hocemocenzuru
subota, 29.12.2012.
Revizija povijesti i obiteljsko nasljeđe
Jučer sam pročitao članak "Tako mali, a već četnik" o četrnaestogodišnjaku Milovanu Maliću iz Prijedora koji je napisao “Knjigu o Dražinim četnicima” (na više od 200 stranica). U pisanju knjige mu je dosta pomogao deda Milan, koji živi u istočnoj Srbiji. Sponzori knjige su između ostalih Ravnogorski pokret okruga Krajina i Srpska radikalna stranka RS.
U tekstu se navode i Milovanove izjave o tome zašto je napisao knjigu, jedna od zanimljivijih je ova: “Moja je želja da se o Dražinim četnicima govori argumentovano, jer se istina o ovom slobodarskom pokretu, satanizovanom od komunista, još prećutkuje, pogotovo u Potkozarju. Naravno, da partizane, gde je bilo najviše Srba i koji su dobili rat, ne treba izjednačiti sa komunistima i njihovim ideolozima, da ne bude novih podela. Komunisti su bili zločinci. Dok njima nije ništa značio ljudski život, Draža nije hteo da narod bezrazložno gine od nadmoćnih Nemaca i čekao je pomoć…”
Nadalje MM objašnjava što je četnicima došlo glave: “Od Titove Jugoslavije, koju su stvarali bravari, sedlari i timari, nije se moglo bolje očekivati. Komunistički ideolozi su Dražu, pa i sina vojvode Živojina Mišića, koji je s njim ratovao, izjednačili sa ustašama. Na početku rata su imali zanemarljiv uticaj na Srbe. Tito je uvek išao uz četnike i lažno se predstavljao, pa Srbi nisu odmah razumeli njegove namere. Draža se prevario misleći da su Sovjeti još carska Rusija koja će priteći u pomoć Srbima.”
Zaista zanimljivo i pojednostavljeno tumačenje povijesti, pa makar dolazilo i od četrnaestogodišnjaka. Nije mi namjera previše komentirati izjave MM-a, one govore same za sebe, pa čak ni to kako nekome pada na pamet objavljivati ovakve nacionalno-romantične verzije povijesnih događaja, i to još učenika osnovne škole koja, da apsurd bude veći, nosi ime Branka Ćopića. Tog velikog pisca i časnog čovjeka spominjem na ovom mjestu samo iz razloga što je očito da ili MM nije pročitao nijednu knjigu pisca po kojem se zove njegova škola ili ako i jeste, da su mu ipak priče dede četnika bile važnije.
Ipak ima i nešto dobro u tome što je “Knjiga o Dražinim četnicima” objavljena, a to je da pokaže svu bijedu revizije povijesti, pojedostavljivanja na kojoj se ona temelji, kao i uski nacionalistički kut gledanja iz kog nastaje, kut u kom je “moja” nacija uvijek žrtva ili drugih ili nesretnih povijesnih okolnosti, vječito ugrožena od susjeda, od kojih se treba razdvojiti na sve moguće načine i imati što manje dodira s njima. I pri tome se ne bih ograničio na susjedne države BiH i Srbiju, i u Hrvatskoj ima dovoljno predstavnika takvog tumačenja povijesti, za primjer ću spomenuti tek Josipa Jurčevića.
Jer slušajući i čitajući tumačenja Josipa Jurčevića o karakteru NDH, koncentracionih logora u njoj, ustaških vojnih jedinica, slušajući njegovo minoriziranje ustaških zločina, uz preuveličavanje partizanskih (koje dovodi u vezu s četničkim), koji su po Jurčeviću nekoliko puta veći, može se uočiti isti način razmišljanja kao kod MM-a. JJ je čovjek u godinama, MM ima tek 14 godina, JJ naizgled staloženo i artikulirano iznosi svoje stavove, izgleda ozbiljno, MM je tek naivni školarac, ali iskreno rečeno tu ne vidim neku bitnu razliku. Jer ono što je tu jedino bitno je gledanje na povijest iz kuta svoje ljubljene nacije, naravno nacionalističkog, čiji istinski predstavnici jedino mogu biti četnici/ustaše, a partizani su najveća pošast koja se ikad desila Srbima/Hrvatima.
No ono što najviše smeta povijesnim revizionistima u državama nastalim raspadom SFRJ nije ubijanje ratnih zarobljenika od strane partizana, jer ih onda ne bi preuveličavali, i ne bi ih prikazivali kao protusrpske/protuhrvatske, već kao obračun sa neprijateljskim vojskama. Ono što njih najviše smeta je to što su Titovi partizani bili višenacionalna vojska, u kojoj su se skupa borili Srbi i Hrvati (naravno i drugi narodi), i to je bio jedini način kako se može voditi uspješna antifašistička borba, i to je ono što je neoprostivo. Oh, kako bi oni voljeli da su fašizam i nacizam pobijeđeni od strane vojske koja je bila jednonacionalna, čisto srpska ili hrvatska. Ne samo da se takvo nešto nije desilo, već je u tim okolnostima takvo nešto i nemoguće da se desi. I kad već to nije bio slučaj, onda će se udarati po svemu u čemu su Srbi i Hrvati skupa sudjelovali.
Ima još jedna stvar koja je na ovim prostorima itekako bitna u tumačenju povijesti, a to je takozvano obiteljsko nasljeđe (insistiram na pojmu takozvano). Naime, dosta ljudi razmišlja na ovaj način:
- moj otac/djed/pradjed je bio ustaša/četnik/domobran/partizan
- moj otac/djed/pradjed je morao biti na pravoj strani, jer je moja krv, a ako i nije bio to je bio splet tragičnih okolnosti
- strana koja se borila protiv mog oca/djede/pradjeda je nesumnjivo zločinačka.
Utjecaj obiteljskog nasljeđa i pogleda na povijest je nešto što ne treba zanemariti, jer priče tiho pričane u krugu obitelji su zadnjih 20-ak godina izbile na površinu, često kao jedini kriterij pogleda na povijest, i ne bih zanemario njihov upliv na ratove devedesetih.
Moj dobar prijatelj je jednom na kavi izjavio: “Bolje da djeca igraju igrice na kompjutorima nego da slušaju kako im babe i djedovi pričaju o ustašama, domobranima i partizanima”. MM je više nego dobar primjer. Milovane, bolje bi bilo da si više vremena proveo na playstation konzoli nego sa dedom. No, sad je kasno, MM je već počeo da radi na knjizi o fatalnim srpskim podjelama koja će imati naslov “Ko će kome ako ne svoj svome". Sponzora neće manjkati, u to ne treba sumnjati…
utorak, 18.12.2012.
Cherkezi United - Petoljetka
Nekoliko dana prije nastupa u Tvornici 17.12. punk rock kazačok bend (kako sami sebe definiraju) Cherkezi United je objavio drugi album “Petoljetka”, tako da je ostalo dovoljno vremena za poslušati nove pjesme prije koncerta. Album se može besplatno skinuti na njihovoj stranici cherkezi.bandcamp.com , a također se na istom mjestu može skinuti i njihov prvi album “Kuha Poshol” (objavljen 2007. za “Slušaj najglasnije” legendarnog Zdenka Franjića) u nešto skraćenoj verziji (na CD-u se nalaze dvije pjesme više nego na digitalnom izdanju).
Na prvijencu su Cherkezi uglavnom obrađivali pjesme iz sovjetskih crtanih filmova, naravno na svoj punk kazačok način. Za to je zaslužan gitarista (i povremeno vokal) Aleksandar Paščenko, čiji otac predaje ukrajinistiku na Filozofskom fakultetu, a Sale je u Zagrebu upisao faks i tu ostao, što je između ostalog rezultiralo i Cherkezima, srećom po nas koji cijenimo njihov rad.
Što se same muzike tiče, na “Petoljetki” se nije puno toga promijenilo, melodije srećom i dalje vuku na Rusiju i Ukrajinu, ali su otpjevane na hrvatskom (osim zadnje pjesme koja je na ruskom). I dalje se radi o obradama ruskih pjesama, ali ovaj put su, kao što su Cherkezi u jednom razgovoru i najavili, osim dječjih pjesama prisutne i tradicionalne ruske pjesme, kao i sovjetske partizanske pjesme.
“Imperijalizam se mora rušiti, više ovako već ne može biti… hura, naprijed u borbene redove...” su riječi (posuđene iz filma “Kako sam sistematski uništen od idiota” Slobodana Šijana) koje otvaraju album. Slijede dvije pjesme o životnoj filozofiji ovih pet Čerkeza, - “Manifest” (Opa - cupa ritam teški tuče svatova/ Pleši, skači, ruke gore i zapjevaj ) i “Dan po dan“ (Mi smo na terasi dok žarko sunce sja/ Poslije radnog dana ajmo pravac birtija/ Ne pratimo vijesti, šta se dešava/ Bez brige i pameti, samo pivo – rakija).
“Miss Vladivostoka“ je tužna ljubavna priča o momku iz teksaške zabiti, koji se zaljubi u rusku ljepoticu. Iduća pjesma na albumu govori o piću koje od Mr. Hydea napravi Jekylla, a od finog momka seljačinu – “Rakija“. Sigurno jedan od budućih koncertnih favorita.
Na sredini albuma dolazi ono što je na neki način najavljeno sa introm, dvije pjesme vezane uz Ruski građanski rat. Prva je ”Smugljanka“, pjesma posvećena ženama partizankama u Ruskom građanskom ratu. Pjesma je predstavljena još prije godinu dana kao (hajmo to tako reći) prvi singl sa nadolazećeg albuma, mogla se čuti i skinuti na bendovom sajtu, a na koncertu u Hard Placeu u prosincu prošle godine je sjajno primljena kod publike. Druga pjesma je ”Maria G. Nikiforova”. Maria Grigorievna Nikoforova, nadimkom Marusja, je bila jedna od vođa anarho-komunističkih partizanskih jedinica, strijeljana od strane Bjelogardejaca 1919.
Sljedeće dvije pjesme se nalaze i na prvom albumu, ali ovoga puta prepjevane na hrvatski – “Chunga Changa“ i “Basna o vrani“ (“Vorona“ sa prvog albuma). Album zatvara lagana “Temnaya noch“, jedina pjesma otpjevana na ruskom. Nakon nekoliko slušanja mogu reći da mi se album sviđa, jako sam zadovoljan “Petoljetkom“ i jedva čekam koncert u Tvornici. Ne znam što su sve Cherkezi planirali i kakve su si smjernice zadali prilikom izrade prvog petogodišnjeg plana, ali sam siguran da su dobar dio toga i ostvarili. I na kraju mi ostaje za reći, ma kako stereotipno zvučalo, da se nadam da na sljedeći album nećemo morati čekati pet godina.
P.S. Još par rečenica o nastupu Cherkeza u Tvronici na 4. Inkubatoru (osim njih još su nastupili Erna Imamović i Lonely Passengers). Nažalost u Malom pogonu Tvornice se skupilo tek 50-100 posjetitelja, vjerojatno je tome pridonijeo i depresivan oblačan dan, k tome još i ponedeljak, a uz to koncertnih najava u medijima je bilo jako malo.
Svirka je bila uobičajeno dobra, Cherkezi su prisutnima pružili dobru zabavu, ali kratka – tek nešto više od pola sata. Odsvirane su samo pjesme sa “Petoljetke“, sve osim završne pjesme na albumu “Temnaya noch“. Što ujedno znači da nismo čuli ništa na ruskom jeziku. Nadam se što skorijem samostalnom i višejezičnom nastupu Cherkeza na kom će biti odsvirane stvari sa oba albuma.
Set lista:
Manifest
Dan po dan
Miss Vladivostoka
Rakija
Chunga Changa
Smugljanka
Maria G. Nikiforova
Basna o vrani
Bis:
Rakija
A meni će danima u ušima odzvanjati završni stihovi Marie Nikiforove:
Marusja raz-dva-tri, nemoj se bojati
Doći će dan kad sve će planuti
U našim srcima, u našim rukama...
ponedjeljak, 17.12.2012.
Nedelja uz HTV1
Depresivan i oblačan dan, kao i nedostatak ikakvih suvuslih planova, su rezultirali tim da sam veći dio ove nedelje proveo uz TV program, preciznije rečeno uz prvi program HTV-a. I imalo se dosta toga zanimljivoga za pogledati.
NU2 – Srđa Popović
U zadnje vrijeme ima dosta, uglavnom opravdanih, prigovora na emisiju “Nedeljom u 2” Aleksandra Stankovića. Uglavnom se radi o prigovorima za manjak entuzijazma, za izbjegavanje nezgodnih pitanja gostima (koja su mu zaštitni znak), te za neprovjeravanje osnovnih činjenica o gostu emisije (“slučaj” Mihajlović). Nakon desetak godina vođenja emisije logično je da dođe do zamora materijala, ali Stanković kod mene ima poveći kredit, jer mogu nabrojiti dosta izvrsnih emisija, prvenstveno se to odnosi na izbor gostiju, jer iskreno rečeno neki od tih gostiju bi se teško ikada pojavili u nekoj relevantnoj emisiji da nije bilo Stankovića, navest ću neke od njih: Jasmila Žbanić, Srđa Popović, sva trojica osnivača Ferala (Ivančić, Dežulović, Lucić), Ante Tomić, Damir Avdić, Mrle i Prlja iz LET3, Stipe Šuvar, Rambo Amadeus… Kad mu aktualni događaji ne diktiraju goste, Stanković zaista umije odabrati koga treba pozvati u emisiju.
Ove nedelje je po drugi put gost bio Srđa Popović, advokat iz Beograda, čovjek čvrstih principa (“ja sam po nacionalnosti advokat a ne Srbin”), antinacionalista, bez ijedne mrlje u karijeri, čovjek koji jedino zna govoriti jezikom argumenata, čovjek koji odudara od većine nazovi eksperata koji se pojavljuju u medijima. I bila je to sigurno jedna od najboljih NU2 emisija ikada. Pročitao sam desetine intervjua sa Popovićem i dosta njegovih članaka u regionalnim medijima, ali uprkos tome dosta toga se zanimljivoga se imalo za čuti od Popovića i ovaj put. Govorio je o dosezima Haškog tribunala, usponu nacionalizma u Srbiji pod Miloševićem i njegovoj agresivnoj politici, rehabilitaciji četnika u Srbiji, političkim procesima u Kraljevini Jugoslaviji (za vrijeme koje je njegov otac branio komuniste), kao i u socijalističkoj Jugoslaviji (kad je Srđa Popović branio između ostalih, također u politički motiviranim procesima, Tuđmana, Šeksa, Veselicu, Čička, Paragu, Šešelja, ali i ratnog zločinca Artukovića). Bilo je riječi i o patriotizmu, o katarzi u Njemačkoj nakon nacizma, kao i o jugoslavenskoj ideji i Popovićevom jugoslavenstvu: “Ideja Jugoslavije je velika, ali smo mi bili mali”.
Vjerojatno najzanimljiviji dijelovi hrvatskoj javnosti su vezani ut Popovićeve susrete sa Tuđmanom, Šeksom, Paragom i Čičkom. Tako smo mogli saznati da je još prije rata Tuđman imao ideje o podjeli BiH između Srbije i Hrvatske (o tome piše i Predrag Matvejevič u pogovoru “Razgovora s Krležom”), kao i da je preko njega slao poruke Dobrici Ćosiću, jednom od zagovaratelja politike “humanog preseljenja”. Govorio je Popović i o tome kako je pisao samom Bakariću povodom suđenja Paragi, i o odgovoru koji je dobio. A bilo je zanimljivo i čuti to da je optužnica protiv Vladimira Šeksa podignuta zbog nečega što je ovaj neoprezno izrekao dok je bio pod utjecajem alkohola, i da se toga uopće ne sjeća.
Damin gambit – Daša Drndić
Kad sam prije nekoliko tjedana vidio u pregledu programa novu emisiju s nazivom “Damin gambit”, pomislio sam da se šahovski komentar opet vratio u večernje nedeljne sate. No, nije riječ o tome, radi se o emisiji Elizabete Gojan u kojoj gostuju, kako samo ime emisije kaže, dame po njenom izboru. Do sada sam pogledao tek dva “Damina Gambita” (Amira Medunjanin i Slavenka Drakulić) i u oba slučaja se radilo o zanimljim i netipčnim emisijama za HTV. Ove nedelje je gost bila spisateljica Daša Drndić.
Pričala o bijegu iz jednog nacionalizma u drugi (preselila se u Rijeku iz Beograda, iz kog je morala otići zbog pogrešne nacionalnosti, zbog toga jer ima “fizionomiju koja nije srpska”, kako su joj rekli na Radio Beogradu, gdje je bila zaposlena), o dvije godine u Torontu, o radu za UNHCR, o usvajanju djeteta, o nasilju nad jezikom i kapitalističkom fašizmu.
No, jedan detalj moram izdvojiti, na samom početku emisije Elizabeta Gojan je pročitala ulomak iz romana Daše Drndić “Belladonna”, koji nas podsjeća (da se ne zaboravi) na atmosferu devedesetih i na neke radove Paje Kanižaja:
…djeca u školi ne nauče ništa pametno o društvu i prirodi, odnosno ono što nauče prilično je nakaradno a ponekad i monstruozno, ali zato uče kako u molitvi klečati i kako šutjeti jer iz Leove čitanke iskače idiotski, debilni i ogavni pjesmuljak Paja Kanižaja i riče Zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatski govorim
šapćem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve.
Taj Kanižaj objavljuje poslije još stravičnije uratke:
Kad Srbi prestanu lagat,
rodit će grožđe na vrbi!
Nisu svi Srbi Cigani,
ali Cigani su svi Srbi!
a onda taj Kanižaj nekako nestaje, možda upada u kakvu kanalizaciju gdje s ostalim raspamećenim hrvatskim štakorima otječe u rukavce hrvatske prošlosti i tamo osluškuje i čeka svoj čas.
Sjajan potez Elizabete Gojan, pogotovo jer se radi o HTV-u. To me podsjetilo na grafit iz devedesetih “mijenjaj ime Paji Kanižaju a ne Paji Patku”.
Elizabeti Gojan i Alekdandru Stankoviću, i naravno njihovim gostima, kapa dolje!
Dnevnik 3 – Mesić u Australiji 1992.
U trećem dnevniku smo vidjeli prilog u kom je pušten govor Stipe Mesića u Australiji 1992 u kome je optužio Milu Dedakovića za pronevjeru novca namijenjenog obrani Hrvatske, a izrekao je i to da je Dedaković pjevao “Druže Tito mi ti se kunemo” dok je bio u JNA, dok su on i drugi robijali. U prilogu su zamolili za komentar i Dedakovićevu suprugu Terezu, koja je s pravom tražila da se Mesić ispriča Dedakoviću, jer je dokazano da novac nije pronevjeren, a dodala je i to dok je njen muž branio Vukovar da je Mesić bio u Beogradu.
Moram napomenuti da Mesića jako cijenim, zbog njegovih pozitivnih učinaka u dva predsjednička mandata, zbog njegovog insistiranja na antifašizmu zadnjih petnaestak godina, a treba istaći da je znao reći ne i Amerikancima (rat u Iraku) što je dosek o kojem Milanović i Josipović mogu samo sanjati (primjer: glasanje o Palestini u UN-u). No, činjenica je da Mesić iz 1992, i Mesić od 1994. pa do sada nisu iste osobe. Činjenica je da je znao pričati gluposti, kao što je ova o o pjevanju “Druže Tito mi ti se kunemo”, ali je i činjenica da je Mesić sada jedan od onih koji priznaje Titove zasluge i protivi se mijenjanju imena Trga Maršala Tita. Kao što bi to on sam rekao, Mesić je doživio katarzu u ovih nekoliko godina. No gluposti su izrečene, i za izgovorene riječi se snosi odgovornost. Najmanje što se može učiniti je Mesićeva isprika Dedakoviću zbog lažnih optužbi, ma kako davno izrečene.
No moram ovdje dodati još nešto, opće je poznata stvar da su državne službe (nisam siguran, ako se ne varam radi se o sigurnosnim službama) batinale Dedakovića nakon pada Vukovara, i kao glavni krivac za to se najčešće spominje Manolić. Ovdje ne mogu a da ne postavim logično pitanje: da li s tim ima veze i sam Franjo Tuđman, i da li je nešto takvo moglo biti napravljeno bez njegovog znanja?
Mesić se sa Tuđmanom razišao 1994. zbog poolitike prema BiH, i isto tako je logično postaviti pitanje da li su i takvi vatreni govori za dijasporu 1992. amenovani od samog Tuđmana? Kad se već postavljaju pitanja treba ići do kraja, do najviše razine, a ne stati korak prije, da se ne bi slučajno dirale neupitne veličine.
A što se tiče Mesićevog boravka u Beogradu, tu je stvar jasna, on je bio predstavnik Hrvatske u predjedništvu Jugoslavije, i na to mjesto ga je izabrao Sabor (sigurno ne bez Tuđmanovog odobrenja) umjesto Stipe Šuvara, prije nego li je Šuvaru istekao mandat. Mesić je u Beogradu obavljao dužnost na koju je legalno izabran, i to je bila njegova dužnost.
nedjelja, 09.12.2012.
Partibrejkers - Tvornica 8.12.2012.
Zagreb je u subotu bio zamalo pa olimpijski grad, pri tome mislim na zimsku olimpijadu, palo je pola metra snijega, gradski prijevoz nije funkcionirao, mnogi kvartovi su bili zameteni, a dobiti taxi službu nije bilo nimalo lako. Noć ranije su Partibrejkersi svirali u Splitu, stanje na cestama je bilo takvo da je u zraku visilo logično pitanje: da li će se bend uspjeti prebaciti do Zagreba? Srećom stigli su, probu su obavili prije nego su se vrata Tvornice otvorila i održali su još jedan koncert za pamćenje. Veliki pogon je bio izuzetno dobro popunjen, a bio bi i puniji da su vremenske prilike to dopustile, znam tri osobe koje nisu uspjeli doći na koncert, a imali su karte, a sigurno je bilo još dosta takvih. Zadnjih godina smo već navikli da Partibrejkersi sviraju u Zagrebu krajem godine, pa se može reći da se radi o tradiciji koju ne bi bilo loše nastaviti.
U 10 Partibrejkersi počinju nastup sa “Ako si”, osjeti se da su raspoloženi i da će to biti ne samo uobičajeno dobar koncert Partibrejkersa, već i nešto više od toga. Partibrejkersi naravno ne trebaju specijalan povod za koncert, ali subotnji je bio u sklopu obilježavanja 30 godina djelovanja. No nije se radilo o klasičnoj proslavi tipa “30 pjesama za 30 godina”, nije bilo specijalnih gostiju, a godišnjica nije niti spomenuta, jer Partibrejkersima to i nije potrebno, dovoljno je to da se pojave i otpraše svoje. Jedino što se razlikovalo u odnosu na njihove zagrebačke nastupe zadnjih godina je trajanje koncerta, to je bio njihov najduži koncert na kom sam bio, trajao je oko 2 sata i 15 minuta, regularni dio je zaključio “Ulični hodač”, očekivani prvi bis je otvorio “Prsten” a zatvorio “Stoj Džoni”, a dobili smo i neočekivani drugi bis, za sam kraj je ostavljena “Najbolje se putuje”. To je bilo to od Caneta, Antona i njihovih suboraca, više nego dovoljno za dobar provod. I bend i publika su bili na visokom nivou, a na kraju krajeva i jedni i drugi su se trebali pomučiti da dođu do Tvornice, ali je tim sve bilo i slađe.
Zanimljivo je da je na ulaznicama i plakatima pisalo “Partybrejkers”, moram priznati da nisam skužio u čemu je fazon. Nakon je što je sredinom koncerta dvaput bezuspješno zamolio organizatora da isključi klimu koja je bila podešena na hlađenje, Cane je treći put zavapio da se već jednom isključi hladnovito puhalo, što je napokon i urodilo plodom. Taktika “pričaj novohrvatski da te organizator razumije” se tako pokazala uspješnom. Nisam mogao a da se ne sjetim Sandre Ham i natječaja časopisa Jezik za najbolju novu hrvatsku riječ. Cane je ovom prilikom koristio dvije riječi, ali njih bi se moglo spojiti u jednu, recimo hladnopuhalo i poslati na natječaj. I ko zna, možda bi hladnopuhalo Zorana Kostića iz Zrenjanina, člana sastava tulumolomitelji, prošla u uži izbor i doživjela sudbinu riječi kao što su uspornik (ležeći policajac), raskružje (kružni tok) i istinomjer (poligraf).
No da se vratim na koncert, Partibrejkersi su odsvirali neke pjesme koje su rijetko izvodili na zagrebačkim koncertima zadnjih desetak godina kao što su “Prsten” i “Najbolje se putuje”, a ako se ne varam “Molitva” je izvedena prvi put u Zagrebu. Izvedena je i jedna nova stvar (“Šta radiš”), što je nadam se i naznaka nadolazećeg albuma. Set lista je bila otprilike ista kao na novosadskom kocertu 29.11., sudeći po izvještajima sa istog. Pokušat ću se prisjetiti zagrebačke set liste, redoslijed naravno nije kao dole navedeni, a nešto sigurno i nedostaje, sorry ali kad se pređe četrdeseta mozak baš i ne funkcionira najbolje. Dakle Partibrejkersi su u subotu navečer odsvirali:
Ako si
Ono što pokušavam
Zemljotres
Rođen loš
Ledeno doba
Lobotomija
Kreni prema meni
Hipnotisana gomila
Hiljadu godina
Šta radiš (nova pjesma)
Gramzivost i pohlepa
Mesečeva kći
Hoću da znam
Sjajnija budućnost
Ćutanje
Žurim
Noćas u gradu
Sloboda ili ništa
Ulični hodač
Prsten
Ona živi na brdu
Stoj Džoni
Molitva
Najbolje se putuje
nedjelja, 02.12.2012.
Pozitivan koncert (Hladno pivo + LET3 + Brkovi + One Piece Puzzle)
Pozitivan koncert, humanitarna manifestacija organizirana povodom Svjetskog dana AIDS-a, već osmu godinu zaredom održava se 1.12. Prvih godina je održavan u Tvornici, kasnije je na jednu godinu je prebačen u Cibonu, a od prošle godine mjesto održavanja je Velika dvorana Doma sportova. Do sada su na njemu nastupala zaista respektabilna imena kao što su LET3, Hladno pivo, Pipsi, Laibach, Dubioza kolektiv, Kawasaki3P, TBF…
Ovogodišnji popis učesnika je također bio takav da je zaista šteta bila sve to propustiti: One Piece Puzzle, Brkovi, LET3 i Hladno pivo. Za svaku pohvalu je i izuzetno povoljna cijena karte (50 kn u pretprodaji), što je koncert učinilo dostupnim mnogim srednjoškolcima i studentima, što je i rezultiralo tim da je koncert rasprodan. U zadnje vrijeme je očigledan pad posjećenosti koncerata, pa su ovakvi događaji za svaku pohvalu.
Brkovi
Nažalost prvi bend, riječki One Piece Puzzle, sam uglavnom propustio, stigao sam tek na zadnju stvar, a koliko sam uspio čuti imali su jako dobar nastup. Nešto iza pola 9 u već dobro popunjenoj velikoj dvorani su nastup počeli Brkovi. Ovo je zasigurno njihov koncert pred najviše ljudi do sada, navikao sam ih gledati u klubovima (Boogaloo, Močvara, KSET, Željezničar…) i nisam nimalo dvojio da će imati dobar nastup i u dvoranskom prostoru. I tako je i bilo i ovaj put, od “Švalera” pa do završne “Srećo laku noć, dobro jutro tugo”. Normalno da u velikoj dvorani to zvuči nešto drugačije nego u klubovima i trebalo mi je vremena da se na to naviknem (ovo vrijedi i za LET3 i Hladno pivo). Vjerujem da su svi ili skoro svi bili zadovoljni nastupom društva brkatih mladića. Dosta ljudi je došlo na Pozitivan koncert zbog Brkova ili One Piece Puzzle a ne samo zbog glavnih zvijezda večeri Piva i LET3, uostalom dosta posjetitelja je imalo neku od majica Brkova. Već sam par puta pisao o koncertima Brkova, pa se ne bih ponavljao, samo ću reći: bilo je opet dobro! Uostalom kad god sam na koncertu Brkova za mene je to praznik. A kako imam svoju listu praznika, a ne ove koje su propisani, za mene su 29. i 30.11. bitni datumi, znači da sam bio 3 dana zaredom na praznicima. Doduše proslavio sam ih radno, ali što se mora, mora se.
Brkovi - Balkanski esperanto
Brkovi - Boogaloo 22.10.2011.
LET3 (+ Le Zbor)
Malo iza 10 na redu su bili LET3, koncert su otvorili sa “Hvala tebi Kriste” (sa nadolazećeg albuma “Kurcem do vjere/Thank You Lord”) uz pomoć Le Zbora, nastavili su sa “Vjernim psom”, imali smo priliku čuti kao i obično kad je LET3 u pitanju presjek njihove karijere. Možda su previše svirali stvari sa zadnjeg albuma “Bombardiranje Srbije i Čačka”, koji nije na nivou prethodnika, ali su mi tu noć najbolje legle dvije pjesme upravo sa tog albuma: “Dijete u vremenu”, za vrijeme koje je publika kao i uvijek bila u transu, i “Riječke pičke”, koju su sjajno otvorile cure iz Le Zbora, otpjevavši svoju verziju te pjesme, objavljenu na njihovom prvijencu “Hrvatske budnice. Standarno dobar nastup LET3, ostalo je da čekamo izlazak novog albuma. I bilo je lijepo opet vidjeti i čuti Le Zbor, i podsjetiti se njihovog proljetnog nastupa u Malom pogonu u Tvornici. Nadam se da ćemo ih uskoro opet imati priliku čuti u Zagrebu.
Le Zbor u Tvornici
Hladno Pivo
Oko pola 12 došao je red na HP, koji su održali skoro pa regularan koncert, svirali su više od sat i pol (obično sviraju oko dva sata ili čak i dulje). I o njihovim koncertima sam već pisao, pa mi jedino preostaje reći ono što sam već napisao za Brkove i LET3: još jedan dobar nastup! Bilo je i uvjetno rečeno starijih favorita (“Šank”, “Trening za umiranje”, “Pjevajte nešto ljubavno”, “Princeza”, “Bačkizagre stuhpa šeja”…), očekivano dosta stvari sa “Svijeta glamura”, “Knjige žalbi” i “Šamara” (“Nije sve tako sivo”, “Svijet glamura”, “Može”, “Šamar”, “Samo za taj osjećaj”, “Planeta”, “Teško je ful biti kul”, “Sreća”, “Ezoterija”…). Nakon što je Hladno pivo završilo svoj nastup u spomen na Tustu je puštena “Kad sunce opet zađe”, sjajna gesta i odličan izbor za kraj Pozitivnog koncerta, nema sumnje da su dečki iz Piva tu umiješali svoje prste.
Duplo Hladno pivo u Tvornici
Nakon završetka još jednog uspješnog Pozitivnog koncerta, nešto iza 1 sat, ništa mi nije preostalo nego izaći u kišnu zagrebačku noć u potragu za prijevozom doma. Moram i spomenuti zaista sjajnu organizaciju, ulazilo se brzo, ko je ušao ranije mogao je jaknu ostaviti u garederobi, dijeljeni su promotivni materijali i kondomi, redovi za piće nisu bili veliki (bar koliko sam stigao primijetiti), a bilo je i dovoljno onih koji su kružili okolo i prodavali piće, osim pive u ponudi su bili i vino i medica… Jedini problem je bio, kao i uvijek kad je Dom sportova u pitanju odlazak u WC, koji je bio pravi test strpljenja. Satnica je poštovana, nastupi su započinjali kada je i najavljeno ili sa minimalnim zakašnjenjem, što je vjerujem većinu iznenadilo. Sve u svemu veliki plus i za nastupe i za organizaciju.
