Kristov poslanik
Vjerujem da se moji postovi malo čitaju, jer kako izgleda uzdižem gluhe osobe. To nikako nije istina, smatram da su i čujuće osobe dobre(iako i tu ima puno izuzetaka), a isto tako ima i gluhih osoba koje nisu dobre. Ljudi smo i smatra se da je normalno da radimo pogrješke.
Danas bi tila malo olakšati dušu pisanjem o stvarima koje nemaju veze s onim koji mi je u mislima.
Evo me na fakultetu, došla sam da se prošetam, da popijem kavicu i pojedem burek u kantini, vidim meni drage osobe. Putem sam se prošetala po gradu, kupila hranu kućnim ljubimcima, hlaće na sniženju kraj kazališta. Dođem ja tako u kantinu, naručim kavu, uzmem burek i gledam... A onda dođe on. Da budem jasna, taj on mi nije napet, nisam zacopana u njega, ni sad, ni prije, a i neću nikad ni bit. Jeste li ikad bili u situaciji da upoznate neku osobu i onda vam ona ne izlazi iz glave. Stalno očekujete da ćete je vidit, a nemate nikakve veze s njom(nije vam profesor, susjed, a ni itko s kime imate neke susrete i razgovore). Tako je meni bilo s njime. Dogodilo se jedan put kad sam bila na kavi u kantini i jednostavno su nam se pogledi sreli(on je bio isto na kavi). Ono kao kad u trgovini imate na blagajni onaj laser šta čita cijene na proizvodima, spojili smo se.
Ta osoba bi mi, barem mi se tako čini, mogla bit i otac, znači da nije nikakva ljubav, ni ništa slično, već samo simpatija. Kako su godine prolazile počeli smo se jedno drugom kao pozdrav nasmiješit. U zadnje vrime prozborit koju riječ, čak sam na inetrnetu tražila nešto o njemu(barem godine da nešto znam)ali ništa nisam našla. On je "gospodin anonimni".
Cijelo prošlo ljeto sam mislila o njemu, baš mi je nedostajao, ali ne samo on, nego i neki profesori, željela sam barem nekoga vidit, i vidjela sam ali tek kad sam zahvaljujući nekom poslu došla na faks.
U životu svakog čovjeka se dogodi da se zaljubi u učitelja,-icu/nastavnika,-icu/profesora,-icu. To je normalno u pubertetu.... Događalo se i meni, ali tek u srednjoj školi.
U srednjoj školi sviđa mi se jedan profesor, dobro baš i nije sviđa na taj način, već mi je bio simpa. Imala sam, čak još i imam, prijateljske osjećaje prema njemu. Predavao mi je jedan predmet koji mi nije bio mrzak, pa je možda i razlog zašto sam imala takve osjećaje prema njemu.
Ali to je bilo u srednjoj školi koja je davno završila, više ga ne viđam, a ne odgovara na moje pozive na kavu, iako smo bili na kavama još dok sam išla u srednju školu.
Na fakultetu takve osjećaje imam prema dobroj većini profesora, doduše u manjoj mjeri. Uvijek mi je drago kada me pozdrave na hodniku(i kada ja njih pozdravim naravno), a posebno kada zapamte moje ime, s obzirom na velik broj studenata to znači da su me primjetili.
Uglavnom ja nisam osoba koja jedva čeka kada će otić na kavu, koja uči kao kampanjac, ja sam redovita u svom učenju, ali nisam štreberica. To me jako živcira kada me ljudi okarakteriziraju kao štrebera, jer štreber je osoba koja nabifla napamet ono što mora znat da dobije odličnu ocjenu i onda čim dobije tu ocjenu to zaboravi. Vjerujte mi znam takvih osoba. Ja naprotiv ono što sam naučila ja znam, jer učim svaka malo pomalo i tako ponovim ono prethodno i naučim novo. Nisam osoba koja želi sve zadivit svojim znanjem, a niti solim pamet drugima. Ako nekome triba pomoć u bilo čemu pomoći ću mu ako sam u mogućnosti. Volim pomagat ljudima, mrzim licemjerje, ponosne ljude koji te gaze ako im nisi niti malo koristan. Volim ljude, društveni sam lik(zato sam i izabrala posao s ljudima), volim i prirodu(jer je čovjek sastavni dio prirode, oni su nedjeljivi), životinje(imam nekoliko vrsta kućnih ljubimaca, neke sam pridomila jer su bile lutalice), hranim lutalice(mačke)jer me boli kad vidim kako ljudi čim im dosadi ljubimac odmah na ulicu s njime).
Volim život, iako mi se ponekad čini da bi bilo najbolje ljudima koji me okružuju bez mene, ne mogu podnit kada vidim da netko namjerno uništava svoj drugi dom-PRIRODU...to me boli, osjećam bol prirode, ne mogu zamislit koliko šume plaču kada ih plamen guta u požaru. Dođe mi da plačem.....
Kako godine prolaze svijet se mijenja, eto i mi ćemo ući u EU, a zašto? Šta nama nedostaje? Imamo pitku vodu(za razliku od većine europskih zemalja), prirodu koja je predivna, puna zelenila, bistro more, zanimljiv oblik države(ptica u letu), a mi to sve želimo odbacit samo da bi bili bok uz bok s razvijenim europskim državama. To je sebično, ja sam protiv ulaska u EU, iako mislim da je kasno.....
Čuvajte se i do čitanja....
