Kristov poslanik
Više mi je dosta!
Više mi je dosta da pišem u šiframa, da ljudima minjam imena, pazim da me netko nebi pripozna, da nebi vidio tko sam ja i u koga sam zaljubljena, ko` mi se sviđa i te sheme...
Pun mi je bog anonimnosti!
Poljubila sam J., zato jer mi se svidio, svidio mi se njegov osmjeh po bogu milome.... Sad me izbjegava, točnije ne odgovara na moje amo reč poruke. A ionako ga neznam. Vidila sam ga 3 puta u životu. 3 puta!!!
A šta možeš u 3 puta? Saznat imaš li braće, sestara, di živiš.
Ali briga me, rekao je da bi volio da to poznanici prominimo u prijatelji. Rekla sam mu ok, pozvala ga na kavu(da produbimo odnos i postanemo friends)sad kad uvati vrimena jer rade nešto po kući. Reka mi je da može i da će mi se javit.
Gluhi koji mi se sviđa zove se M., a ja se zovem T.
Sinoć je konobar u mojem restoranu, Jean, u bašti isprid kuće ulovio poskoka. Lipo je navečer u 9 uri sklupčan sta na šimširu(poskok, a ne konobar). Lako ga je ulovija i strpa u bocu jer nije bilo sunca pa mu je falilo snage da skoči i zarije svoje zube u toplo meso nekog Čeha koji je doša i pita Jeana pokazujući prstom poskoka "A co to je?". Jean je skočija napravija laso od punjača za Nokiu, bacija na zmijurinu i stega oko vrata beštiju, gmaza, šta li je već.
Malo upotrebljavam hiperbolu, ali bilo je nešto slično tome... Prvo ju je stavio u staklenku, i stvarno je napravio laso, samo nije bacija ko` ono šta bacaju kauboji nego se poslužija nekim metalnim štapom pa tako stega, nešto ka princip omče, tak` nešto.
Sad ju je stavija u porta pak i tu je prinoćila i još sada stoji(čak se vozila i u Split).
Sad neznan jesu poskoci zaštićeni? Jeli on može konzervirat poskoka? Šta mu triba da ga konzervira(znam da postoji neka tekućina, ali di bi je mogla nabavit)?
Jer kad pogledate moga je(poskok) ugrist onog neznalicu Čeha, onda bi triba letit na Hitnu dobit protuotrov, njemu bi ljetovanje ostalo u neugodnom sjećanju i nikad više nebi doša u Lijepu Našu. Još bi i Hitna izgubila jednu dozu protuotrova
Ajde javite...
Vidiš nisam o tome razmišljala...
To šta se meni sviđa gluhi mladić koji je 8 godina, 6 mjeseci i 24 dana stariji od mene, znači već čovjek, stari momak da se tako izrazim, nije mi dosad predstavljalo neki problem. Neš ti rekla bi jer moj otac je od moje majke stariji 15 godina.
Ali jedna blogerica me upozorila i savjetovala mi da se pazim jer to što je gluh ne umanjuje to što je ipak muškarac...možda me želi samo iskoristit, a ja ovako jadna, nevina, mlada,...,ništa ne vidim.
Iako mi se ne čini da bi mogao biti takav, dobar je, počeo mi je slat puse, ali tek nakon šta smo bili na kavi, simpatičan je... Nije onak` divlji, otvoren, nego sramežljiv, radi, malo izlazi na kave, jer kako kaže, nema vremena.
What have I done?
Ok let`s face it,,, I am in cow`s shit!
Jutros sam tribala biti s Njim, s gluhim na kavi. Dogodilo se to da on nije mogao doč. Odma mi je glavom proletjela misao, sranje skužio je da ga hvatam i sad me izbjegava, jer je odlučio naći curu koja je isto gluha, a ne neku čujuću kao npr.mene.
Odmah su mi lađe potonule, samo vrh jarbola viri jer ne može potonuti (nije dovoljno duboko). Večeras sam izišla s poznanicima, ja i ovaj jedan momak sili na piće i pričamo po naški da bi započeli dopisivanje na njemačkom, talijanskom i engleskom. Oko pola jedan pitam ja njega da me otprati doma, on pristade te odemo mi. Kad smo se našli pred mojim stanom poljubim ja njega u obraz, ali mi neki vrag neda mira i opet ja njega, a on nezna šta ću i ostade zatelen kad sam ga cmoknila u usne. Kasnije sam mu se ispričala, ali zašto sad? Sad je kasno...
Sve bi bilo ok, ali na piću smo prosjedili više od dva sata i svidio mi se njegov osmjeh, obrve koje ima kao moj ujac kojeg obožavam, crvene oči jer je bio umoran, a govorio je da mu nije dosadno. Osmjeh koji bi mu zatitrao na licu svaki put kada bi pročitao što sam mu napisala.
Shit what have I done?!!
Evo danas sam došla kući odmornija nego što sam otišla. Putovanje vlakom je prošlo i bolje nego sam se nadala. Vrijeme sam ubijala dgovarajući kave sms-ovima, čitajući Idiota, dok sam bila u Zg nisam ga čitala, i pišući priču
Kad sam se javila Njemu, gluhom mladiću, saznala sam da je u Zagrebu, da je imao nekog posla, a baš čisto sranje što to nisam znala.... Mogli smo se vidjeti.
Čak mi je poslao i pusu... Jedva ga čekam ponovo vidjeti...
Cibonin toranj
Stvar je u tome da ja u vezi Zagreba nemam pojma o nicemu. Znam jedino da su ulice Ilica i Gajeva u centru i da je odjeca u Ilici uzasno skupa.
Niti znam gdje je Algoritam, niti znam da je Vincek slasticarna koja je uvijek dupkom puna, te da ima famozne kolace. Neznam cak ni da je Bush spavao u hotelu koji se zove Westin u kojem spavaju i poznate face(politicari i ini) kada dodu u Hrvatsku.
Isto tako nisam znala da u ovom kvartu gdje mi sis zivi ujedno zivi i jedna moja frendica koja je s mnom isla u osnovnjak.
Danas je predivan dan, oblacan, s kisicom koja ti bas osvjezava celo kada sitne kapi padnu na njega. Vruce je pa uopce i nisam trebala otici na rucak u jakni, ali pretpostavljala sam da ce biti hladnije kao jucer. Pogrijesila sam jer sam vise hodala s jaknom prebacenom preko ruke.
Sinoc me jedan prijatelj pozvao na rucak, jutros mi je javio da cemo otici u SC, menzu na Savskoj cesti. Prosetali smo se, pojeli, nastavili do grada gdje smo otisli do Algoritma(napokon sam zapamtila da je u Gajevoj 1), zatim u Vinceka na kolac.
Jucer kada sam otisla sa sestrom probala sam Zagrebacke krempite jer su ih mnogi hvalili. Tada sam ujedno i saznala da su one krempite koje nase majke znaju napravit zapravo Samoborske.
Meni su, dok nisam saznala da su uzasno kaloricne, krempite bile najdraza vrsta kolaca. Sada mi vise nisu najdraze, ali mi ujedno i nisu mrske. Zagrebacke su tako neobicne i ukusne.
Danas sam pojela cokoladnu krempitu koja je isto bila super. Vratili smo se u Algoritma gdje sam kupila cd(A Fabulous Collection Of Ambient Mood Music za 19 kn).
Putem tamo i natrag moj pratitelj(moram vam reci da je momak odlican, drago mi je da ga poznajem) mi je pokazivao zgrade kraj kojih smo prolazili. Pokazao mi je kip Drazena Petrovica i rekao kako je on poginuo u automobilskoj nesreci i kako su mu podigli kip, kako je bio kosarkas.
Ja da vam kazem iskreno nikad nisam znala da je on poginuo u automobilskoj, niti sam znala da je mrtav. Samo sam cula za njega, ali mene te igre s loptom(nogomet posebno, kosarka i rukomet)niti malo zanimaju. Da mi pokazete sliku nekog nogometasa i pitate me tko je on, nebi znala(znam za Bilica i Sukera, Bilica jer se prikazuje na svakim vijestima jer je skladao navijacku himnu, a Sukera jer je bio masu popularan kad sam bila u osnovnjaku i kad su momci tek pocimali biti zaludeni nogometom, no pokazete li mi sliku Marka Babica nebi imala blage tko je on...
Isto tako za kosarku, znam za Michaela Jordana jer je on bio glumac i glumio je u onom igrano/animiranom filmu, znate onom sa Zekoslavom Mrkvom, Tazom i ostalima?
Ja niti sam znala tko je Drazen Petrovic, niti da je u Ciboninom tornju otvoren muzej tom pokojnom kosarkasu, a niti da postoji kip koji je na istoimemnom trgu Drazena Petrovica. Sada znam! Godine kada je on poginuo 1993. ja sam krenila u prvi osnovne, datuma kada je on poginio 7.6.1993.ja sam bila dite od 6 godina i 2 miseca.
Isto tako znam da ako sutra moram otici sama na vlak u 15:22 da moram cekati 9-ku i izaci na 5-oj stanici.
Puno sam toga naucila u ovih 6 dana sto sam ovdje, to da me jedna profesorica nije zaboravila(udala se u Split, a ima stan u Tresnjevki), da se ovdje crkva zove Sv.Josipa, da u Algoritma mogu kupiti 3 cd-a: irske muzike, sesdesetih, sedamdesetih, osamdesetih, spiritualne,....za 49 kuna, a 6 cd-eva za 99 kn, da mogu kupiti film na dvd-u za 39 kn, 2 za 87 kn, da me jedan slatki konobar stalno pogledava, da moja sis osjeti da sam sjedila u kaficu(a nisam pusila i samo je jedna osoba pusila, ali ona je bila udaljena od mene 4 metra), da je vegetarijanska hrana ukusna, stvara dugotrajni osjecaj sitosti, da je soja, tempeh, seitan nesto sto zelim svaki dan jest, da mogu zivit bez mesa, da je Zagreb puno ljepsi grad od Splita, da je Robert Kurbasa jako cudna osoba koja iz cista mira kada sjedne za stol u kafic pocme pjevat, jer zele da se drugi dive njegovom glasu, a meni ludi se on prije svida, dok nisam shvatila(tek nakon sta sam ga upoznala)da je jadna, umisljena budala koja misli da sad kad je posta slavan(cak je i na televiziji, a tko tada nije slavan?)da ce sve cure uzdisat za njim. Bila sam cura u pubertetu poremecenih hormona, sad sam mudrija(donekle) i ne padam na takve isprazne, iskompleksirane i umisljene tipove ljudi.
Cibonin toranj je treca najvisa zgrada u Zagrebu, prva je Zagrebcanka. To je predzadnja zgrada sagradena prije Domovinskog rata. Ove stvari postoje i na Google-u, ali ja to nisam znala i sada znam.
Zivot je pun trenutaka kada iz najobicnije setnje gradom mozete nauciti nesto cime cete biti zaokupljeni toliko da napisete blog, kao sada ja.
Sutra putujem opet istom rutom prema Dalmaciji, samo sto cu sada vidjeti ono sto nisam mogla prosli cetvrtak jer se vec spustio mrak...
Pusa i citamo se...
Kornjaca od sodalita
Eto danas mi je bio drugi dan u glavnom gradu ove nase, da prostite, sjebane drzave gdje su i profesori na fakultetima pokvareni do srzi. I to u glavnom gradu!
Na mom fakultetu u Splitu stvari su pod kontrolom, ocjenjuje se znanje, barem ja znam jer sam u roku ocistila prve dvije godine. O drugim fakultetime ne zelim ni govoriti, jer sve ono sto kazem biti ce prenosenje onoga rekla-kazala pa cu ostavit to po strani.
Jutros kD sam se ustala otisli smo malo prodirat po gradu, svratili u Nove Arke gdje sam kupila privjesak u obliku mog najdrazeg ljubimca- kornjace od kamena sodalita. Jos sam kupila i privjesak u obliku slona, minijaturnog, od gorskog kristala. Na poklon od sis sam dobila privjesak na ogrlici od ahata.
Ako se sijecate davno prije su postojale biljeznice s horoskopskim znakovima i na njima su pisale glavne karakteristike tog znaka. Ja sam ovan i meni je pisao kamen rubin i oniks, broj 9, element vatra. Poslije toga ja sam nabavila kamen oniks, a za pricest sam kao dar dobila zlatnu narukvicu s kamenom rubinom.
Sve je bilo ok dok sinoc nisam vidjela da u knjizi gdje se nalaze sva draga i poludraga kamenja uz poblize objasnjenje nije stajalo da oniks nije moj kamen. Naravno, ja sam poznata sto radim drame oko svake gluposti pa sam napravila i oko te. Odnosno dramatiziram. Po toj knjizi, osim rubina, stoje jos i ova kamenja, dolomit, gorski kristal, granat, hematit, jaspis bresa (konglomerat ostrobridnog kamanja), jaspis leopardova koza, kalcit narancasti, karneol, mookait(samo ovnovima), opal vatreni, pirit(iako odgovara skorpionu stari Grci su ga koristili za sve znakove jer su vjerovali da odgovara svakom znaku zodijaka), plavi kremen(safirni kremen)-i on je samo ovnu, prazem(smaragdni kamen), rodohrozit(ruza Inka), rubin, sokolovo oko i tigrovo zeljezo.
Svako od tih kamenja ima svoje djelovanje, no ova gospoda koja radi u Nove Arke je rekla da je najbolje da osoba sama dode kupiti kamen jer ce je njena intuicija dovesti do kamena koji joj najbolje odgovara. Mene je odmah privuukao sodalit, iako je za skorpione i strijelce, to je kamen duboko plave (indigo plave) boje, djelomicno s bijelim mrljama, stakleno sjajan. Sis mi je poklonila privjesak na lancicu od ahata. On moze biti raznih boja u raznim tonovima, svilenog sjaja. Djeluje na sakralnu cakru, a dobar je da pomaze kod problema sa grlom i disnim putovima, za vrijeme trudnoce stiti majku i plod, a cuva i od depresije. Gorski kristal je tu da bi mogla puniti sodalit koji se prazni pod tekucom vodom, a puni u zdjelici u vodi zajedno s gorskim kristalom koji se isto prazni pod vodom(tekucom) a puni se na suncu(2 sata). Ahat se prazni pod vodom, a puni na suncu.
Nakon sto smo sat vremena proveli u Nove Arke i nabili racun od tristo i nesto kuna otisli smo u ZeGeVege gdje smo rucali i prosli standove gdje sam uzela simpaticnu torbu.
Isli smo na pazar, Crnomerac gdje sam uzela gleznjace, zet je uzeo jaketu, prosvrljali smo, zajebavali se i onda u 16 otisli doma.
Moj drugi dan je prosao super, nagledala sam se parkova, posebno onoga na kojem pise Trg Franje Tudmana, a ono park...
Put putujem
Evo sinoc sam dosla svojoj dragoj sis u posjetu. Putovala sam vlakom i pritom...brojala ovce...
Da....dobro ste culi...brojala sam ovce....
Sve bi bilo ok da meni to nije bio prvi put da negdje idem vlakom. I to sama! Dan, dva ranije poceo me hvatati stres jer nisam znala hoce li mi biti lose u vlaku, jer sve koje sam pitala kako se voyi, jeli slicno Prometovim autobusima u Splitu, svi su govorili da nije, nego da je vise kao Promet Makarska.
Odmah mi je pao mrak na oci jer sam se jednom vozila na relaciji Zagreb-Split i ispovracala sam dusu!
Da se pripremim popila sam tabletu i spremila se za najgore. Cvrsto sam se drzala i zapitala se zasto ide naopako? Znate ono, vi gledate ispred sebe, a on ide u suprotnom smjeru.
No ispada da nije tako strasno kao sto su mi govorili. Na prvoj postaji u Kastel Starom posluzili su kavu i ja sam zadovoljno pocela ispijati kavu i gledati prirodu kroz koju smo prolazili.
Bilo je divno gledati u daljini more kako se svjetluca na popodnevnoj suncanoj svjetlosti. Bas pitoreksno, kao na slici.
Na sljedecoj postaji Perkovic pejsaz je bio isti kao i kod prijasnje postaje. Na postaji Zitnic vlak nije stajao, kuce su se pomalo pocele mijenjati... Dok smo prolazili kroz prirodu stalno sam ostajala iynenadena ljepotom koju sam vidala. Doista prekrasno...
Na postajama Drnis i Knin pocela sam se zanimati za one zanimljive ljude koji stoje na vratima postaje gdje se prodaju karte, zaboravih kako se zovu, oni sa simpaticnim sesirima, svi isto obuceni. Neki su pusili, neki su uzurbano razgovarali sa putnicima...
Na postaji Zrmanja nije stao, kao ni na postaji Malovan, dok je u Gracacu stao, tada sam napokon ustvrdila da smo yasli u Liku. More smo ostavili za sobom i necu ga vidjeti sve dok se ponovno ne vratim kuci. Uslijedio je Gospic, "centar Like".
U Perusicu, a i u Lickoj Jesenici nije stao, no yato je stao u Karlovcu.
Ono sto su mi govorili da je kao u Makarskoj se dogodilo tek kad smo bili kod Gospica. Nisam se ispovracala, ako ste to mislili nego se tada poceo tresti, vijugati, tako da, kad je vec pala noc i nisam mogla promatrati okolinu, nisam mogla citati od Dostojevskog knjigu "Idiot". U zamjenuu za to, da prekratim vrijeme, pricala sam s jednom gospodom koja je sjedila do mene tijekom cijelog putovanja.
E da, zaboravih, oko 17 sati dobili smo sendvic, mogli smo birati izmedu sunke i cajne salame.
Oko 19 sati uyela sam i platila jos jednu kavu i uzivala.
U Zagreb smo stigli u 8 sati i 39 minuta. Znaci putovali smo 5 sati i 33 minute. Putovanje je bilo izuzetno zanimljivo, nadala sam se da cu vidjeti konje, jer su mi to drage zivotinje, no samo sam vidila ovce. UU zelji da vidim i drugih yivotinja nisam ih bas pobrojala, no mogu otprilike reci da ih je bilo oko 40-tak.
Moram pohvalit nasu prirodu jer je stvarno predivna, uvijek sam mislila da sam presretna jer sam se rodila na moru i obozavam more, njegov miris, boju, aromu, no uvidjela sam da je isto tako i Lika prekrasna... Doista mi ne ide u glavu zasto tu ljudi ne zele zivjeti. Dobro, istina, nema tu mogucnosti kao npr. u Splitu ili Zagrebu, ali zasto nebi, sta ja znam, neki Kerum tu dosao i izgradio trgovacki centar, grad, zasto ga nebi primjerom slijedili i drugi poduzetnici i malo doveli zivot i tu. Iako, rekao bi moj profesor, ne treba to "vulgarizirat" i na kraju krajeva unistit to, kao sto smo unistili i ostale gradove.
Ta gospoda iz vlaka s kojom sam razgovarala, otvorila mi je oci i dala svoje misljenje koje je moja sis i potvrdila, a ujedno i jedan prijatelj kojeg sam upoznala preko interneta da je Zagreb puno ljepsi grad, da ne smrdi kao Split, da cistace mozes vidjeti skoro na svakom kantuni, a ne kao u Splitu da obilaze samo ulice u centru, a da su one kraj Lore bez kosa za otpatke, da u nekim ulicama ljudi bacaju stare jogije, automobilske gume i jos kojesta.
Danas sam se setala po Tresnjevici, centru, cak sam napravila rutu od Tresnjevackog trga do Cibonina tornja, kazalista i ostala iznenadena. Tolika raznolikost ljudi, a tolerancija medu njima. Nije to kao u Splitu gdje ce te samo ybog drugacijeg naglaska premlatitti i poslati na Firule razbijena nosa, slomljene ruke ili slomljenih rebara u kolima Hitne pomoci.
Znam to jer novine svaki dan iznose u Crnoj kronici neku traumu.
Zato ljudi otvorite vidike, nemojte, kao ja, vjerovati u nesto kao npr. da je Split najlipsi grad, dok niste upoznali i ostale gradove, mjesta u lijepoj nasoj domovini...
Pozdrav i do citanja!
O prijateljstvu
Došla san do toga da moran svaki dan nešto napisat ovde u ovon blogu. Glava mi je puna nekih slika koje moran podilit s vama.
Znate kada meditirate onda morate izbacit sve misli iz glave, ali ne da buljite u nešto ko tele u šarena vrata. Ja sam išla meditirat, završila sam tečaj, ali noisam mogla postiči ništa. Stalno su mi se neke misli vrzmale glavom. Imam slabu koncentraciju i to tek zadnjih godina posli traume glave.
Ali nisan tila o tome pričat, već o prijateljstvu....
Jutros sam bila s jednim prijateljem na kavi, ja sam mu se javila da dolazim u grad zbog nekog posla i da bi mogli na kavu, a on mi je odma napisa da ima kasnije tog dana ispit, ali da može na mene odvojit 45 min, da mu se samo javim ujutro(a pitala sam ga ima li vrimena ujutro) kad to obavim pa ćemo se nać. Tako je uvik kad mu se javim, uvik nađe vrimena da odemo na kavu. A znamo se priko njegove bivše cure koja je išla u srednju di i ja(generaciju starija od mene).
Pitam ja njega da šta je reč da uvik ima vrimena, ili je zakleti kavopija, ili je moj prijatelj-on odgovori ovo drugo, da je moj prijatelj. To mi je super.
Pitam ja njega još jeli kontaktira sa ljudima koji su išli sa tom njegovom bivšom u razred, sa nekim likovima iz ovog kafića di smo se uvik viđali, a on meni da nije. Da neke nije vidija godinama, da je s jednim likom bija samo jedanput na kavi, da tu svoji bivšu je sreo koji put, a da samo se s mnom viđa.
Meni je on super prijatelj, nema tu nikakvog privlačenja(ono da brijemo ili da se upiremo), ništa...
A sad malo o ovome....
U doba mog puberteta, znači prije 6-7 godina imala sam prijatelja koliko samo srce može poželit. Stalno sam se viđala na kavama s jednima, pa drugima, trečima. Imala sam ekipu iz razreda s kojom bi picala, jedne s kojima sam izlazila posli skule na kavu, jedne s kojima sam izlazila vikendom vani... Jednom riječi svi su me znali.
Od svih tih ljudi, prijatelja, meni su bili najdraži ovi s kojima sam izlazila vani...njih 7. Svi su bili muški, 3 generacije stariji od mene. Njih sam obožavala, umrla bi za njih....čak još i danas. Toliko ih volim.
Godine su prolazile bili smo još čvršći, od prva 2 frenda polako su dolazili još njih, 2, pa jedan dečko s kojim sam hodala, pa jedan i na kraju jedan s kojim sam skoro poginula. U vrimr kada sam hodala s tim zadnjim, ona prva dva frenda su se međusobno malo udaljili, počeli izlazit s drugačijim ljudima. Ja još ništa nisam shvaćala jer sam bila na drugom kraju države u toplicama. I to...platila sam svoju ljubav prema tom zadnjem dečku frakturom lubanje, mjesecom kome, strahu, sjedinama mojih roditelja, bolestima koje je moja podsvjest slala mome tijelu, nagluhosti na jednom uhu, problemima u školi(slabijem razumijevanju, logičkom zaključivanju). Sve zbog povjerenja u njega.
Bila sam zaluđena ljubavlju, sve je bilo u redu sve dok me on volio, dok me ljubio....
Ostavio me ali ne poslije nesreće već godinu dana kasnije. Priznao mi je da se bojao da ga moj ćaća ne ubije. Naravno ja ga nisam tužila, voljela sam ga. Kad me ostavio patila sam jer voljela sam ga. To je potrajalo punih 2 godine jer sam ga voljela.
Onda mi je došao jednog dana sa viješću da ima curu koju obožava, i tada sam ga morala pribolit.
Da me netko pita sada šta osijećam prema njemu rekla bi ništa. Nije mi napet, nije mi prijatelj(jer se ne ponaša prijateljski, ne odgovara mi na sms-ove ako mi treba neka informacija o nećemu što znam da zna, a neznam koga bi drugog pitala,), a uglavnom i ovi ostali od tih 6 preostalih, dobro jedan je poginuo u prometnoj i to je bio prvi od njih 7 što sam upoznala, obožavam ga i još svaki dan mislim i molim se za njega, znači 5 njih, jedan nema vrimena jer ima curu, drugi nema vrimena jer nema vrimena(zašto neznam), treći studira i nema vrimena(iako za ova zadnja 2 znam da su tu i da sam im još prijateljica, zadnji se oženio ima mjesec dana, iako sam mu bila napeta(pinku) i mislio je ako ja izaberem njega raskrstit, radi u inozemstvu.
Ima još i jedna mojeg spola koja ne osijeća prema meni prijateljske osijećaje, jedna me tako očito izbjegava...
Konkluzija je da u životu stvarno imaš malo prijatelja, da sam barem shvaćala u mladosti ozbiljno ono šta su stari govorili...
Pozdrav i čitamo se
Vjerujem da se moji postovi malo čitaju, jer kako izgleda uzdižem gluhe osobe. To nikako nije istina, smatram da su i čujuće osobe dobre(iako i tu ima puno izuzetaka), a isto tako ima i gluhih osoba koje nisu dobre. Ljudi smo i smatra se da je normalno da radimo pogrješke.
Danas bi tila malo olakšati dušu pisanjem o stvarima koje nemaju veze s onim koji mi je u mislima.
Evo me na fakultetu, došla sam da se prošetam, da popijem kavicu i pojedem burek u kantini, vidim meni drage osobe. Putem sam se prošetala po gradu, kupila hranu kućnim ljubimcima, hlaće na sniženju kraj kazališta. Dođem ja tako u kantinu, naručim kavu, uzmem burek i gledam... A onda dođe on. Da budem jasna, taj on mi nije napet, nisam zacopana u njega, ni sad, ni prije, a i neću nikad ni bit. Jeste li ikad bili u situaciji da upoznate neku osobu i onda vam ona ne izlazi iz glave. Stalno očekujete da ćete je vidit, a nemate nikakve veze s njom(nije vam profesor, susjed, a ni itko s kime imate neke susrete i razgovore). Tako je meni bilo s njime. Dogodilo se jedan put kad sam bila na kavi u kantini i jednostavno su nam se pogledi sreli(on je bio isto na kavi). Ono kao kad u trgovini imate na blagajni onaj laser šta čita cijene na proizvodima, spojili smo se.
Ta osoba bi mi, barem mi se tako čini, mogla bit i otac, znači da nije nikakva ljubav, ni ništa slično, već samo simpatija. Kako su godine prolazile počeli smo se jedno drugom kao pozdrav nasmiješit. U zadnje vrime prozborit koju riječ, čak sam na inetrnetu tražila nešto o njemu(barem godine da nešto znam)ali ništa nisam našla. On je "gospodin anonimni".
Cijelo prošlo ljeto sam mislila o njemu, baš mi je nedostajao, ali ne samo on, nego i neki profesori, željela sam barem nekoga vidit, i vidjela sam ali tek kad sam zahvaljujući nekom poslu došla na faks.
U životu svakog čovjeka se dogodi da se zaljubi u učitelja,-icu/nastavnika,-icu/profesora,-icu. To je normalno u pubertetu.... Događalo se i meni, ali tek u srednjoj školi.
U srednjoj školi sviđa mi se jedan profesor, dobro baš i nije sviđa na taj način, već mi je bio simpa. Imala sam, čak još i imam, prijateljske osjećaje prema njemu. Predavao mi je jedan predmet koji mi nije bio mrzak, pa je možda i razlog zašto sam imala takve osjećaje prema njemu.
Ali to je bilo u srednjoj školi koja je davno završila, više ga ne viđam, a ne odgovara na moje pozive na kavu, iako smo bili na kavama još dok sam išla u srednju školu.
Na fakultetu takve osjećaje imam prema dobroj većini profesora, doduše u manjoj mjeri. Uvijek mi je drago kada me pozdrave na hodniku(i kada ja njih pozdravim naravno), a posebno kada zapamte moje ime, s obzirom na velik broj studenata to znači da su me primjetili.
Uglavnom ja nisam osoba koja jedva čeka kada će otić na kavu, koja uči kao kampanjac, ja sam redovita u svom učenju, ali nisam štreberica. To me jako živcira kada me ljudi okarakteriziraju kao štrebera, jer štreber je osoba koja nabifla napamet ono što mora znat da dobije odličnu ocjenu i onda čim dobije tu ocjenu to zaboravi. Vjerujte mi znam takvih osoba. Ja naprotiv ono što sam naučila ja znam, jer učim svaka malo pomalo i tako ponovim ono prethodno i naučim novo. Nisam osoba koja želi sve zadivit svojim znanjem, a niti solim pamet drugima. Ako nekome triba pomoć u bilo čemu pomoći ću mu ako sam u mogućnosti. Volim pomagat ljudima, mrzim licemjerje, ponosne ljude koji te gaze ako im nisi niti malo koristan. Volim ljude, društveni sam lik(zato sam i izabrala posao s ljudima), volim i prirodu(jer je čovjek sastavni dio prirode, oni su nedjeljivi), životinje(imam nekoliko vrsta kućnih ljubimaca, neke sam pridomila jer su bile lutalice), hranim lutalice(mačke)jer me boli kad vidim kako ljudi čim im dosadi ljubimac odmah na ulicu s njime).
Volim život, iako mi se ponekad čini da bi bilo najbolje ljudima koji me okružuju bez mene, ne mogu podnit kada vidim da netko namjerno uništava svoj drugi dom-PRIRODU...to me boli, osjećam bol prirode, ne mogu zamislit koliko šume plaču kada ih plamen guta u požaru. Dođe mi da plačem.....
Kako godine prolaze svijet se mijenja, eto i mi ćemo ući u EU, a zašto? Šta nama nedostaje? Imamo pitku vodu(za razliku od većine europskih zemalja), prirodu koja je predivna, puna zelenila, bistro more, zanimljiv oblik države(ptica u letu), a mi to sve želimo odbacit samo da bi bili bok uz bok s razvijenim europskim državama. To je sebično, ja sam protiv ulaska u EU, iako mislim da je kasno.....
Čuvajte se i do čitanja....
Zašto je to tako?
Bok. Kad sam odlučila da bi bilo dobro da počnem pisati blog u mojoj glavi se pojavilo ogromno pitanje:
Što da pišem?
Znam većina vas odmah nije znala što će pisat, a ni kako će započet već kad je odlučila što će pisat. Mogla sam pisat o svojim pjesmama, glazbi koju volim, fakultetu i mojem budućem zanimanju, ali odlučih se za ono što me već 4 godine prati...mom ne baš tako zanimljivom ljubavnom životu....
Sve bi, znate, bilo ok da sam ja ružna, dosadna, debela, s aparatičem, s naočalama, itd...ali nisam.
Visoka sam > 170 cm, normalne težine, ravnog zubala itd....uglavnom bila sam kao i svaka popularna cura.
Kada sam pošla s zadnjim dečkom, mislila sam to je to! Udat ću se za njega, već vidim crkvena zvona na našem vjenčanju, ali ispada da on to nije tako mislio. Otpilio me nakon 2 godine, kako ispada nikad mu i nisam bila nešto puno napeta. Ali dosta s njime...
Dogodilo se da poslije njega nisam imala nikoga, niti jedan dečko me više nije upira, a kad bi ja nekome upala izvlačio bi se nekim glupostima...
Tako sam postala očajna da sam se uhvatila knjige, jedna sam od rijetkih koje sve ispite prolaze, ali sam malo ispala iz đira. Više ne izlazim vani, možda je i to razlog šta nikoga nisam našla.
Neki dan dogodilo mi se nešto čudno....počeo mi se sviđati jedan gluhi mladić. Već ga neko vrijeme viđam i pomalo mi se uvukao u glavu i ne izlazi iz nje.
Bojim se... što ako mu ja kažem da mi se sviđa(jezik nije problem, znam malo znakovnog jezika), a on me da tako kažem odjebe? Bili smo na kavi neki dan, rekao mi je da sam lijepa, da će me naučiti znakovni jezik, da nema djevojku...
Recite mi kad da mu priđem? Koliko trebam čekati i koje znakove trebam zapažati kod njega?
Najviše me brine to što kada gledam i od poznanika(čujućih) čujem, uvijek se gluhe osobe međusobno vjenčaju, nikad dosad nisam čula da se gluha i čujuća osoba vjenčala... Jeli to takav običaj u ovoj našoj državi, ili čujuće osobe se uopće ne zaljubljuju u gluhe osobe?
Zašto je to tako?
Bok i čitamo se! :)
