Iako ne postoji skoro pa četvt stoljeća Jugoslavija je kao tema dosta prisutna u hrvatskoj javnosti i medijima. Svako malo neko se povodom aktualnih događanja kod nas i u svijetu dotakne Jugoslavije i jugoslavenstva, uglavnom u negativnom kontekstu. Tako je nemali dio današnje emisije “Nedeljom u 2” bio koncentriran na Jugoslaviju (gost Tihomir Dujmović). Tako sam došao na ideju da bilježim zanimljivije izjave na tu temu i s vremena na vrijeme kad se prikupi materijala da ih komentiram. U prvom dijelu gostuju Jure Zovko i Papa Franjo. A vjerojatno će biti i još nastavaka, ne sumnjam da će materijala i dalje biti.
Mundijal 1974.
Sjećam se također i otvaranja Svjetskoga prvenstva prije četrdeset godina u Zapadnoj Njemačkoj kada su prvu tekmu igrali Brazil i Jugoslavija. Dok smo mi kao klinci na Širokom Brijegu vatreno navijali za Franza Beckenbauera, Gerda Müllera i Paula Breitnera, danas naši klinci na tekmi protiv Brazila navijaju za Luku, Raketu, Kovu, Mandžu, Srnu. Ako smo prije četrdeset godina imali jednu državu na Svjetskom nogometnom prvenstvu za koju nismo navijali, danas imamo na istoj nogometnoj smotri dvije države za koje ćemo sigurno navijati: Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ako ništa drugo, barem je s tog gledišta dobro da je propala Jugoslavija za kojom, eto, i najveći živući filozof ne prestaje žalovati.
Autor gornjih redaka je Jure Zovko, kolumnista ekspremno nacionalističkog portala dnevno.hr, naslov kolumne je Extra Yugoslaviam nulla salus, a tema teksta je nedavni Habermasov intervju Globusu. Igrali su Brazil i Juga a Zovko je navijao za Zapadnu Njemačku?! Ili je možda htio reći da je navijao za Zapadnu Njemačku na cijelom prvenstvu? Za reprezentaciju Jugoslavije su inače na Mundijalu 1974. igrali nekoliko igrača Hajduka iz susjedne Dalmacije (Buljan, Peruzović, Oblak, Jerković, Mužinić, Šurjak), te četvorica iz mostarskog Veleža (Marić, Bajević, Vladić, Hadžiabdić), kluba iz Hercegovine u kojoj je i Široki Brijeg. Igrači ta dva kluba su znači činili gotovo polovicu reprezentacije, ali ni to nije bilo dovoljno da se navija za Zovku mrsku Jugoslaviju. Dakle dobra strana raspada Jugoslavije je ta da Zovko na Mundijalu 2014. može navijati možda čak i za tri reprezentacije, Hrvatsku i BiH sigurno, a tu je i davna ljubav Njemačka. Nas i Nijemaca 90 miliona, minimum!
Europa 2014.
Komentirajući nove zahtjeve za odcjepljenje u Europi, Papa Franjo je nedavno rekao: Sve podjele me zabrinjavaju. Postoji neovisnost oslobođenjem i neovisnost odcjepljenjem. Neovisnosti oslobođenjem su, na primjer, one američke, koje su značile oslobođenje od europskih država. Neovisnosti naroda odcjepljenjima su razdjeljivanja često i vrlo prirodna. Pomislimo na bivšu Jugoslaviju. Tamo očito postoje narodi s tako različitim kulturama koje ni ljepilo ne bi moglo ujediniti. Jugoslavenski slučaj je vrlo jasan, ali ja se pitam je li tako jasno i za druge slučajeve, za druge narode koji su do sada bili ujedinjeni. Mora se izučavati od slučaja do slučaja. Škotska, Padanija, Katalonija. Postoje slučajevi u kojima je pravedno odcjepljenje, a u drugima nije. No, odcjepljenje od jedne države bez da je prethodno bilo prisilnog ujedinjenja potrebno je uzeti s pincetom i analizirati slučaj po slučaj.
Kud ćeš veći dokaz da je Zovko u pravu nego što je izjava takvog autoriteta kao što je Papa Franjo. Povjesničari, sociolozi, političari i mnogi drugi mogu beskonačno raspravljati o nastanku Jugoslavije, njenim dosezima, životnom standardu njenih građana, uređenju države, međunarodnoj politici koju je vodila, dobrim i lošim stranama života u njoj, provedenoj industrijalizaciji, zdravstvenoj i obrazovnoj politici, previranjima u SKJ, raspadu države i o još sijaset stvari, ali sve je to ništa u poređenju s tim da je aktualni Papa rekao da se radi o narodima i kulturama koje ni ljepilo ne može držati zajedno. Argumentirano, nema šta! Nastranu sad državna zajednica u kojoj su bili ujedinjeni, kao i jezici kojim govore, pitam se koliko neko neupućen treba biti da izjavi da se u slučaju Slovenaca, Hrvata, Bošnjaka, Srba, Crnogoraca i Makedonaca radi o skroz različitim kulturama?
Cijenim brigu za afričke izbjeglice i mir na Bliskom istoku koje pokazuje novi Papa, kao i njegovo djelovanje u tim stvarima, ali kad se već dotiče naših prostora, osim što ide u prošlost, ne bi bilo loše da se pozabavi i sadašnjošću, pogotovo stanju u Crkvi u Hrvatskoj. Radi se o organizaciji čiji istaknuti biskup (Košić) dočekuje ratnog zločinca Kordića i ljubi mu ruku, čiji pomoćni biskup zagrebački (Pozaić) na misi pozdravlja tog istog zločinca, a uvodničar Glasa Koncila (Miklenić) sve one koji na to upozoravaju zove mrziteljima Hrvata i Hrvatske. Dok je situacija takva i dok svi gore pobrojani nisu sankcionirani, za katoličku Crkvu u Hrvatskoj se s pravom može reći da se radi o organizaciji koja podržava ratne zločince. Tolerancija i ljubav se Košiću, Pozaiću i Mikleniću ne mogu nalijepiti nikakvim ljepilom, tu jednostavno nema pomoći, ne bi držalo ni pet minuta. A i kad daje izjave o Jugoslaviji, ne bi škodilo da je Papa Franjo malo više upućen u tematiku, pa njegove izjave onda ne bi izgledale kao da ih je dao nakon što je snifao some glue.
Post je objavljen 22.06.2014. u 17:18 sati.