...povrijedila sam najbolju prijateljicu za koju bi i život dala,onu koju volim više od sebe,onu koja me drži kada padam,koja mi ne dopušta da dotaknem dno...oprosti,nisam htjela da se tako nešto dogodi,valjda čovjek mora biti toliko ogorčen životom da ide iz pogreške u pogrešku...crno moje,oprosti...ja to ne bih podnjela,a ti se praviš kao da je sve u redu,nije uredu...nije u redu od mene...slavila sam taj prokleti šesnaesti rođendan..sve je bilo u redu,ali ja sam morala napravit nesto pogrešno ili to ne bi bila ja...iskupljivat ću ti se cijel život za to,nadam se da ćeš jednog dana to potpuno zaboravit,jer on nije vrijedan tvoga mijenjanja,ja ne želim da ode ona moja stara jana koja može zapalit zajedno sa mnom i ko jebe cijel svijet...ja volim nju..i nisi ti ništa pogrešno napravila,samo si nastavila dalje živjeti,pokušala na neki način zaboravit...obje smo mislile da će tako biti lakše...ja bez tebe ne mogu,jer nema me tko držati ovdje,čvrsto zagrliti kad sam sama i zato budi tu...budi tu zbog naših snova...danas sam sa suzama u očima rekla da ćemo se sjećati samo onog lijepog od sinoć,a sve ružno zabaoravit i praviti se ko da se nije dogodilo...ali dogodilo se,ja ne mogu zaboraviti IZDAJU,ja nisam htjela izdati naše prijateljstvo...ja nisam jaka kao ti,ja si to e mogu oprostiti..cijel život ću se pokušavati iskupiti,ali za mene ni vječnost ne bi bila dovoljna...samo ne dopusti mu da uništi i ovo prijateljstvo,da razdvoji nas,tako će nas ubiti obje...budi ona stara,ona moja mala...ošamari me,pljuni na mene,pokaži mi da si ljuta,ja tebi neću oprostiti ako se budeš pravila da sve je ok..znaš da ja želim znati sve,iskreno mi reci koliko sam jadno biće..povrijedi me jer ne želim da kroz ovo prolaziš sama,zbog mojih pogrešaka...i ne plači,mala moja,ja više ne plačem...ne plači...jer prijatelji ostaju ZAUVIJEK..iskreni prijatelji...kao ja i ti...
...oprosti za sve,jer sve si mi bila,ne nije,nije kraj,u životu znaj nema pravila...
Post je objavljen 14.10.2007. u 21:00 sati.