Vruće štivo za hladne dane!

Služio sam vojni rok, i to ne civilno poput raznoraznih, dugokosih, nježnih, hašomanskih pacifističkih pičkica i Jehovinih svjedoka. Dobro sam znao: tko nije za vojsku nije ni za ženidbu. Spremno sam odazvao zovu domovine i zaputio se iza tih željeznih vrata i bodljikave žice da ispunim svetu građansku dužnost i postanem muškarac.

Pazite, činjenicu da se danas svaki treći brak u Hrvatskoj raspadne valja gledati kao direktnu posljedicu ukidanja vojne obveze i profesionalizacije vojske, jer – ponovit ću tu veleumnu narodnu mudrost - tko nije za vojsku nije ni za ženidbu. Doista, čudi me kako tu jednostavnu uzročnu-posljedičnu vezu do sada nisu zamijetili briljantni umovi Glasa koncila koji su inače kadri raskrinkati najtajnovitiju belosvetsku urotu.

Elem, odslužio sam vojsku i o tome bih mogao napisati čitav roman (Rat gnomova četvrtkom u 3sata poslijepodne), 3 filmska scenarija (Ramo1, Vodnikonj Ramo 2, Poručnik Bubi 3 ) te grubu skicu kviza Tko želi biti admiral Tošo4?), no to nije ono radi čega sam započeo tipkati ovaj post.

Recesija je i hladni su, sivi, postblagdanski dani koji razorno djeluju na psihu. Čini se nemogućim išta proizvesti. Evo, već mjesec dana ne uspijevam natipkati najjednostavniju rečenicu poput: Prabaka Đuljuzara razrogačenih očiju gleda kako Ana i Ivo vade govna iz dupeta ružičastog slonića Pinkija, dok on bez ikakvih inhibicija gura svoju dlakavu srulu u anus bivšeg premijera Šubidua koji je utonuo u stoljetni hrvatski san. Brrr. Evo, u tom stanju sužene svijesti čak se i novi predsjednik Beli služio krajnje klišejnim rečenicama od kojih mi se diže kosa na glavi. Stoga sam odlučio pribjeći prokušanom triku i objaviti koji stari tekst. Ali avaj, kopajuć po papirima i gotovo zabravljenim fajlovima nisam uspio naći išta, ama baš ništa vrijedno tvoje pažnje, dragi čitatelju. Ne znam, možda sam prestrog prema sebi, no u zadnji tren, već na rubu krajnjeg očaja, u trenutku kada si čovjek priljubljuje hladnu pištoljnu cijev na sljepoočicu pronađoh word perfectov dokument pod nazivom Razgovori sa Henry Millerom. Ozarih se, u srcu osjetih toplinu i maknuh hladnu cijev Tetejca, pardon Glocka, ne, ne ipak je to bio prvi hrvatski samokres, sa sljepoočice.

Naime, u tim davnim vojničkim danima ponosa i slave rijetke slobodne trenutke provodio sam prevodeći zbirku intervjua Henry Millera u mali crni notes veličine pljoske u namjeri da ublažim nagnječenje mozga, nadoknadim gubitak vremena te donekle sačuvam zdrav razum. Štampanim slovima veličine buhe redao sam umotvorine dragog mi pisca. Pred kraj vojnog roka, kada je mali džepni kalendar do kraja bio ispunjen x-ićima imao sam prevedeno 2/3 knjige.

Ovo nije prvi prijevod na ovom blogu, ali je prvi Millerov. O Milleru će ovdje zasigurno biti još riječi, ako ništa drugo onda u vidu tekstova u slučaju kreativne blokade otvori prijevod ---- ---> ovdje.


Osloboditi se


Ben Grauer/1956
..............................
Iz Život kako ga ja vidim. Offbeat Spoken World RPL 4901.


Grauer: Da li je čovjek dosegao limit radosna srca kada se smiri u svojim četrdesetim.
Miller: Ne mislim tako. Ne mislim da treba biti. Uopće to ne mislim. Nažalost, kako što sam vam rekao neki dan, to je nešto što gledam oko sebe čitavo vrijeme, ljudi u četrdesetim govore da stare, znate, i smiruju se. No oni su bili smireni daleko prije, čini se. Uvijek sam ponavljao, pišući, o francuskim slikarima, za koje primjećujem da su stareći bivali sve veseliji, pogotovo u svom poslu, daleko liberalniji u svakom pogledu i daleko odvažniji nego mladi slikari, razumijete li.
Grauer: Naravno. Dufy, Bonnard, Mattisse.
Miller: Matisse, Picasso. Možete napraviti čitavu listu. Čak i Lager.
Grauer: Ako čovjek zauzme dobar gard u životu, tada svakim korakom biva sve uvjereniji i sigurniji kročeći naprijed.
Miller: Točno. Tada stvari za njega postaju jednostavnije. Problemi mladosti su problemi nezgrapnosti. Postoji nezgrapnost u tehnici, u suočavanju sa životom, društvenom životu, u savladavanju određenog medija, Sve su to tehničke barijere, razumijete, o koje se mladi spotiču i gdje se kolebaju.
Grauer: Što je onda Wilde mislio rekavši da je mladenaštvo tako čudesno da ga ne bi trebalo zalud trošiti ili «ne govori mi o imenima iz knjiga, slavnim, dani našeg mladenaštva dani su naše slave?». Mislim da je to loš prijevod Goethea. Nije li to svojevrstan eliksir kada misliš da ti je svijet serviran na dlanu?
Miller: Da, da. Naravno, naravno. Jedina stvar je što ja smatram da mladenaštvo ne bi trebalo definirati kroz pojam godina. Mladenaštvo može biti definirano jedino kroz duh, kroz količinu duha u čovjeku, pa kada susretnete nekoga od osamdeset još uvijek možete reći «Mlađahnog je duha». Vidite. A onda susretnete nekoga od trideset i pet i on je gotov, zar ne, ruzinava olupina. Stoga to zapravo nema nikakve veze sa godinama.
Grauer: Eh, uzmimo Henry Millera, srednje četrdesete, zar ne?
Miller: Da.
Grauer: Doživjeli ste neku vrst renesanse. Istrgli ste se iz svakodnevnice. Što se dogodilo?
Miller: Hah, mislim da je u pitanju bila kombinacija stvari. Kao prvo pronašao sam svoj vlastiti glas u pisanju.
Grauer: Niste pisali prije?
Miller: Jesam. Pisao sam nekih deset do petnaest godina prije, ali ne nalazeći svoj vlastiti glas, kao što već spomenuo. To je bila najvažnija stvar, razumijete li? A onda, druga važna stvar što se dogodila u tom periodu bila je kada sam započeo analizirati svoje snove i nakratko dobio uvid u muštru vlastitog života. Vidio sam razne greške koje sam počinio i preuzeo sam svu odgovornost za to. Znate, umjesto da budem tip koji govori da živimo u pokvarenom sustavu pritisnuti politikom, ekonomijom i socijalnim uvjetima, rekao sam, unatoč svemu tome mogao sam se ponašati drugačije, mogao sam iskoračiti, razumijete. I vidio sam to kao grešku vlastite prirode, karaktera i temperamenta. Prihvatio sam to i jednom kada sam to učinio sa mene je spao golem teret. Bio sam oslobođen. Bio sam u mogućnosti da doista uživam u samom sebi, bez rekriminacija, bez osjećaja krivnje, grizodušja, žaljenja, shvaćate. Život je iznova započeo. Svaki dan je nov svjež dan stvoren da se u njemu živi i uživa, shvaćate. I da, treće, činjenica da sam bio otrgnut od Amerike misleći kako se nikada neću vratiti. To me je silno, poput plutače držalo na površini. Nikada se nisam želio vratiti u Ameriku. U potpunosti sam se identificirao sa Francuskom i razmišljao da postanem Francuski državljanin. Činjenica da sam smatrao da sam spalio mostove za sobom bila je sljedeći važan faktor. Da.
Grauer: Bili ste posve prepušteni sami sebi.
Miller: Da.
Grauer: Bilo je to kao hajde sad, momče.
Miller: Da, odgovoran jedino samom sebi, tako reći, da.