Sjedimo na zidiću i pijuckamo pivo. Nedaleko od nas – skulptura ribara koji ostima probada ribu. Klenovica, staro ribarsko naselje. Postojbina mojih predaka.
I danas, gore u ulici braće Miletić, „imam“ nekoliko parcela. Kažem „imam“, jer zapravo postoji gomila nasljednika i sljednika, pa to tako, po dobrom starom hrvatskom običaju, sve to već desetljećima stoji nerazriješeno – neparcelizirano, zaraslo, ničije i svačije. Zapravo nemam ništa. Nitko od nas nema ništa. Iako neki na osnovu te zemlje dižu kredite. A šikara se širi i kad bukne požar, pitam se, tko će biti kriv?
– Vidiš ovu skulpturu ribara? – pita me Deno, čovjek s kojim pijem pivo.
– Vidim.
– E, to nije zato što je Klenovica ribarsko mjesto.
– Ne?
– To je skulptura jednog vrlo konkretnog čovjeka.
– Aaaa… Kako mu je ime?
– Filipo Matejaš Lipi.
– Neobično ime.
– Ma šalim se, ne znam mu ime – reče i povuče gutljaj – ali priča je dobra. Slušaj.
Par godina unazad, neki Makedonac isplovio iz luke. Pojma nije imao o ćudljivosti ovoga podneblja, o ruži vjetrova, o buri. A ovdje ti, prijatelju, vrijeme poludi u sekundi. Bez najave. Bez upozorenja. Vjetar se samo sruči niz Velebit kao da ti bogovi žele razvalit lubanju. Sve postane bijelo. Valovi se pjene k'o čeljusti bijesnih pasa. Podižu se, razbijaju, šamaraju barku kao da je orahova ljuska. Ako nisi rođen ovdje, ako nemaš sol u krvi i bura ti nije dojila stare – gotovo je, gotov si.
I tako ti je Makedonca kijamet zatekao usred kanala. More ga bacalo, bura ga lomila. I taman kad je trebalo da ga proguta, naišao ribar. Ili je iz kuće vidio nesretnika pa isplovio, nije ni važno. Važno je samo to da mu je izvukao guzicu iz podivljalog mora.
Makedonac se zahvalio, spakirao se i otišao u Skopje. Godinu, dvije – ništa. A onda se pojavio sa skulpturom čovjeka koji mu je spasio život. Ispregovarao je papirologiju s gradom i općinom i oni su postavili kip. A mi ga, evo, gledamo.
Otpije guc.
– Mislim da je ribar još živ. Kuća mu je ondje, na rivi, vidiš? Ona s crvenim škurama.
– Hoćemo do njega, da čujemo štoriju iz prve ruke? – rekoh.
– Ne, jer sada slijedi pitanje: „ Jesi li ti, prijatelju, ikad ikome spasio život?“
– Ne znam. Nekim se ženama tako činilo. Rekle su mi da sam im ga spasio. Ali vrlo su brzo to zaboravile i sve pretvorile u jebeni cirkus. Patnju na daskama života. Ispizdile su me do kostiju. Na kraju su me uvjeravale da sam ja njima zajebao život. Jedna mi je, onako glamurozna, rekla: „Sjedim u avionu i mislim, neka se sad sruši, zbog tebe.“ Rekla mi je to po povratku iz Pariza, sva važna, puna francuskog parfema i praznine.
Druga ista stvar. Uvijek ista pjesma, sve u velikim gestama, s puno patetike, kao da snimaju film. A znaš šta? Kad se avion stvarno počne tresti, kad se krila savijaju, kad konstrukcija zacvilí – nema više ni drame, ni velikih riječi. Tada se sve mole. Tada sve traže Boga. Kladim se u desno jaje da je tomu tako.
Nego, kad već pričamo: jesi li ti, druže, ikad ikog spasio?
– A ne! Ja sam, kaže Harari – „najveći intelektualac današnjice“, a u suštini obična Schwabova kujica, jedna beskorisna izjelica. Koga ja da spašavam?
Dovršio sam piće.
– Ajmo se rashladiti u more – predložio sam.
– Meni je more ovdje prehladno – nezainteresirano će Deno.
– More pod Velebitom je svugdje isto – Senj, Jablanac, Karlobag, Klenovica... ali nama Wim Hofovcima to paše – odvratih nonšalantno.
– Ko je taj?
– Ledeni čovjek.
– Onaj iz Batmena, šta ga glumi Schwarzenegger?
Odmahnem rukom.
– Zaboravi.
Buć.
Post je objavljen 23.08.2025. u 12:22 sati.