Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

05.02.2008., utorak

GASTON PLANTE U DUBRAVI

Sponzor Varta
Prokleti auto! Postoji li i jedna stvar u ovom strujnom krugu koja me do sada nije zajebala: brava, alternator, elektropokretač, platine, regler, kablovi, svjećice, kondenzator, osigurači, korodirani spojevi...
U pitanju je opet akumulator.
Na minus jedanaest, pola sata prije ponoći, dva dana prije 2001. pokušavam ga izvaditi iz utrobe auta što nije nimalo lako jer prethodno moram izvaditi rezervni kotač, sajlu za vuču, prvu pomoć, deku, kanistar, a zatim gurnuti ruku duboko unutra, i mic po mic, na slijepo, trinaesticom odvrtati matice steznika na klemama.
Od hladnoće prste više i ne osjećam.
Ulica je tiha. Ni pas da zalaje.
Odjednom poznati glasovi. Iz sporedne ulice dolaze Ane i Alan. Ane je moja 45godišnja susjeda, a Alan njezin 17godišnji sin. Alan drži Ane pod ruku, ona se oslanja i lagano posrće.
Iznenađen sam. Već više od dvadeset godina, zapravo otkako je prvi puta rodila, Ane nije mrdnula iz svog dvorišta, naravno ako ne računamo ona dva puta kada ju je hitna odvezla u Vrapče.
Ponekad ljeti navrati pa popričamo na terasi uz kavu i cigarete.
Voli se prisjećati svoje mladosti.
– Bila sam prava mala divljakuša: ...oni tamo, a ja šmugnem preko krova, spustim se niz staru trešnju pa u život... o, bili su protiv toga da se udam za Ivana, rekli su: ako to napraviš mi te se odričemo, više nisi naša kćer... i jesu, svu su imovinu prepisali na moje bratiće... ma neka im, nije mi žao osim te zemlje i kuće na Braču, voljela sam ići onamo... da ti ljudi imaju mrvu karaktera oni bi vratili ono što im ne pripada, zar ne... ma tko ih jebe, usta i guzica će im ionako za uskoro biti puni zemlje... život je lepet leptirovih krila...
Dio priče koji ju redovno razveseli jest onaj koji kaže da su nakon sudbonosnog da pobjegli svatovima i uhvatili vlak za Split. – Ševili smo se čitavim putem, samo BUM-BUM-BUM! – smije se reskim smijehom, a oči joj sjaje. - BUM-BUM-BUM!


- Evo mog prijatelja – kaže dok mi prilaze.
- Bok Ane.
- Kako si? – jezik joj se plete, unosi mi se u lice. Osjećam jak alkoholni zadah.
Alan, taj prerano stasali mladić orijaškog tijela, mentalno devastiran permanentnim verbalnim podcjenjivanjem od strane svojih roditelja napokon je i pošteno oglupio, napustio školu te počeo raditi kao soboslikar za lokalnog janjevca; smijulji mi se šeretski i kima glavom lijevo-desno: joj što se udesila!
Uzvraćam sućutnim smiješkom.
- Dobro sam Ane, dobro. Samo me malo zajebava ova krntija.
- Kako se to postiže – pita ona.
- Što to Ane?
- To da si dobro.
- Nema modela Ane, svatko mora naći svoj način.
Tišina. Pogled uprt u pod.
- U pravu si – kaže tužno.
- Idemo stara – kaže Alan i lagano ju povlači za ruku.
- Pozdravi mi Ari.
- Hoću Ane, svakako.

Ispraćam ih pogledom.
Ulaze u zapušteno dvorište prepuno raznovrsne krame, zatim u kućerak njezine svekrve. Susjedov pas zalaja, ali se brzo smiri.
Nastavljam s operacijom. Operacija uspijeva. Vraćam stvari pod haubu.
– ŽIVOT STE MI UNIŠTILI!!! VI SVI, ŽIVOT STE MI UNIŠTILI! – iz kuće dopre histeričan Anin glas.
– Daj stara, smiri se – umiruje ju je Alan.
– ŽIVOT! ŽIVOT! ŽIVOT!– pomahnitalo kriči.
Gledam prema kući. Kroz prozor vidim Alanovu siluetu, grli majku i zaštitnički ju steže u naručju odlučan da ju sačuva od njezinih demona. Ona se grozničavo trese i bolno grca.

Uzimam akumulator i odnosim ga u stan.
Provirujem u kuhinju. Žena je zadrijemala pred televizorom. Obuzima me neka dragost gledajući je u onom njezinom bijelom džemperčiću, pokrivenu kariranom dekicom. Ulazim potiho, saginjem se i ljubim joj čelo. Budi se, ovija mi ruke oko vrata i uzvraća poljubac. – Samo spavaj – kažem.
U susjednoj sobi stavljam puniti akumulator. Soba je velika, hladna i vlažna. Ne grijemo ju. To je preskupo za nas. S obzirom da se zagrijati može jedino na struju služi tek kao skladište. Ponekad ljeti crtam u njoj.
Gledam zelenu plijesan u jednom ćošku sobe i ne vidim u tome nikakvu sliku do li sliku usranog prostora u jednoj šugavoj Dubravi.
Palim cigaretu.
Sretan sam.
Neće potrajati, znam, pa uživam u trenutku.

- 03:45 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>