Prokleti auto! Postoji li i jedna stvar u ovom strujnom krugu koja me do sada nije zajebala: brava, alternator, elektropokretač, platine, regler, kablovi, svjećice, kondenzator, osigurači, korodirani spojevi...
U pitanju je opet akumulator.
Na minus jedanaest, pola sata prije ponoći, dva dana prije 2001. pokušavam ga izvaditi iz utrobe auta što nije nimalo lako jer prethodno moram izvaditi rezervni kotač, sajlu za vuču, prvu pomoć, deku, kanistar, a zatim gurnuti ruku duboko unutra, i mic po mic, na slijepo, trinaesticom odvrtati matice steznika na klemama.
Od hladnoće prste više i ne osjećam.
Ulica je tiha. Ni pas da zalaje.
Odjednom poznati glasovi. Iz sporedne ulice dolaze Ane i Alan. Ane je moja 45godišnja susjeda, a Alan njezin 17godišnji sin. Alan drži Ane pod ruku, ona se oslanja i lagano posrće.
Iznenađen sam. Već više od dvadeset godina, zapravo otkako je prvi puta rodila, Ane nije mrdnula iz svog dvorišta, naravno ako ne računamo ona dva puta kada ju je hitna odvezla u Vrapče.
Ponekad ljeti navrati pa popričamo na terasi uz kavu i cigarete.
Voli se prisjećati svoje mladosti.
– Bila sam prava mala divljakuša: ...oni tamo, a ja šmugnem preko krova, spustim se niz staru trešnju pa u život... o, bili su protiv toga da se udam za Ivana, rekli su: ako to napraviš mi te se odričemo, više nisi naša kćer... i jesu, svu su imovinu prepisali na moje bratiće... ma neka im, nije mi žao osim te zemlje i kuće na Braču, voljela sam ići onamo... da ti ljudi imaju mrvu karaktera oni bi vratili ono što im ne pripada, zar ne... ma tko ih jebe, usta i guzica će im ionako za uskoro biti puni zemlje... život je lepet leptirovih krila...
Dio priče koji ju redovno razveseli jest onaj koji kaže da su nakon sudbonosnog da pobjegli svatovima i uhvatili vlak za Split. – Ševili smo se čitavim putem, samo BUM-BUM-BUM! – smije se reskim smijehom, a oči joj sjaje. - BUM-BUM-BUM!
- Evo mog prijatelja – kaže dok mi prilaze.
- Bok Ane.
- Kako si? – jezik joj se plete, unosi mi se u lice. Osjećam jak alkoholni zadah.
Alan, taj prerano stasali mladić orijaškog tijela, mentalno devastiran permanentnim verbalnim podcjenjivanjem od strane svojih roditelja napokon je i pošteno oglupio, napustio školu te počeo raditi kao soboslikar za lokalnog janjevca; smijulji mi se šeretski i kima glavom lijevo-desno: joj što se udesila!
Uzvraćam sućutnim smiješkom.
- Dobro sam Ane, dobro. Samo me malo zajebava ova krntija.
- Kako se to postiže – pita ona.
- Što to Ane?
- To da si dobro.
- Nema modela Ane, svatko mora naći svoj način.
Tišina. Pogled uprt u pod.
- U pravu si – kaže tužno.
- Idemo stara – kaže Alan i lagano ju povlači za ruku.
- Pozdravi mi Ari.
- Hoću Ane, svakako.
Ispraćam ih pogledom.
Ulaze u zapušteno dvorište prepuno raznovrsne krame, zatim u kućerak njezine svekrve. Susjedov pas zalaja, ali se brzo smiri.
Nastavljam s operacijom. Operacija uspijeva. Vraćam stvari pod haubu.
– ŽIVOT STE MI UNIŠTILI!!! VI SVI, ŽIVOT STE MI UNIŠTILI! – iz kuće dopre histeričan Anin glas.
– Daj stara, smiri se – umiruje ju je Alan.
– ŽIVOT! ŽIVOT! ŽIVOT!– pomahnitalo kriči.
Gledam prema kući. Kroz prozor vidim Alanovu siluetu, grli majku i zaštitnički ju steže u naručju odlučan da ju sačuva od njezinih demona. Ona se grozničavo trese i bolno grca.
Uzimam akumulator i odnosim ga u stan.
Provirujem u kuhinju. Žena je zadrijemala pred televizorom. Obuzima me neka dragost gledajući je u onom njezinom bijelom džemperčiću, pokrivenu kariranom dekicom. Ulazim potiho, saginjem se i ljubim joj čelo. Budi se, ovija mi ruke oko vrata i uzvraća poljubac. – Samo spavaj – kažem.
U susjednoj sobi stavljam puniti akumulator. Soba je velika, hladna i vlažna. Ne grijemo ju. To je preskupo za nas. S obzirom da se zagrijati može jedino na struju služi tek kao skladište. Ponekad ljeti crtam u njoj.
Gledam zelenu plijesan u jednom ćošku sobe i ne vidim u tome nikakvu sliku do li sliku usranog prostora u jednoj šugavoj Dubravi.
Palim cigaretu.
Sretan sam.
Neće potrajati, znam, pa uživam u trenutku.
Post je objavljen 05.02.2008. u 03:45 sati.