hocemocenzuru
subota, 29.12.2012.
Revizija povijesti i obiteljsko nasljeđe
Jučer sam pročitao članak "Tako mali, a već četnik" o četrnaestogodišnjaku Milovanu Maliću iz Prijedora koji je napisao “Knjigu o Dražinim četnicima” (na više od 200 stranica). U pisanju knjige mu je dosta pomogao deda Milan, koji živi u istočnoj Srbiji. Sponzori knjige su između ostalih Ravnogorski pokret okruga Krajina i Srpska radikalna stranka RS.
U tekstu se navode i Milovanove izjave o tome zašto je napisao knjigu, jedna od zanimljivijih je ova: “Moja je želja da se o Dražinim četnicima govori argumentovano, jer se istina o ovom slobodarskom pokretu, satanizovanom od komunista, još prećutkuje, pogotovo u Potkozarju. Naravno, da partizane, gde je bilo najviše Srba i koji su dobili rat, ne treba izjednačiti sa komunistima i njihovim ideolozima, da ne bude novih podela. Komunisti su bili zločinci. Dok njima nije ništa značio ljudski život, Draža nije hteo da narod bezrazložno gine od nadmoćnih Nemaca i čekao je pomoć…”
Nadalje MM objašnjava što je četnicima došlo glave: “Od Titove Jugoslavije, koju su stvarali bravari, sedlari i timari, nije se moglo bolje očekivati. Komunistički ideolozi su Dražu, pa i sina vojvode Živojina Mišića, koji je s njim ratovao, izjednačili sa ustašama. Na početku rata su imali zanemarljiv uticaj na Srbe. Tito je uvek išao uz četnike i lažno se predstavljao, pa Srbi nisu odmah razumeli njegove namere. Draža se prevario misleći da su Sovjeti još carska Rusija koja će priteći u pomoć Srbima.”
Zaista zanimljivo i pojednostavljeno tumačenje povijesti, pa makar dolazilo i od četrnaestogodišnjaka. Nije mi namjera previše komentirati izjave MM-a, one govore same za sebe, pa čak ni to kako nekome pada na pamet objavljivati ovakve nacionalno-romantične verzije povijesnih događaja, i to još učenika osnovne škole koja, da apsurd bude veći, nosi ime Branka Ćopića. Tog velikog pisca i časnog čovjeka spominjem na ovom mjestu samo iz razloga što je očito da ili MM nije pročitao nijednu knjigu pisca po kojem se zove njegova škola ili ako i jeste, da su mu ipak priče dede četnika bile važnije.
Ipak ima i nešto dobro u tome što je “Knjiga o Dražinim četnicima” objavljena, a to je da pokaže svu bijedu revizije povijesti, pojedostavljivanja na kojoj se ona temelji, kao i uski nacionalistički kut gledanja iz kog nastaje, kut u kom je “moja” nacija uvijek žrtva ili drugih ili nesretnih povijesnih okolnosti, vječito ugrožena od susjeda, od kojih se treba razdvojiti na sve moguće načine i imati što manje dodira s njima. I pri tome se ne bih ograničio na susjedne države BiH i Srbiju, i u Hrvatskoj ima dovoljno predstavnika takvog tumačenja povijesti, za primjer ću spomenuti tek Josipa Jurčevića.
Jer slušajući i čitajući tumačenja Josipa Jurčevića o karakteru NDH, koncentracionih logora u njoj, ustaških vojnih jedinica, slušajući njegovo minoriziranje ustaških zločina, uz preuveličavanje partizanskih (koje dovodi u vezu s četničkim), koji su po Jurčeviću nekoliko puta veći, može se uočiti isti način razmišljanja kao kod MM-a. JJ je čovjek u godinama, MM ima tek 14 godina, JJ naizgled staloženo i artikulirano iznosi svoje stavove, izgleda ozbiljno, MM je tek naivni školarac, ali iskreno rečeno tu ne vidim neku bitnu razliku. Jer ono što je tu jedino bitno je gledanje na povijest iz kuta svoje ljubljene nacije, naravno nacionalističkog, čiji istinski predstavnici jedino mogu biti četnici/ustaše, a partizani su najveća pošast koja se ikad desila Srbima/Hrvatima.
No ono što najviše smeta povijesnim revizionistima u državama nastalim raspadom SFRJ nije ubijanje ratnih zarobljenika od strane partizana, jer ih onda ne bi preuveličavali, i ne bi ih prikazivali kao protusrpske/protuhrvatske, već kao obračun sa neprijateljskim vojskama. Ono što njih najviše smeta je to što su Titovi partizani bili višenacionalna vojska, u kojoj su se skupa borili Srbi i Hrvati (naravno i drugi narodi), i to je bio jedini način kako se može voditi uspješna antifašistička borba, i to je ono što je neoprostivo. Oh, kako bi oni voljeli da su fašizam i nacizam pobijeđeni od strane vojske koja je bila jednonacionalna, čisto srpska ili hrvatska. Ne samo da se takvo nešto nije desilo, već je u tim okolnostima takvo nešto i nemoguće da se desi. I kad već to nije bio slučaj, onda će se udarati po svemu u čemu su Srbi i Hrvati skupa sudjelovali.
Ima još jedna stvar koja je na ovim prostorima itekako bitna u tumačenju povijesti, a to je takozvano obiteljsko nasljeđe (insistiram na pojmu takozvano). Naime, dosta ljudi razmišlja na ovaj način:
- moj otac/djed/pradjed je bio ustaša/četnik/domobran/partizan
- moj otac/djed/pradjed je morao biti na pravoj strani, jer je moja krv, a ako i nije bio to je bio splet tragičnih okolnosti
- strana koja se borila protiv mog oca/djede/pradjeda je nesumnjivo zločinačka.
Utjecaj obiteljskog nasljeđa i pogleda na povijest je nešto što ne treba zanemariti, jer priče tiho pričane u krugu obitelji su zadnjih 20-ak godina izbile na površinu, često kao jedini kriterij pogleda na povijest, i ne bih zanemario njihov upliv na ratove devedesetih.
Moj dobar prijatelj je jednom na kavi izjavio: “Bolje da djeca igraju igrice na kompjutorima nego da slušaju kako im babe i djedovi pričaju o ustašama, domobranima i partizanima”. MM je više nego dobar primjer. Milovane, bolje bi bilo da si više vremena proveo na playstation konzoli nego sa dedom. No, sad je kasno, MM je već počeo da radi na knjizi o fatalnim srpskim podjelama koja će imati naslov “Ko će kome ako ne svoj svome". Sponzora neće manjkati, u to ne treba sumnjati…
