26.12.2007., srijeda
Del Ponte drumom, Rupel šumom
U proljeće 2006. godine vlasti u Srbiji pregovarale su s haškim optuženikom Ratkom Mladićem o dobrovoljnoj predaji, tvrdi glavna haška tužiteljica Carla Del Ponte u intervjuu beogradskom dnevniku Blic od 25. prosinca 2007.
"Operativne detalje - tko, gdje i kako skriva Mladića i Karadžića ne mogu otkriti. Nešto što mogu kazati je da su srbijanske vlasti u proljeće 2006. godine pregovarale s Mladićem o dobrovoljnoj predaji. Znale su točno mjesto njegovog boravka. Ipak, odlučile su da ga ne uhite. Što se Karadžića tiče, znamo da je bio u Beogradu 2004. godine, Mladić je još tamo", tvrdi Carla Del Ponte.
Po njezinu mišljenju, uhićenje haaških optuženika trebao bi biti jedan od temeljnih uvjeta za približavanje Srnije Europskoj uniji. "Na kraju krajeva, treba pogledati i presudu Međunarodnog suda pravde - on je također konstatirao da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu time što nije uhitila Mladića i izručila ga Den Haagu i time što ne surađuje u potpunosti s Tribunalom. Ne mislim da bi država koja krši Konvenciju o genocidu trebala biti primljena u EU", kaže Carla del Ponte.
No, njezino mišljenje ne dijeli slovenski ministar vanjskih poslova Dmitrij Rupel, čija zemlja preuzima predsjedanje Europsom unijom. On, naime, na svom blogu piše da su brži napredak Srbije prema Europskoj uniji i stabilizacija regije važniji od inače jasne obveze Srbije da izruči Ratka Mladića. "Trudimo se da Srbija potpiše sporazum (o stabilizaciji i pridruživanju) bez obzira na obvezu prema Den Haagu koju naravno mora ispuniti", piše Rupel.
|
- 01:43 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Ne prežderajimo se više!
Eto, za nama je još jedan Božić, tj. prvi dan Božića. Mnogi od nas su na počinak otišli pretrpanih želudaca, za nama su ostale nepojedene purice, odojci, sarme, kolači..., znatan dio toga na koncu će završiti u smeću. Dobar dio nas je i popio čašicu preko mjere. Ukratko, na blagdaske užitke potrošli smo poneku kunu više nego što je bilo nužno.
Istovremeno, kako je to nedavno rekao ravnatelj Hrvatskog Caritasa mr. Ivan Milovčić (Novi list, 17. prosinca 2007.), "u Hrvatskoj ima jako puno ljudi koji si ne mogu priuštiti ni dovoljne ni dovoljno kvalitetne obroke". Možda bi stoga upravo dani u kojima će s prebogatih trpeza viškovi hrane odlaziti u smeće, i u kojima su se znatne svote otišle u alkoholne pare i dim petardi, bili naoprikladnije vrijeme da se napokon osvrnemo oko sebe i, makar ono što nam je suvišak, što na kraju bacimo u smeće, darujemo nekome tko nema ni "dovoljne ni dovoljno kvalitetne obroke".
Mnogi će možda reći da nikoga takvoga ne poznaju, ali to nije razlog da se prvom sljedećom prigodom prežderajemo i razbacijemo. Postoje nebrojene humanitarne akcije putem kojih se može pomoći ljudima u nevolj, pri čemu je nazivanje posebnih telefonskih brojeva kojima se donira određena količina kuna najmanje dobro rješenje jer se donirana suma umanjuje za PDV i dopit telefonskog operatera. Puno bolje je planirani iznos izravno uplatiti na žiro račun organizacije ili udruge koja određenu akciju vodi.
Akcije se doduše uglavnom vode uoči Božića, kako oni koji su u nevolji ne bi Božić dočekali promrzli i gladni. No, živjeti treba i nakon Božića, pa, ako smo odlučni pomoći, učinimo to sada. Ne prežderajimo se više, pomozimo ljudima u nevolji, ne čekajući drugu predbožićnu akciju!
|
- 01:39 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
24.12.2007., ponedjeljak
Milanović "zna" što misli HSS-ov birač
Što birači HSS-a misle o HDZ-u i SDP-u to, zapravo, nitko ne zna. Osim, naravno, Zorana Milanovića, Mislava Bage i agencije Puls koja Bagu opskrbljuje mnogim zanimljivim "saznanjima", a koja je, kao što je dobro poznato, 25 studenoga "znala" i da je SDP pobijedio na parlamentarnim izborima. Dakle, u izvješću o jednom od terenskih istraživanja Bago je općinstvu objavio među ostalim i podatak da je većina birača HSS-a za koalciju sa SDP-om, a Zoran Milanović u nedjeljnom gostovanju na HTV-u, u emisji Nedjeljom u dva, tvrdi da je većina birača HSS-a bila za sastavljanje vlade na čelu sa SDP-om te da je sada na Josipu Friščiću da svojim biračima obrazloži motive zašto su se opredijelili za HDZ.
O vjerodostojnosti “terenskih ispitivanje” ne treba mnogo govoriti, sve su rekli službeni rezultati parlamentarnih izbora, a Milanović, i njemu skloni političari i komentatori, svoje tvrdnje da su birači HSS-a bili za koaliciju sa SDP-om temelje (i) na teoriji da su svi oni koji nisu glasovali za HDZ zapravo bili za promjenu vlasti. No, politička scena i politički procesi u Hrvatskoj se (više) baš i ne mogu opisivati tako jednostavnim teorijama. Hrvatska politička scena već se dobrano isprofilirala, birači pojedinih stranaka sada su zapravo interesne skupine koje, dajući glas na izborima, očekuju određene rezultate nakon izbora, a na strankama je onda da te rezultate ostvare. Sama činjenica da netko nije glasovao za HDZ ne znači da je automatski za SDP nego jednostavno da nije za HDZ. ali os dvoje stranke očekuje da ostvaruje predizborna obećanja. Hoće li činiti u ovoj ili onoj koaliciji, to čak i nije najvažnije pitanje.
Na koncu, Milanović bi, nakon što se na nekim skupovima okupljenima obraćao s “Drugarice I drugovi!”, a poglavito nakon što je izborni rezultat proslavio (on je tada mislio da slavi pobjedu!) pjevajući “Po šumama i goprama” i “Od Vardara pa do Triglava", trebao znati da ne može biti logičan izbor HSS-ovih birača.
Uostalom, pokazalo se da pobune u "nezadovoljnim" HSS-ovim ograncima, o čemu su neki mediji bili raspredali na dugo i široko, nisu ni sjena onih koje se događaju u SDP-u, gdje vrije i u središnjici (otvorena pobuna Mate Arlovića, odstrel Zinke Bardić...) i u ograncima (Šibenik, Osijek...), ali i u partnerskom HNS-u (pobuna međimurskog župana Željka Posavca koji zahtjeva odgovornost Vesne Pusić za slab izborni rezultat).
|
- 22:12 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
22.12.2007., subota
Na ispovijedi nitko ne spominje zakidanje radničkih prava ili onečišćenje okoliša
Kardinal Jospi Bozanić u prigodi Božića se vjernicima obratio porukom iz koje su mediji u prvi plan “čupali” uglavnom rečenice koje se tiču gladi i siromaštva, što je, dakako, i razumljivo s obzirom na to da će se, u zemlji u kojoj se 95 posto stanovništva izjašnjava katolicima, i ovoga Božića jedi prežderavati a drugi oskudjevati. “Uistinu, danas u Hrvatskoj nitko ne treba, a kao kršćanin uzdižem vapaj: ne smije biti gladan!”, apelira Bozanić u svojoj poruci.
No, ni dijelovi poruke koji možda nisu toliko prigodničarski, nisu ništa manje zanimljivi. Primjerice, Bozanić poručuje i ovo: “Ljubav prema siromašnima i potrebnima ima i drugi oblik koji se danas u Hrvatskoj dovoljno ne ističe. Pomoć bližnjemu ponajprije je odgovornost u izvršavanju zadataka na mjestima na koja nas je Bog postavio. Svaki čovjek ima neponovljivo mjesto u povijesti. Svakomu je od nas dana zadaća da izvršimo svoje poslanje. Kršćanska ljubav prema bližnjemu izražava se savjesnim obavljanjem svoga posla. Bilo bi manje tuge, razočaranja i gorčine u obiteljima, u društvu, u narodu i državi da svatko na svome mjestu živi odgovorno i nesebično ono što mu je povjereno.” Potom naglašava: “Ne mislim pritom samo na političare i dužnosnike koji nose najvidljiviju odgovornost za život naroda, nego na svako, upravo svako zanimanje. Božić pita kako živim božićno otajstvo, Božji silazak čovjeku na hrvatskim poljima i u učionicama, u raspodjeli dobara, u plaćanju radnika, u poštivanju slabijih. Mislim li na Boga u svome odnosu prema prirodnim ljepotama zemlje i mora te daru domovine? Vodi li me ljubav prema bližnjemu u zaštiti istine na radnim mjestima, poglavito ako su drugi obespravljeni? Mislim li na Isusa u trenutku kada sam iskušavan napašću korupcije, davanja povlastica i zakidanja tuđih prava?”
Na žalost, u našoj katoličkoj zemlji ljudi kao da ne znaju da je davanje i primanje mita grijeh, da je grijeh i zabušavanje na poslu, zakidanje radničkih prava, potkradanje mušterija, pronevjera, upadanje preko reda u urede i ordinacije, onečišćenje okoliša… Prema svjedočenju jednoga ispovjednika, takve grijehe ljudi ne ispovijedaju, nego na ispovjed dolaze sa statistikama o tome koliko su puta opsovali Boga; jesu li, kako i koliko “bludno griješili”, kolko su puta slagali susjedi da će doći nakavu…
|
- 02:37 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
20.12.2007., četvrtak
Balvani
Neposredno nakon održavanja hrvatskih parlamentarnih izbora beogradski tjednik "Standard" objavio je "10 razloga zašto voljeti Milorada Pupovca". Da ih ne nabrajam sve, spomena su vrijedna makar tri:
- Zato što sada može tražiti što hoće, čak i SAO. I imat će SAO.
- Zato što sada može tražiti od Sanadera i Milanovića da podignu spomenik srpskom balvanu. I imat će balvan.
- Zato što je Srbija donde dokle su njezini glasovi. I imat će glasove.
Ni Pupovac, ni Samostalna demokratska srpska stranka, koja je na proteklim izborima osvojila sva tri mandata rezervirana za srpsku nacionalnu manjinu, u svojim uvjetima za eventualnu potporu vladi koju pokušava sastaviti mandatar Ivo Sanader, istin, ne spominju SAO, balvane i Srbiju koja bi se prostirala "donde dokle su njezini glasovi" (Vuk Drašković je još prije početka krvavog raspleta jugoslavsnske krize govorio o Srbiji do zadnjeg srpskog groba"), ali u zahtjevima nisu baš ni skromni. Predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović, naime, kaže da se njegova stranka neće zadovoljiti mjestom ministra europskih integracija, koje je ponuđeno SDSS-u, jer želi sudioništvo u hrvatskoj Vladi "u obliku jednog od potpredsjedničkih mjesta". Rekao je i da će SDSS tražiti i nekoliko mjesta državnih tajnika i savjetničkih mjesta, kao i da zadrži resore pomoćnika ministara u policiji, prosvjeti i obrazovanju, kulturi i pravosuđu.
Hoće li Sanader, pritisnut činjenicom da je, prema onome što se može čuti od njih samih, pristao na sve glavne zahtjeve manjisnkih zastupnika, tako skupo platiti SDSS-pvu podršku, u ovumu trenutku nitko ne zna. No, koliko god mi bili skloni provoditi "pozitivnu diskriminaciju" ili manjinsku nadzastupljenost, zahtjev za potpredsjedničko mjesto u vladi za stranku koja će tu vladu poduprijeti sa tri saborska mandata prelazi sve granoce dobrog ukusa. Pogotovo kad se zna da je "pozitivna diskriminacija" provedena već na parlamentarnim izborima. Naime, neki manjisnki zastupnici u Sabor su izabrani sa svega nekoliko stotina glasova, dok je za saborski madat za kandidate sa stranačkih lista trebalo oko 17000 glasova, a izborima za srpske predstavnike u Saboru pristupio je ukupno 25.741 birač. Čak i da su svi oni glasovali za Milorada Pupovca, Vojislava Stanimirovića i Ratka Gajicu, iza svakoga od njih stajalo bi 8580 birača, a kada se uzme u obzir da je još ukupno 17 zastupnika dobilo između 337 i 6.694 glasova, koliko je dobio Rade Leskovac, te da je bilo 679 nevažećih listića, onda se tek vidi prava dimenzija "pozitivne diskriminacije"
Kada se tome doda da su 70 godina Srbi su u Hrvatskoj bili debelo nadzastupljeni te da su pet godina na najgrublji način nastojali smanjiti hrvatski državni teritorij za jednu trećinu, onda je jasno da bi SDSS mogao biti malo skromniji u svojim zahtjevima.
Općenito, nije dobro da je ključ formiranja vlade i njezina opstanaka u rukama zastupnika nacionalnih manjina, i to ne samo zato što su izabrani malim brojem glasova birača, nego i zbog toga što potezi koje u tom smislu manjinski zastupnici povuku mogu u nekim situacijama prizvesti reakcije koje u konačnici mogu pogoršati položaj manjine koju zastupaju. Ukratko, na manjinskim zastupnicima je odgovornost koja višestruko nadmašuje njihov "politički kapacitet".
S druge strane, unatoč tome što Ustav i Izborni zakon ne prave razliku između državljana s prebivalištem u Hrvatskoj i onih s prebivalištem u inozemstvu, u Hrvatskoj tijekom predizborne kampanje se govorilo da će predsjednik Republike mandat za sastavljanje vlade dati onome tko osvoji većinu zastupničkih mjesta u zemlji, najavljivala se institucionalna kriza u slučaju da HDZ odnese prevagu samo zahvaljujući glasovima "dijspore".
No, također tijekom izborne kampanje, stvorio konsenzus - doduše, ne u vidu nekog jasno definiranog dogovora, nego kroz parolu "Pobijedimo u Hrvatskoj!" i odgovor na nju "Pobijedit ćemo u Hrvatskoj!" izrijekom definiran - o tome da zastupnički madati osvojeni u XI. izbornoj jedinici (tzv. dijaspora) nisu jednako vrijedni kao mandati osvojeni u deset izbornih jedinica u Hrvatskoj, premda iza njih stoji podjednak broj glasova. Iz toga se nameće zaključak da će glavne političke snage koje se danas oštro protive ukidanju XI. izborne jedinice prije ili kasnije popustiti.
Sve u svemu, način na koji se danas biraju zastupnici u Hrvatskom saboru mogući je generator ozbiljnih političkih kriza u zemlji i logično je, doduše ne u roku godinu ili dvije, očekivati značajne promjene, prije svega u pogledu izbora manjinskih zastupnika i zastupnika dijaspore.
|
- 01:20 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
18.12.2007., utorak
Zagrebački gost Basara
Zamislite hrvatskog «kulturnog i javnog radnika» kome pristaju atributi desničar i monarhist. Tko bi ga u našemu glavnom gradu ugostio na tribini i kako bi njegov nastup mediji popratili? No, kada u Zagreb stigne momarhist i desničar iz nama susjedne zemlje, u kojoj se dobar dio biračkog tijela još nije odrekao famozne lonije Karlobag-Karlovac-Virovitica, onda su mu sva vrata otvorena, a mediji se natječu u tome tko će mu sprenije i temeljitije uljepšati biografiju.
Monarhist i desničar je, naime, srpski književnik Svetislav Basara, a u hrvatskom glavnom gradu je gostovao u sklopu «Dana srpske kulture».
Njegovoj tribini su, uz mnoge druge, nazočili gradski čelnici predvođeni gradonačelnikom Milanom Bandićem, što je Basara prokomentirao riječima da u Srbiji na takav događaj ne bi došao ni predsjednik kućnog savjeta, a kamoli neki političar. Mediji su događaj popratili opširnim izvješćima, u nekim listovima su izašli i intervjui s gostom iz Beograda, ali se o njegovu političkom angažmanu tijekom devedesetih ne govori gotovo ništa. Spominje se tek da je nakon pada Miloševićeva režima tri godine bio veleposlnik SR Jugoslavije na Cipru, pri čemu se taj činjenica prezentira tako da medijski konzument stječe dojam kako je to jedini njegov dodir s politikom.
«Nakon rušenja režima Slobodana Miloševića ovaj pisac je proveo tri godine kao veleposlanik Srbije na prijateljskom Cipru. Nakon te avanture, koja mu je ostala u vrlo dobrom sjećanju, Basara se ipak nije nastavio dalje baviti politikom», stoji, primjerice, u jednom od izvješća. Međutim, beogradski dnevik «Blic» od 17. prosinca 2005. izvještava da se književnik Svetislav Basara ponovo učlanio u Demokratsku stranku. U istom tekstu dalje stoji da je Basara bio član ove stranke početkom 90-ih, a kada se «partija pocepala» prešao je u Demokratsku stranku Srbije koji je osnovao Vojislav Koštunica. List navodi i Basarinu izjavu kojok objašnjava razloge ovog «transfera»: «Tada sam napustio DS, jer su moja ubeđenja bila desnija nego što je bila njena politika i otišao sam u DSS.» Nakon razočaranja DSS-om, Basara je bio jedan od osnivača Demohrišćanske stranke Srbije (DHSS), a u siječnju ove godine, gostujući na beogradskom radiju B-92 ovako je opisao drugu po redu promjenu stranačkih boja: “DSS je bila monarhistička stranka, znači, to je razlog zbog kog sam ja s nekim prijateljima, kad se pocepala ta prvobitna Demokratska stranka, prešao u DSS, misleći da Koštunica misli da dovede Obrenovića ili Karađorđevića na presto, ali pokazalo se da on želi da dovede sebe na presto.”
Desnica je, dakako, legitimna politička opcija, zagovaranje monarhije također, ali činjenica da je jedan gost na književnoj tribini u Zagrebu bio angažirani pripadnik srbijanske desnice i zagovornik povratka monarhine, ovdašnjoj javnosti bi trebala biti u najmanju ruku zanimljiva.
Na koncu, moram napomenuti kako ne smatram da su za sve loše što nam se događa krivi Srbi, BiH itd., premda neki blogu Hrpolitika predbacuju upravo to - da krivce uvjek vidi negdje vani. Ovdje, naime, glavni lik nije Basara - on je tek objekt, a subjekt su oni koji su ga ugošćavali i oni koji su to ugošćavanje medijski pratili.
Svetislav Basara je, uostalom, pažnje vrijedan pisac. Istina, kada je već pozvan u Zagreb, možda baš nije bilo nužno da domaćine zabavlja šalama na račun prvog hrvatskog predsjednika – o njemu mi ionako zanamo više nego što nasm Basara može reći. Mogao je umjesto toga oslikati neki od živopisnih likova sa srbijanske političke scene. Možda svoga nekadašnjeg stranačkog kolegu, aktualnog srbijanskog premijera Vojislava Koštunicu koji se 1998. na Kosovu fotografirao s kalašnjikovom u rukama, premda nije, koliko se zna, bio ni policajac ni vojnik, pa čak ni državni dužnosnik koji je došao u posjet oružanim snagama. Sam Koštunica je, naime, potvrdio da je Kosovo obilazio kao «lider DSS-a» te da su mu pušku s kojom se fotografirao dali ljudi iz seoske straže u Jagnjenici i Svinjaru. Predsjednik crnogorske skupštine Ranko Krivokapić optužio ga je svojevremeno da je “na Kosovu bio s puškom”. A priča o “seoskim stražama” na Kosovu okončana je općom ofenzivom srbijanskih snaga, pri čemu su protjerane stotine tisuća Albanaca, a zločinima koji su pri tome počinjeni još se bavi Haaški sud.
Basara je, kao što napisah, pažnje vrijedan pisac, kritičari njegov roman Fama o biciklistima, objavljen 1989., smatraju srpskim romanom desetljeća, a valja dodati i da je spretan poduzetnik i urednik, ali i duhovot čovjek.
O poduzetništvu, urednikovanju i duhovitosti zorno svjedoči sljedeći ulomak iz intervjua što ga je Basara u ožujku prošle godine dao beogradskom «Danasu»:
Kuvanje vola u kupusu
Pojavio se prvi broj Zemlje, magazina za politiku i kulturu, čiji ste vlasnik i glavni urednik. Prethodno su se po Beogradu pojavili bilbordi koji su izazvali veliku pažnju javnosti. Onaj prvi "Basara izdao zemlju za šest i po hiljada evra" (toliko košta štampanje jednog broja) je dešifrovan. Može li Danas da ekskluzivno dešifruje i otkrije onaj drugi: "Morbidno: Basara kuva vola u kupusu"?
- Otkrijte!
DAKLE,
ZA 1500 OSOBA POTREBNO JE:
JEDAN OSREDNJI VO (550 - 600 KG)
800 KG SVEŽEG KUPUSA
80 KG ŠARGAREPE
80 KG CRNOG LUKA
100 KG ŠAMPINJONA
120 KG MESNATE SLANINE
25 KG BIBERA
15 KG SOLI
PRIPREMA:
Vola zaklati, oderati, očistiti, usoliti i ostaviti da se ocedi. U međuvremenu izdinstati na maslacu sitno narezane pečurke, luk i slaninu. Posoliti i pobiberiti. Pripremljenim nadevom napuniti vola. Trbušnu duplju potom zašiti koncem jemstvenikom.
Sitno naseckani kupus, šargarepu i preostali luk nasuti u odgovarajuću posudu (najbolje se pokazala cisterna za mazut, po dužini presečena na pola i dobro oprana). Kada povrće uvri, dodati vola i krčkati na tihoj vatri osam časova.
U međuvremenu se može popiti po neka čaša meke šljivovice.
Po isteku osmog časa, debelom drenovom motkom tući vola dok ne omekša.
Služiti toplo, pod vedrim nebom.
|
- 09:00 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
