,ti nisi više Romeo,a ja,ja nisam Juliet...
...sve se promijenilo,napokon sam prihvatila da je kraj,shvatila sam da ti više nisi onaj čovjek kojeg sam voljela...promijenio si se,ne promijenili smo se oboje...ja više neću živjeti u laži i nadati se drugačijem kraju,drukčijem početku nas...ja sam za ovog novog čovjeka,kojeg ja ne poznajem,samo drolja koja je bila spremna napraviti sve za tebe,a ti se nisi ni morao truditi...ovako je bolje,više ti nisi razlog za moje suze,sad plačem samo nad krhotinama one djevojke koja sam prije bila...sve se utrenutku promijenilo,ti nisi izbrisan iz moga srca i moje duše,samo je tvoje ime prekriženo i ostali su dubki ožiljci koji nikada neće nestati...zauvijek će u meni biti tragovi tebe,tragovi onog nekidanjeg čovjeka kojem je bilo stalo,koji se brinuo za mene,onaog koji je na ruci nosio urezano njeno ime,ali i početno slovo moga,nevidljivo i tajno...ali moje ZAUVIJEK i dalje vrijedi,ja svoju riječ poštujem do kraja...sad budite sretni,zaslužujete jedno drugo jer ste oboje ljudi koji ne prežu ni pred čim da bi dobili ono što žele,ljudi koji se predomišljaju brže nego što leti vrijeme...oboje ostavljate ljude iza sebe,slomljene,jadne i napuštene i ne pokušavate se ispričati,objasniti,ne trudite se lagati za dobro drugih...meni više nije potrebna ni utjeha jer ja sam shvatila da ti nisi bio moje dobro i da sam zbog tebe živjela pakao...ja neću tako dalje,moj život nije trebao ovako izgledati,ti i tvoji prijatelji niste trebali biti upleteni u njega,ali valjda je Bog ovako htio,možda se sve ovo upravo trebalo dogoditi da ja naučim živjeti,da naučim da ne treba slijepo vjerovati svima...možda samo trebam naučiti kako biti Ja bez obzira na svijet,moram naučiti živjeti po pravilima,a ne ih izbjegavati...ti budi sretan,ali doći će i taj dan kada ćeš se ti razočarati,mili,a ja ne želim da te tvoje pogreške ikad sustignu jer znam koliko boli...i tad pomisliš da je najlakše dići ruku na sebe,da će sve biti bolje ako te ne bude,zapravo ne čini ti se,ti to znaš...a onda shvatiš da je to najlakše,nestati,a puno je teže ostati i boriti se i dokazati sebi da možeš,da si uspio...a sustignu te i trenutci slabosti kad se ne možeš boriti sam protiv svijeta i sudbine,pa posustaješ na svome putu...
...dogode mi se takvi trenutci često,ali odlučim ostati zbog svojih prijatelja,ono malo ljudi koji su uz mene i sa mnom uvijek i u svemu...zbog moje Jane-srce,zbog tebe sam još uvijek tu,jer mi ti kažeš STANI kad samu sebe uništavam prošlošću,hvala što si tu...moje Lee-ja sam tu jer znam da ne možeš sama,zbog svih nših planova iz djetinjstva,zbog naših snova,ja sam tu da tebi kažem STANI i razmisli,ne dopusti da te unište ljudi u prolazu,ne dopusti im da te slome,jer naši će snovi živjeti ako smo i mi žive,ako mi postojimo...teško je nastaviti kad ti se svijet prospe u komadiće i ne možeš ih više skupiti koliko god se trudila,ali moramo...živimo zato što moramo,ne zato što to želimo...
...odlučila sam živjeti sada,izbrisala sam uspomene,zaboravila vrijeme,sve je nestalo,samo je u srcu trag što podsjećana tebe...
Post je objavljen 04.10.2007. u 16:10 sati.