U "Obzoru", subotnjem prilogu "Večernjeg lista", Jadranka Jureško-Kero među ostalim u svojoj redovitoj kolumni "Pisma iz iseljeništva" piše:
Nema rata u posljednjih stotinjak godina u kojem Amerika nije izravno ili neposredno sudjelovala pa su njihova iskustva o brizi za branitelje i veterane zavidna i sigurno korisna demografski maloj Hrvatskoj. No, izgleda da mi nismo populacijski tako mala zemlja jer je podatak da čak 489.407 hrvatskih građana ima status branitelja Domovinskog rata impresivan. I zbog čega se, pitaju me naši iseljenici koji žive u Americi, imena onih koji su branili i obranili Hrvatsku ne smiju, kako tvrdi Agencija za zaštitu osobnih podataka, objaviti? Kome to može smetati i tko se to boji, srami ili mu ne odgovara da svi mi znamo njegovo ili njezino časno ime? Od završetka rata u Hrvatskoj je samoubojstvo počinio čak 1751 branitelj. Sva su njihova imena javna, poznate su nam i njihove životne priče i sudbine, pa često i razlozi zbog kojih su digli tuku na sebe. Crne kronike svih tiskovina i elektroničkih medija redovito su izvještavale o tim tužnim događajima. Je li zbog zaštite osobnih podataka trebalo i njihova imena zatajiti, ne objaviti? Predsjednik Tuđman objavio je da je Hrvatsku branilo 360.070 branitelja, a zna se koliko se on ponosio svakim čovjekom koji se uključio u Domovinski rat i sigurno ne bi skrivao ili umanjivao njihov broj. Nakon Tuđmanove smrti lista branitelja počela je bujati pa se nije uvećala, na primjer, za desetak ili dvadeset tisuća, što bi se moglo razumjeti ako ratna administracija nije besprijekorno funkcionirala, nego za punih 130 tisuća ljudi. Nova neka vojska! Kad bi svi oni koji imaju status branitelja, dakle gotovo pola milijuna Hrvata, na sutrašnji blagdan, Dan domovinske zahvalnosti samo objesili hrvatsku zastavu na svoju kuću ili zgradu, kao što to s ponosom rade američki veterani, zamislimo kako bi nam zemlja prigodničarski ponosno izgledala. Gdje su zapravo nestale sve one zastave kojih je devedesetih bilo na svakom koraku?
|
