hocemocenzuru
nedjelja, 22.06.2014.
Rekli su o Jugoslaviji (1) - Jure Zovko i Papa Franjo
Iako ne postoji skoro pa četvt stoljeća Jugoslavija je kao tema dosta prisutna u hrvatskoj javnosti i medijima. Svako malo neko se povodom aktualnih događanja kod nas i u svijetu dotakne Jugoslavije i jugoslavenstva, uglavnom u negativnom kontekstu. Tako je nemali dio današnje emisije “Nedeljom u 2” bio koncentriran na Jugoslaviju (gost Tihomir Dujmović). Tako sam došao na ideju da bilježim zanimljivije izjave na tu temu i s vremena na vrijeme kad se prikupi materijala da ih komentiram. U prvom dijelu gostuju Jure Zovko i Papa Franjo. A vjerojatno će biti i još nastavaka, ne sumnjam da će materijala i dalje biti.
Mundijal 1974.
Sjećam se također i otvaranja Svjetskoga prvenstva prije četrdeset godina u Zapadnoj Njemačkoj kada su prvu tekmu igrali Brazil i Jugoslavija. Dok smo mi kao klinci na Širokom Brijegu vatreno navijali za Franza Beckenbauera, Gerda Müllera i Paula Breitnera, danas naši klinci na tekmi protiv Brazila navijaju za Luku, Raketu, Kovu, Mandžu, Srnu. Ako smo prije četrdeset godina imali jednu državu na Svjetskom nogometnom prvenstvu za koju nismo navijali, danas imamo na istoj nogometnoj smotri dvije države za koje ćemo sigurno navijati: Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ako ništa drugo, barem je s tog gledišta dobro da je propala Jugoslavija za kojom, eto, i najveći živući filozof ne prestaje žalovati.
Autor gornjih redaka je Jure Zovko, kolumnista ekspremno nacionalističkog portala dnevno.hr, naslov kolumne je Extra Yugoslaviam nulla salus, a tema teksta je nedavni Habermasov intervju Globusu. Igrali su Brazil i Juga a Zovko je navijao za Zapadnu Njemačku?! Ili je možda htio reći da je navijao za Zapadnu Njemačku na cijelom prvenstvu? Za reprezentaciju Jugoslavije su inače na Mundijalu 1974. igrali nekoliko igrača Hajduka iz susjedne Dalmacije (Buljan, Peruzović, Oblak, Jerković, Mužinić, Šurjak), te četvorica iz mostarskog Veleža (Marić, Bajević, Vladić, Hadžiabdić), kluba iz Hercegovine u kojoj je i Široki Brijeg. Igrači ta dva kluba su znači činili gotovo polovicu reprezentacije, ali ni to nije bilo dovoljno da se navija za Zovku mrsku Jugoslaviju. Dakle dobra strana raspada Jugoslavije je ta da Zovko na Mundijalu 2014. može navijati možda čak i za tri reprezentacije, Hrvatsku i BiH sigurno, a tu je i davna ljubav Njemačka. Nas i Nijemaca 90 miliona, minimum!
Europa 2014.
Komentirajući nove zahtjeve za odcjepljenje u Europi, Papa Franjo je nedavno rekao: Sve podjele me zabrinjavaju. Postoji neovisnost oslobođenjem i neovisnost odcjepljenjem. Neovisnosti oslobođenjem su, na primjer, one američke, koje su značile oslobođenje od europskih država. Neovisnosti naroda odcjepljenjima su razdjeljivanja često i vrlo prirodna. Pomislimo na bivšu Jugoslaviju. Tamo očito postoje narodi s tako različitim kulturama koje ni ljepilo ne bi moglo ujediniti. Jugoslavenski slučaj je vrlo jasan, ali ja se pitam je li tako jasno i za druge slučajeve, za druge narode koji su do sada bili ujedinjeni. Mora se izučavati od slučaja do slučaja. Škotska, Padanija, Katalonija. Postoje slučajevi u kojima je pravedno odcjepljenje, a u drugima nije. No, odcjepljenje od jedne države bez da je prethodno bilo prisilnog ujedinjenja potrebno je uzeti s pincetom i analizirati slučaj po slučaj.
Kud ćeš veći dokaz da je Zovko u pravu nego što je izjava takvog autoriteta kao što je Papa Franjo. Povjesničari, sociolozi, političari i mnogi drugi mogu beskonačno raspravljati o nastanku Jugoslavije, njenim dosezima, životnom standardu njenih građana, uređenju države, međunarodnoj politici koju je vodila, dobrim i lošim stranama života u njoj, provedenoj industrijalizaciji, zdravstvenoj i obrazovnoj politici, previranjima u SKJ, raspadu države i o još sijaset stvari, ali sve je to ništa u poređenju s tim da je aktualni Papa rekao da se radi o narodima i kulturama koje ni ljepilo ne može držati zajedno. Argumentirano, nema šta! Nastranu sad državna zajednica u kojoj su bili ujedinjeni, kao i jezici kojim govore, pitam se koliko neko neupućen treba biti da izjavi da se u slučaju Slovenaca, Hrvata, Bošnjaka, Srba, Crnogoraca i Makedonaca radi o skroz različitim kulturama?
Cijenim brigu za afričke izbjeglice i mir na Bliskom istoku koje pokazuje novi Papa, kao i njegovo djelovanje u tim stvarima, ali kad se već dotiče naših prostora, osim što ide u prošlost, ne bi bilo loše da se pozabavi i sadašnjošću, pogotovo stanju u Crkvi u Hrvatskoj. Radi se o organizaciji čiji istaknuti biskup (Košić) dočekuje ratnog zločinca Kordića i ljubi mu ruku, čiji pomoćni biskup zagrebački (Pozaić) na misi pozdravlja tog istog zločinca, a uvodničar Glasa Koncila (Miklenić) sve one koji na to upozoravaju zove mrziteljima Hrvata i Hrvatske. Dok je situacija takva i dok svi gore pobrojani nisu sankcionirani, za katoličku Crkvu u Hrvatskoj se s pravom može reći da se radi o organizaciji koja podržava ratne zločince. Tolerancija i ljubav se Košiću, Pozaiću i Mikleniću ne mogu nalijepiti nikakvim ljepilom, tu jednostavno nema pomoći, ne bi držalo ni pet minuta. A i kad daje izjave o Jugoslaviji, ne bi škodilo da je Papa Franjo malo više upućen u tematiku, pa njegove izjave onda ne bi izgledale kao da ih je dao nakon što je snifao some glue.
nedjelja, 08.06.2014.
Povratak zločinca
Držao je zastavu iza leđa sa visoko podignutim rukama kao Blanka Vlašić ili Sandra Perković nakon osvojene zlatne medalje na velikom natjecanju, još je samo nedostajalo da otrči par krugova zaogrnut zastavom. Klečao je i ljubio pod zagrebačkog aerodroma (što je u nekim medijima preneseno kao ljubljenje hrvatske zemlje nakon izlaska iz aviona). Držao je govor o vjeri, obitelji, Isusu Kristu, hrvatstvu, miru u Ukrajini i Siriji, Bogorodici, majci i ženi. Plakalo se, pjevalo se, skandiralo se “za dom”, dijelile su se majice sa njegovim likom. Kao da se radilo o dočeku vjerskog lidera, sportske ili estradne zvijezde.
Dočekali su ga skoro pa zaboravljeni političari, zvijezde ekstremne desnice, koje se sve rjeđe mogu vidjeti na televizijama sa nacionalnom koncesijom, pa im je ostalo da se pojavljuju na opskurnim televizijama kao što su Z1 ili nekadašnji OTV. Bilo je tu i povjesničara revizionista, otvoreno sklonih ustaškom pokretu, kao i akademika, Tuđmanovih humanitaraca, a okupljanje nije moglo proći bez predstavnika branitelja te jakih snaga Crkve predvođenih jednim biskupom.
Čovjek koga su svi oni dočekali je Dario Kordić, ratni zločinac, osuđen na 25 (odradio nepunih 17) godina zbog zločina nad Bošnjacima u Ahmićima 1993. Za vrijeme rata devedesetih je davao izjave kojima je širio mržnju te podsticao zločine, a kao utjecajan političar je zločine i naređivao. Kad zločinac odsluži kaznu očekivalo bi se da ga dočeka obitelj i da se skloni u mišju rupu i izbjegava javnost. Ali ne na ovim prostorima (na ovim prostorima lijepih stvari ima kao što bi to rekli dečki iz Hladnog piva), gdje takve dočekuje nekoliko stotina ljudi.
Zašto su ga svi oni dočekali? Neko će reći zato što misle da je nedužan i nepravedno osuđen, no ja ne mislim tako. Mislim da su ga dočekali, mada to neće priznati i javno reći, baš zato što znaju da je kriv, i što podržavaju zločine za koje je centralna zvijezda dočeka odgovorna, poprilično sam siguran da sva ta gomila na dočeku podržava zločine iz razloga jer su napravljeni nad pripadnicima druge nacije i vjere, i u suprotno me niko ne može ubijediti. A da se ne lažemo bilo bi i više ljudi na dočeku da su smjeli doći svi oni koji su htjeli, došla je tek ekstremna desnica, a došla bi i mainstream desnica (odnosno parlamentarna desnica) ali bi to značilo dobijanje novih packi od EU partnera.
No cijeli taj “veličanstveni” skup je ipak sabotiran, nepoznati pojedinac, koji se nalazio usred te gomile je Kordiću dobacio da je sotona i ubojica, te je jedva izbjegao linč i nekako izvukao živu glavu. Da li se taj nepoznati pojedinac slučajno našao u rulji te dobacivao zločincu ono što ga spada ili je to ranije isplanirao ne znam. Ali znam da mu se iskreno divim, jer bez obzira bilo to planirano ili ne, trebalo je jako puno hrabrosti to napraviti. Iskreno rečeno ja ne bih imao toliku hrabrost doći u sred rulje obožavatelja zločinca i u lice mu reći istinu, jer reći ubojici da je ubojica je definitivno istina, jer to znači gotovo sigurne batine a možda i nešto još gore od toga.
Dobar dio medija je taj istup hrabrog pojedinca nazvao incidentom, a da pri tome taj cijeli sramotni skup nije nazvan incidentom, valjda je to očekivano, ako već nije normalno i civilizacijski. Gledajući snimke dočeka, poželio sam a se sve to pretvori u epizodu “Zone sumraka” i da se nekim neobjašnjivim fenomenom cijeli skup iznenada nađe recimo u 50-im godinama na tom istom mjestu okruženim jakim snagama milicije, a znamo kakva je bila narodna milicija tih godina, i da ih sve privede i malo propusti kroz šake. Ali lako je ovo napisati i poželjeti doma za računalom, trebalo imati muda i suprostaviti se rulji na Plesu tog 6.06.2014. I zato još jednom iskazujem poštovanje nepoznatom pojedincu koji je to napravio, svaka mu čast!
subota, 07.06.2014.
Iznad Plesa sunce sija
Što se nižu uznički dani
kao biseri aaaa kao biseri
jer na kraju puta tvoga
čekamo te mi aaaa čekamo te mi
Pusti neka srce govori
nek se zločinačka duša odmori
Na Pleso zrakoplov slijeće
od sreće naše nema veće
Plesom se pjesma ori
zastava ponosno se vijori
Na Plesu se tebi kliče
naš voljeni zločinče
iznad Plesa sunce sija
radujem se Kordiću i ja.
Pjesmu izveli dana 6.06.2014.: Zvonimir Šeparović, Branka Šeparović, Ivić Pašalić, Josip Klem, Vlado Košić, Milan Kovač, Josip Pečarić, Đurđa Šušak, Zdravko Tomac, Slobodan Lang, Ljubo Ćesić Rojs, Anto Kovačević uz pratnju zbora svećenika “Alojzije blaženi Stepinac”.
