Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

21.10.2009., srijeda

Dražesna priča o smrti

Za Teu



Već sam nekoliko godina predsjednik kućnog savjeta stare zgrade u centru, u Papilonovoj 35. Držim da dobro obavljam taj posao, no moje predsjednikovanje nije ono o čemu vam sada želim pričati.

Naime, u našoj je kući godinama živio čovjek po imenu Petar Panović. Bio je to miran, poviši, šutljiv čovjek u ranim pedesetima. Hodao je uspravno, ne pomičući ruke. Oči su mu bile mutne, pogled snen. Ni sa kim u zgradi nikada nije izmijenio ni riječ, no redovno je pozdravljao i odzdravljao. Od kuće bi obično odlazio u 7.30, a vraćao se u 17.15. Iza njegovih vrata nikada nije svirala glazba, niti se čuo TV. Na vrata su mu kucali tek subotari, trgovački putnici, očitavači plina i elektrike. Uvečer bi izašao i napravio nekoliko krugova oko bloka. Pričalo se da se začahurio i postao tajanstveni čudak otkako je u prometnoj nesreći izgubio ženu i dvoje djece. No to je bilo više rekla-kazala nego li je tko raspolagao činjenicama.

Stoga ćete shvatiti da sam se nemalo iznenadio kada je gospodin Panović te večeri zakucao na moja vrata.
- Gospodine Ivanoviću – rekao je prigušenim glasom – mogu li vas zamoliti za uslugu?
- Naravno – odgovorio sam – izvolite ući, djeca još ne spavaju.
- Ne hvala... bit ću iznimno kratak, vidite, sutra odlazim na put i neće me biti duže vrijeme. Volio bih da uzmete rezervni ključ u slučaju da se dogodi kakva nezgoda, pukne vodovodna cijev ili što slično...
- Nema problema – rekoh susretljivo.
Pružio je ključ.
- Zahvaljujem.
- Nema na čemu – rekao sam dometnuvši – oprostite na radoznalosti, ali kamo ćete?
- U posjet rodbini – rekao je umorno i teškim se koracima odgegao natrag u svoj brlog.

Sljedećih dana bio sam u napasti da odem gore i zavirim u njegovu intimu. Intimu? Koliko uopće zidovi i komadi pokućstva mogu svjedočiti o nečijoj intimi? Ne više od nečije obnažene pojave, shvaćate što želim reći. Nekoć davno jedna mi je mlada Francuskinja s kojom sam ljubovao rekla: «Ja počesto pokažem svoju prdulju ergo da bih sakrila svoju intimu». I bila je u pravu. Vraški u pravu. Ljudi pogrešno poistovjećuju golotinju s intimom.

Kako bilo, ubrzo su iskrsli neviđeni problemi sa zgradom: prvo je kod gospođe Brandauer pukla vertikala; zatim se urušila kanalizacijska cijev te su podrumske prostorije i vešeraj preplavila govna; potom se odvalio komad žbuke i ko za vraga tresnuo na glavu djelatniku javne čistoće koji je dokono čikao pred zgradom; onda je taj genijalac pokrenuo sudski spor protiv stanara i da ne duljim, u čitavoj sam toj gunguli posve smetnuo s uma zavodljive odaje Petra Panovića.

Jednog jutra Barićka mi se potužila da iz stana gospodina Panovića dopire nesnosan smrad.
Okej, rekoh, pogledat ću. Ali nisam stigao.
Sutradan se i Kibićka potužila na istu stvar.
Okej, pogledat ću, rekao sam, no nisam stigao.
Kada mi se i Turkićka požalila, uzeo sam ključ i otišao gore.
Doista je zaudaralo. Poznao sam taj miris – miris lešine u raspadu. Tako su danima neposredno nakon vojno-redarstvene akcije Oluja, na oslobođenom području, lišene napajanja, zaudarale škrinje za zamrzavanje prepune raskvašena mesa iz kojih su svuda unaokolo milili kao prst debeli crvi.
Koje sranje, sad se još i sa time moram bakćati, pomislio sam otključavajući vrata.

Stan bješe pust, ispražnjen kao da su ga počistili profesionalci. Niti jednog komada namještaja. Zidovi bijahu savršeno zaglađeni i svježe obojani, drvenarija također svježe obojana; nove utičnice, nove kvake na vratima, novi prekidači, rolete, pločice, sve ganc novo; na podu se sjajio savršeno posložen hrastov parket prve klase. Sred dnevnog boravka, na uskom stolu ležalo je raspadnuto, bosonogo tijelo gospodina Panovića u finom crnom odjelu. Lice mu je krasio groteskan, zadovoljan smiješak. Činio se sretnim.

Nekoliko mjeseci kasnije, od prijatelja koji radi u policiji saznao sam da je Panović počinio samoubojstvo iskričavim cijanidom. Cijanidom? Da, iskričavim. Pa gdje je pobogu našao iskričavi cijanid, pitao sam prijatelja. To je tako retro. Tko će znati, rekao je moj hladnokrvni prijatelj ne prekidajući žvakati već treću krafnu za redom.

Drugi misteriozna stvar koja je zadugo okupirala moždane vijuge Panovićevih susjeda, i šire, odnosila se na pitanje izvedbe tog prilično velikog građevinskog zahvata pošto nitko, ama baš nitko nikada nije iznutra čuo zvuk koji bi dao naslutiti da tu uopće neko živi, a kamo li da renovira diluvijalnu rupčagu.

Kako Panović nije imao nikakvih pravnih sljednika stan je ubrzo postao gradsko vlasništvo, (dobra lokacija u staroj jezgri čini juristička čuda) i unutra su se uselili novi stanari.

Često sam razmišljao o Panoviću. Čini mi se da je svojim činom želio odaslati stanovitu poruku. Koju? Ne znam. Možda da valja otići na vrijeme, prije nego li zagadimo prostor i zamutimo sjećanja (svoja i tuđa), na način da prethodno zgotovimo sve poslove i dobro počistimo za sobom.
- 08:10 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>