Zamislite hrvatskog «kulturnog i javnog radnika» kome pristaju atributi desničar i monarhist. Tko bi ga u našemu glavnom gradu ugostio na tribini i kako bi njegov nastup mediji popratili? No, kada u Zagreb stigne momarhist i desničar iz nama susjedne zemlje, u kojoj se dobar dio biračkog tijela još nije odrekao famozne lonije Karlobag-Karlovac-Virovitica, onda su mu sva vrata otvorena, a mediji se natječu u tome tko će mu sprenije i temeljitije uljepšati biografiju.
Monarhist i desničar je, naime, srpski književnik Svetislav Basara, a u hrvatskom glavnom gradu je gostovao u sklopu «Dana srpske kulture».
Njegovoj tribini su, uz mnoge druge, nazočili gradski čelnici predvođeni gradonačelnikom Milanom Bandićem, što je Basara prokomentirao riječima da u Srbiji na takav događaj ne bi došao ni predsjednik kućnog savjeta, a kamoli neki političar. Mediji su događaj popratili opširnim izvješćima, u nekim listovima su izašli i intervjui s gostom iz Beograda, ali se o njegovu političkom angažmanu tijekom devedesetih ne govori gotovo ništa. Spominje se tek da je nakon pada Miloševićeva režima tri godine bio veleposlnik SR Jugoslavije na Cipru, pri čemu se taj činjenica prezentira tako da medijski konzument stječe dojam kako je to jedini njegov dodir s politikom.
«Nakon rušenja režima Slobodana Miloševića ovaj pisac je proveo tri godine kao veleposlanik Srbije na prijateljskom Cipru. Nakon te avanture, koja mu je ostala u vrlo dobrom sjećanju, Basara se ipak nije nastavio dalje baviti politikom», stoji, primjerice, u jednom od izvješća. Međutim, beogradski dnevik «Blic» od 17. prosinca 2005. izvještava da se književnik Svetislav Basara ponovo učlanio u Demokratsku stranku. U istom tekstu dalje stoji da je Basara bio član ove stranke početkom 90-ih, a kada se «partija pocepala» prešao je u Demokratsku stranku Srbije koji je osnovao Vojislav Koštunica. List navodi i Basarinu izjavu kojok objašnjava razloge ovog «transfera»: «Tada sam napustio DS, jer su moja ubeđenja bila desnija nego što je bila njena politika i otišao sam u DSS.» Nakon razočaranja DSS-om, Basara je bio jedan od osnivača Demohrišćanske stranke Srbije (DHSS), a u siječnju ove godine, gostujući na beogradskom radiju B-92 ovako je opisao drugu po redu promjenu stranačkih boja: “DSS je bila monarhistička stranka, znači, to je razlog zbog kog sam ja s nekim prijateljima, kad se pocepala ta prvobitna Demokratska stranka, prešao u DSS, misleći da Koštunica misli da dovede Obrenovića ili Karađorđevića na presto, ali pokazalo se da on želi da dovede sebe na presto.”
Desnica je, dakako, legitimna politička opcija, zagovaranje monarhije također, ali činjenica da je jedan gost na književnoj tribini u Zagrebu bio angažirani pripadnik srbijanske desnice i zagovornik povratka monarhine, ovdašnjoj javnosti bi trebala biti u najmanju ruku zanimljiva.
Na koncu, moram napomenuti kako ne smatram da su za sve loše što nam se događa krivi Srbi, BiH itd., premda neki blogu Hrpolitika predbacuju upravo to - da krivce uvjek vidi negdje vani. Ovdje, naime, glavni lik nije Basara - on je tek objekt, a subjekt su oni koji su ga ugošćavali i oni koji su to ugošćavanje medijski pratili.
Svetislav Basara je, uostalom, pažnje vrijedan pisac. Istina, kada je već pozvan u Zagreb, možda baš nije bilo nužno da domaćine zabavlja šalama na račun prvog hrvatskog predsjednika – o njemu mi ionako zanamo više nego što nasm Basara može reći. Mogao je umjesto toga oslikati neki od živopisnih likova sa srbijanske političke scene. Možda svoga nekadašnjeg stranačkog kolegu, aktualnog srbijanskog premijera Vojislava Koštunicu koji se 1998. na Kosovu fotografirao s kalašnjikovom u rukama, premda nije, koliko se zna, bio ni policajac ni vojnik, pa čak ni državni dužnosnik koji je došao u posjet oružanim snagama. Sam Koštunica je, naime, potvrdio da je Kosovo obilazio kao «lider DSS-a» te da su mu pušku s kojom se fotografirao dali ljudi iz seoske straže u Jagnjenici i Svinjaru. Predsjednik crnogorske skupštine Ranko Krivokapić optužio ga je svojevremeno da je “na Kosovu bio s puškom”. A priča o “seoskim stražama” na Kosovu okončana je općom ofenzivom srbijanskih snaga, pri čemu su protjerane stotine tisuća Albanaca, a zločinima koji su pri tome počinjeni još se bavi Haaški sud.
Basara je, kao što napisah, pažnje vrijedan pisac, kritičari njegov roman Fama o biciklistima, objavljen 1989., smatraju srpskim romanom desetljeća, a valja dodati i da je spretan poduzetnik i urednik, ali i duhovot čovjek.
O poduzetništvu, urednikovanju i duhovitosti zorno svjedoči sljedeći ulomak iz intervjua što ga je Basara u ožujku prošle godine dao beogradskom «Danasu»:
Kuvanje vola u kupusu
Pojavio se prvi broj Zemlje, magazina za politiku i kulturu, čiji ste vlasnik i glavni urednik. Prethodno su se po Beogradu pojavili bilbordi koji su izazvali veliku pažnju javnosti. Onaj prvi "Basara izdao zemlju za šest i po hiljada evra" (toliko košta štampanje jednog broja) je dešifrovan. Može li Danas da ekskluzivno dešifruje i otkrije onaj drugi: "Morbidno: Basara kuva vola u kupusu"?
- Otkrijte!
DAKLE,
ZA 1500 OSOBA POTREBNO JE:
JEDAN OSREDNJI VO (550 - 600 KG)
800 KG SVEŽEG KUPUSA
80 KG ŠARGAREPE
80 KG CRNOG LUKA
100 KG ŠAMPINJONA
120 KG MESNATE SLANINE
25 KG BIBERA
15 KG SOLI
PRIPREMA:
Vola zaklati, oderati, očistiti, usoliti i ostaviti da se ocedi. U međuvremenu izdinstati na maslacu sitno narezane pečurke, luk i slaninu. Posoliti i pobiberiti. Pripremljenim nadevom napuniti vola. Trbušnu duplju potom zašiti koncem jemstvenikom.
Sitno naseckani kupus, šargarepu i preostali luk nasuti u odgovarajuću posudu (najbolje se pokazala cisterna za mazut, po dužini presečena na pola i dobro oprana). Kada povrće uvri, dodati vola i krčkati na tihoj vatri osam časova.
U međuvremenu se može popiti po neka čaša meke šljivovice.
Po isteku osmog časa, debelom drenovom motkom tući vola dok ne omekša.
Služiti toplo, pod vedrim nebom.
|
