Neposredno nakon održavanja hrvatskih parlamentarnih izbora beogradski tjednik "Standard" objavio je "10 razloga zašto voljeti Milorada Pupovca". Da ih ne nabrajam sve, spomena su vrijedna makar tri:
- Zato što sada može tražiti što hoće, čak i SAO. I imat će SAO.
- Zato što sada može tražiti od Sanadera i Milanovića da podignu spomenik srpskom balvanu. I imat će balvan.
- Zato što je Srbija donde dokle su njezini glasovi. I imat će glasove.
Ni Pupovac, ni Samostalna demokratska srpska stranka, koja je na proteklim izborima osvojila sva tri mandata rezervirana za srpsku nacionalnu manjinu, u svojim uvjetima za eventualnu potporu vladi koju pokušava sastaviti mandatar Ivo Sanader, istin, ne spominju SAO, balvane i Srbiju koja bi se prostirala "donde dokle su njezini glasovi" (Vuk Drašković je još prije početka krvavog raspleta jugoslavsnske krize govorio o Srbiji do zadnjeg srpskog groba"), ali u zahtjevima nisu baš ni skromni. Predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović, naime, kaže da se njegova stranka neće zadovoljiti mjestom ministra europskih integracija, koje je ponuđeno SDSS-u, jer želi sudioništvo u hrvatskoj Vladi "u obliku jednog od potpredsjedničkih mjesta". Rekao je i da će SDSS tražiti i nekoliko mjesta državnih tajnika i savjetničkih mjesta, kao i da zadrži resore pomoćnika ministara u policiji, prosvjeti i obrazovanju, kulturi i pravosuđu.
Hoće li Sanader, pritisnut činjenicom da je, prema onome što se može čuti od njih samih, pristao na sve glavne zahtjeve manjisnkih zastupnika, tako skupo platiti SDSS-pvu podršku, u ovumu trenutku nitko ne zna. No, koliko god mi bili skloni provoditi "pozitivnu diskriminaciju" ili manjinsku nadzastupljenost, zahtjev za potpredsjedničko mjesto u vladi za stranku koja će tu vladu poduprijeti sa tri saborska mandata prelazi sve granoce dobrog ukusa. Pogotovo kad se zna da je "pozitivna diskriminacija" provedena već na parlamentarnim izborima. Naime, neki manjisnki zastupnici u Sabor su izabrani sa svega nekoliko stotina glasova, dok je za saborski madat za kandidate sa stranačkih lista trebalo oko 17000 glasova, a izborima za srpske predstavnike u Saboru pristupio je ukupno 25.741 birač. Čak i da su svi oni glasovali za Milorada Pupovca, Vojislava Stanimirovića i Ratka Gajicu, iza svakoga od njih stajalo bi 8580 birača, a kada se uzme u obzir da je još ukupno 17 zastupnika dobilo između 337 i 6.694 glasova, koliko je dobio Rade Leskovac, te da je bilo 679 nevažećih listića, onda se tek vidi prava dimenzija "pozitivne diskriminacije"
Kada se tome doda da su 70 godina Srbi su u Hrvatskoj bili debelo nadzastupljeni te da su pet godina na najgrublji način nastojali smanjiti hrvatski državni teritorij za jednu trećinu, onda je jasno da bi SDSS mogao biti malo skromniji u svojim zahtjevima.
Općenito, nije dobro da je ključ formiranja vlade i njezina opstanaka u rukama zastupnika nacionalnih manjina, i to ne samo zato što su izabrani malim brojem glasova birača, nego i zbog toga što potezi koje u tom smislu manjinski zastupnici povuku mogu u nekim situacijama prizvesti reakcije koje u konačnici mogu pogoršati položaj manjine koju zastupaju. Ukratko, na manjinskim zastupnicima je odgovornost koja višestruko nadmašuje njihov "politički kapacitet".
S druge strane, unatoč tome što Ustav i Izborni zakon ne prave razliku između državljana s prebivalištem u Hrvatskoj i onih s prebivalištem u inozemstvu, u Hrvatskoj tijekom predizborne kampanje se govorilo da će predsjednik Republike mandat za sastavljanje vlade dati onome tko osvoji većinu zastupničkih mjesta u zemlji, najavljivala se institucionalna kriza u slučaju da HDZ odnese prevagu samo zahvaljujući glasovima "dijspore".
No, također tijekom izborne kampanje, stvorio konsenzus - doduše, ne u vidu nekog jasno definiranog dogovora, nego kroz parolu "Pobijedimo u Hrvatskoj!" i odgovor na nju "Pobijedit ćemo u Hrvatskoj!" izrijekom definiran - o tome da zastupnički madati osvojeni u XI. izbornoj jedinici (tzv. dijaspora) nisu jednako vrijedni kao mandati osvojeni u deset izbornih jedinica u Hrvatskoj, premda iza njih stoji podjednak broj glasova. Iz toga se nameće zaključak da će glavne političke snage koje se danas oštro protive ukidanju XI. izborne jedinice prije ili kasnije popustiti.
Sve u svemu, način na koji se danas biraju zastupnici u Hrvatskom saboru mogući je generator ozbiljnih političkih kriza u zemlji i logično je, doduše ne u roku godinu ili dvije, očekivati značajne promjene, prije svega u pogledu izbora manjinskih zastupnika i zastupnika dijaspore.
|
