28.09.2007., petak
I "slijepi" su progledali
Sramotna presude, kojom su trojica oficira bivše JNA, optužena za mučenje i hladnokrvno ubojstvo 264 osobe, dobili ukupno 25 godina zatvora, učinila je da naponon i neki od najvećih zagovornika haaške "pravde" progledaju. Tako je, primjerice, vodeći komentator Jutarnjeg lista Davor Butković napisao da presuda govori "o urušavanju Haaškog suda, kao institucije koja je trebala odrediti razinu krivnje u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije" te da "Haaški sud od danas više definitivno nije mjerilo pravde, nego tek proizvod još jednog neuspješnog pokušaja međunarodne zajednice da riješi pojedine aspekte političkih problema nastalih raspadom bivše Jugoslavije". Ipak, nije se posuo pepelom, nego dosta neuvjerljivo pokušava obraniti svoje ranije komentare na ovu temu, i tako što, nakon konstatcije da "skandalozna presuda u korist dvojice od trojice okrivljenika govori o urušavanju Haaškog suda, kao institucije koja je trebala odrediti razinu krivnje u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije", domeće i ovo: "Haaški je sud to svojedobno bio činio, što je vidljivo i po broju optuženika (ponovimo, uvjerljivo je najviše Srba) i po činjenici da je srpski diktator Slobodan Milošević umro u haaškom pritvoru."
Haašku je presudu oštro kritizirao i predsjednik Republike Stjepan Mesić, isti onaj koji je generale Janka Bobetka i Antu Gotovinu svojevremeno pozivao da, ako su nevini, odu u Haag i svoju nevinost tamo dokažu.
Također, sada svi znaju da je u slučaju "vukovarskog trojca" haaško tužiteljstvo (Carla del Ponte) načinilo goleme propuste, koji su sucima otvorili mogućnost za donošenje skandalozne presude. Naime, protiv Mrkšića, Šljivančanina i Radića tužiteljstvo je podnijelo optužnicu za tek jedan dio djela koja bi im se mogla staviti na teret, a glede samih zbivanja na Ovčari optuženi su za zločine protiv čovječnosti, što se može odnositi isključivo na stradavanje civila, a ne i za stradavanje ratnih zarobljenika. No, o tome nitko nije, ili nije dovoljno glasno i na odgovarajućim mjestima, govorio onda kada je trebalo - neposredno nakon što je optužnica stavljena na uvid javnosti.
|
- 22:47 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
25 godina za 264 ubojstva
Haaški je sud nadmašio samoga sebe! Presudom u slučaju "vukovarskog trojca", Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da pukovnik Mile Mrkšić kriv za zločin na Ovčari te je osuđen na 20 godina zatvora, kriv je i major Veselin Šljivančanin jpa mu je dosuđeno pet godina zatvora, a kapetan Miroslav Radić oslobođen je po svim točkama optužnice. Sva trojica pripadnika bivše JNA bila su optužena za 264 osobe pokolj počinjen na Ovčari 20. studenoga 1991., nakon pada Vukovara. Sudsko vijeće je u presudi ustvrdilo da na Ovčari nisu ubijeni civili, nego da je riječ o ratnim zarobljenicima dovedenima iz vukovarske bolnice. Prema sudskom vijeću, ubojstvo 194 osobe, koje su poimenice navedeni u optužnici, izvršile su TO i srpske paravojne snage. Stoga su optuženi oslobođeni optužbe da su izravno odgovorni za pokolj.
Ako je netko najblaže rečeno neobičnu raspodjelu broja predmeta i optužnica među sukobljenim stranama, uključujući i izostanak optužnica protiv Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića, smatrao slučajnom te ako je sumnjao u svjedočenja Geoffreyja Nicea o Florance Hartmann o propustima haaškoga tužiteljstva, njegovim nagodma sa Beogradom te sramotnom držanju svjestkih sila u osnosu na "slučaj Karadžić", onda nakon presude kojom su za ubojstvo gotovo 264 ranjenika i civila na Ovčari haaški suci "odrezali" ukupno 25 godina zatvora nema nikakva razloga sumnjati da Haaški sud, uz blagoslov vodećih svjetskih sila, krivotvori povijest europskog jugoistoka. I pri tome, kako reče predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks, iznova ubija one koji su na Ovčari ubijeni 1991.
Kada bi misija Haaškoga suda doista bila kažnjavanje zločinaca, ako ne svih, kako se u početku očekivalo, nego samo onih najvišerangiranih, onda bi trebao imati ujednačene kriterije pa bi suci, ako već na pamet ne znaju kakve su sve presude donisili njihovi prethodnici, mogli nalo pročeprkati po haškim pismohranama pa bi, primjerice, naišli na slučaj Ante Furundžije koji je pravomoćno osuđen na 10 godina zatvora zbog toga što je kao zapovjednik postrojbe nazočio maltretiranju i silovanju jedne Bošnjakinje. Naravno, ni Furundžija ni Džokeri kojima je zapovijedao, nisu se proslavili poštivanjem zakona, moralnih načela i Haaške konvencije, ali bi, u usporedbi s njegovim slučajem, avaki od članova "Vukovarskog trojca" trebao dobiti po tristo doživotnih kazni.
Ni Hrvatska tu, nažalost, nije bez grijeha. Mladi Jastreb Branko Borković, posljednji zapovjednik obrane Vukovara, za Index.hr je izjavio da je presuda "vukovarskom trojcu" odraz pravog stanja u kojem se nalazi hrvatska pravna država, smatra Borković. "Dok se god državni odvjetnik Mladen Bajić bavi kokošarenjem i isporučivanjem informacija, bitnih i nebitnih, koje nije sam sposoban procesuirati, a tajne službe i nadležni organi uopće se ne bave prikupljanjem potrebnih informacija da se donese presuda ratnim zločincima, ne možemo govoriti o funkcioniranju pravne države. Siguran sam da bi im bila izrečena veća presuda da je suđenje bilo u Beogradu umjesto u Haagu", rekao je Borković.
Predsjednik Stjepan Mesić je u New Yorku izjavio da je riječ o "apsolutno neprihvatljivoj" presudi, a premijer Ivo Sanader u Zagrebu pak da je to "poraz ideje Haaškog suda". Sanader se potom pridružio prosvjednicima na Ovčari, gdje je ponovio da će Hrvati sami pisati svoju povijest, no pitanje je jesu li potezi koje hrvatski predsjednik i vlade vuku od 2000. na ovamo dobra podloga za takve ocjene i istupe. Predsjednik i vlade prije 2000. svojom glupošću i tvrdoglavošću odveli su Hrvatsku u izolaciju, dok su oni nakon 2000. nekritički otvorili arhive (skinuli su gaće, rekli bi oštriji kritičari), a zemlja je ipak ostala u poluizolaciji - nije se uspjela ukrcati u vlak koji su se u EU odvezle Rumunjska i Bugarska, dvije, po mnogim europskim kriterije, od Hrvatske zaostalije zemlje.
|
- 00:48 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
09.09.2007., nedjelja
Blaženi Merz glavna zapreka!
Evo jednog zanimljivog komentara iz sarajevskog "Dnevnog avaza" od 4. rujna, autor je Husein Orahovac:
Roditelji djece srpske nacionalnosti su odlučili: njihovi potomci neće ići u Osnovnu školu "Dr. Ivan Merz" u Drvaru sve dok Vlada Livanjskog kantona ne potvrdi odluku Općinskog vijeća o promjeni naziva ove obrazovne ustanove.
Smeta im ime škole koja je nazvana po Ivanu Merzu, kojeg je blaženim proglasio papa Ivan Pavao Drugi. Bilo je to u Banjoj Luci 22. juna 2003. godine. Tada su crkveni velikodostojnici ustvrdili da je "Merz prvi laik Crkve u Hrvata koji je uzdignut na čast oltara".
Činjenica je, dakle, da Srbima u Drvaru smeta naziv škole po osobi koju katolici širom svijeta doživljavaju i poštuju kao blaženika. I ništa im drugo ne bode oči.
E, kad je tako - a jeste - onda nemaju osobito velikog razloga za nezadovoljstvo. Posebice ako se imaju u vidu činjenice s kojima se susreću roditelji djece Bošnjaka po cijeloj Republici Srpskoj. A tamo su stvari zbog kojih se bune drvarski Srbi katastrofalne.
Ne zna se, naime, broja osnovnim školama po manjem bh. entitetu koje nose naziv "Sveti Sava". I zbog takvog naziva škole skoro pa niko ne diže galamu. Ali, svaki Bošnjak dići će galamu kada vidi da njegovo dijete mora naizust znati nekoliko svetosavskih pjesama kako mu učitelj ne bi zavrnuo uho.
Svaki Bošnjak slat će apele vlastima, međunarodnim organizacijama, udrugama koje se brinu o stanju ljudskih prava u BiH... zbog toga što po školama u "malkice" manjem entitetu nema tzv. nacionalne skupine predmeta. I šta se događa: ništa. Galamili - ne galamili, apelirali ili šutjeli, svoju djecu Bošnjaci u RS slat će u školu kako je tamošnja vlast odredila - počevši od naziva škole pa sve do programa po kojem će se raditi - ili ih nikako neće slati.
Stoga Drvarčani srpske nacionalnosti imaju mnogo manji problem nego Bošnjaci u RS. Problem valja riješiti. Postojale su i postoje komisije koje hodaju po BiH pa određuju šta se kako može i smije zvati. A nikakva komisija, do sada, nije se usprotivila nazivu osnovne škole u Drvaru.
|
- 01:56 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
08.09.2007., subota
Karadžića pustili, a Gotovinu lovili baš svim silama
Naslov je iz Jutarnjeg lista kojemu je Florence Hartmann, bivša glasnogovornica glavne haaške tužiteljice Carle del Ponte, dala intervju. Na pitanje spominje li u svojoj knjizi i uhićenje Ante Gotovine, Hartmann ogovara: "Vrlo kratko, na kraju knjige. Zadnje poglavlje govori kako su, bez obzira na sve javne istupe svjetskih dužnosnika da se Srbiju pritisne da izruči Mladića, ti pritisci bili uglavnom deklarativni. Nakon takvih deklaracija nisu radili u tom pravcu. U slučaju Gotovine i Hrvatske vršili su pritisak kompletno, ne samo izjavama, nego svim političkim instrumentima koje su imali."
A u Hrvatskoj se koliko jučer (zapravo, još i danas se to čini!) svakoga tko bi se usudio dovesti u pitanje objektivnost i nepristranost "međunarodne zajednice" i(li) Haaškoga suda smatalo nazadnim antieuropejcom!
|
- 03:01 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
07.09.2007., petak
Hartmann: Velike sile spriječile Karadžićevo uhićenje
Četiri snažne i utjecajne zemlje, Sjedinjene Američke Države, Rusija, Velika Britanija i Francuska, odgovorne su što "najtraženiji" haaški optuženik Radovan Karadžić do današnjega dana nije stigao u Scheveningen. Francuski dnevni list "Le Monde", naime, citirajući izvatke iz knjige bivše glasnogovornice Haškog tužiteljstva Florence Hartmann, piše da su velike sile spriječile su uhićenje Radovana Karadžiće.
Osnutkom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) 1993., velike sile obvezale su se putem međunarodne pravde dokinuti nasilje, no 14 godina poslije, dobre nakane suda uspoređivanog s Nuernberškim, razbile su se o hridi interesa zapadnih diplomacija, prenosi "Le Monde" teze iz knjige "Mir i kazna".
Florence Hartmann, bivša "Le Mondeova" novinarka koja je šest godina bila glasnogovornica glavne haške tužiteljice Carle del Ponte, otkriva da je francuski predsjednik Jacques Chirac u dva navrata tražio uhićenje političkog vođe bosanskih Srba, no usprotivile su mu se Sjedinjene Države, Rusija i Velika Britanija.
"Bill Clinton ističe da se operacija ne može provesti, a da se ne obavijeste Rusi. Chirac se protivi jer se Moskva, dosad, čvrsto protivila svakom uhićenju Karadžića i požurit će upozoriti bjegunca. Uz potporu Tonyja Blaira, Clinton inzistira. Chirac konačno popušta", piše Hartmann o susretu trojice političara u Parizu u svibnju 1997.
Pariz je inzistirao na Karadžićevu uhićenju bijesan zbog otmice dvojice francuskih pilota koje su kao taoce, krajem rata, držali bosanski Srbi.
Chirac je naknadno tužiteljici Del Ponte povjerio da je u razgovoru s tadašnjim ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom doznao kako "Karadžić zna previše o (bivšem srbijanskom predsjedniku Slobodanu) Miloševiću te je (Jeljcin) upozorio da će poslati avion kako bi (Karadžića) izvukao iz Bosne i Hercegovine bude li potrebno".
Uoči izbora u BiH, u studenome 1997., Rusi su doista prebacili zrakoplovom Karadžića u Bjelorusiju gdje je boravio nekoliko mjeseci, a zatim se vratio u BiH.
Drugi neuspjeli pokušaj uhićenja zbio se početkom 2000., kada je Karadžić bio uočen u francuskom vojnom sektoru u BiH. "Chirac je bez uvijanja optužio Amerikance da priječe Karadžićevo uhićenje", piše Hartmann o razgovoru tadašnjeg francuskog predsjednika i tužiteljice Del Ponte. Chirac je ostao uvjeren da je u vrijeme mirovnih pregovora u Daytonu dogovoreno da Karadžić neće biti uhićen, ali da za takve tvrdnje »nema formalni dokaz«, piše autorica.
Zauzvrat, američki general Wesley Clark, tada zapovjednik NATO-a, optužio je Chiraca »da je sklopio pakt« s Karadžićem i vojnim zapovjednikom bosanskih Srba Ratkom Mladićem u zamjenu za slobodu francuskih pilota.
U 12 godina potrage provedene su samo tri istinske operacije, no njihov cilj nije bio uhititi Karadžića već spriječiti njegov politički rad, piše Hartmann i tvrdi da nijedna sila nije željela Karadžićevo uhićenje, već su sve one pregovarale s optuženikom. "Svaka velika sila ima vlastite dugove, osim dugova koje dijele sve zajedno, a Francuska nije nikada željela ukloniti sumnje oko okolnosti oslobađanja svojih pilota", piše Hartmann. Ona tvrdi da je zaštita Karadžića vrlo korisna Zapadu koji time prikriva svoju odgovornost (nespriječavanja zločina) pokolja 7.000 muslimana u Srebrenici.
U knjizi Hartmann otkriva i da je početkom 1995., CIA opremila "dvije tajne baze u Hrvatskoj koje su mogle prisluškivati telefonske razgovore na velikom području bivše Jugoslavije". "Od siječnja 2002., Carla Del Ponte traži da joj Amerikanci predaju prisluškivani materijal (...) No Washington šuti kao zaliven", piše autorica te navodi da tužiteljstvo na jednak zid šutnje nailazi kada se obrati Francuzima.
U knjizi je opisan i treći pokušaj Karadžićeva uhićenja koji su spriječili Amerikanci 2004., dojavom u bazu SFOR-a koji šalje helikopter u područje i tako upozorava Karadžića.
|
- 16:56 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
