Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

23.08.2025., subota

Ribar plete mrižu svoju


Sjedimo na zidiću i pijuckamo pivo. Nedaleko od nas – skulptura ribara koji ostima probada ribu. Klenovica, staro ribarsko naselje. Postojbina mojih predaka.
I danas, gore u ulici braće Miletić, „imam“ nekoliko parcela. Kažem „imam“, jer zapravo postoji gomila nasljednika i sljednika, pa to tako, po dobrom starom hrvatskom običaju, sve to već desetljećima stoji nerazriješeno – neparcelizirano, zaraslo, ničije i svačije. Zapravo nemam ništa. Nitko od nas nema ništa. Iako neki na osnovu te zemlje dižu kredite. A šikara se širi i kad bukne požar, pitam se, tko će biti kriv?
– Vidiš ovu skulpturu ribara? – pita me Deno, čovjek s kojim pijem pivo.
– Vidim.
– E, to nije zato što je Klenovica ribarsko mjesto.
– Ne?
– To je skulptura jednog vrlo konkretnog čovjeka.
– Aaaa… Kako mu je ime?
– Filipo Matejaš Lipi.
– Neobično ime.
– Ma šalim se, ne znam mu ime – reče i povuče gutljaj – ali priča je dobra. Slušaj.

Par godina unazad, neki Makedonac isplovio iz luke. Pojma nije imao o ćudljivosti ovoga podneblja, o ruži vjetrova, o buri. A ovdje ti, prijatelju, vrijeme poludi u sekundi. Bez najave. Bez upozorenja. Vjetar se samo sruči niz Velebit kao da ti bogovi žele razvalit lubanju. Sve postane bijelo. Valovi se pjene k'o čeljusti bijesnih pasa. Podižu se, razbijaju, šamaraju barku kao da je orahova ljuska. Ako nisi rođen ovdje, ako nemaš sol u krvi i bura ti nije dojila stare – gotovo je, gotov si.

I tako ti je Makedonca kijamet zatekao usred kanala. More ga bacalo, bura ga lomila. I taman kad je trebalo da ga proguta, naišao ribar. Ili je iz kuće vidio nesretnika pa isplovio, nije ni važno. Važno je samo to da mu je izvukao guzicu iz podivljalog mora.

Makedonac se zahvalio, spakirao se i otišao u Skopje. Godinu, dvije – ništa. A onda se pojavio sa skulpturom čovjeka koji mu je spasio život. Ispregovarao je papirologiju s gradom i općinom i oni su postavili kip. A mi ga, evo, gledamo.
Otpije guc.
– Mislim da je ribar još živ. Kuća mu je ondje, na rivi, vidiš? Ona s crvenim škurama.
– Hoćemo do njega, da čujemo štoriju iz prve ruke? – rekoh.
– Ne, jer sada slijedi pitanje: „ Jesi li ti, prijatelju, ikad ikome spasio život?“
– Ne znam. Nekim se ženama tako činilo. Rekle su mi da sam im ga spasio. Ali vrlo su brzo to zaboravile i sve pretvorile u jebeni cirkus. Patnju na daskama života. Ispizdile su me do kostiju. Na kraju su me uvjeravale da sam ja njima zajebao život. Jedna mi je, onako glamurozna, rekla: „Sjedim u avionu i mislim, neka se sad sruši, zbog tebe.“ Rekla mi je to po povratku iz Pariza, sva važna, puna francuskog parfema i praznine.
Druga ista stvar. Uvijek ista pjesma, sve u velikim gestama, s puno patetike, kao da snimaju film. A znaš šta? Kad se avion stvarno počne tresti, kad se krila savijaju, kad konstrukcija zacvilí – nema više ni drame, ni velikih riječi. Tada se sve mole. Tada sve traže Boga. Kladim se u desno jaje da je tomu tako.
Nego, kad već pričamo: jesi li ti, druže, ikad ikog spasio?
– A ne! Ja sam, kaže Harari – „najveći intelektualac današnjice“, a u suštini obična Schwabova kujica, jedna beskorisna izjelica. Koga ja da spašavam?
Dovršio sam piće.
– Ajmo se rashladiti u more – predložio sam.
– Meni je more ovdje prehladno – nezainteresirano će Deno.
– More pod Velebitom je svugdje isto – Senj, Jablanac, Karlobag, Klenovica... ali nama Wim Hofovcima to paše – odvratih nonšalantno.
– Ko je taj?
– Ledeni čovjek.
– Onaj iz Batmena, šta ga glumi Schwarzenegger?
Odmahnem rukom.
– Zaboravi.

Buć.
- 12:22 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>