hocemocenzuru
petak, 23.03.2012.
Pa dobro, gdje su sad svi ti antifašisti?
Najavljena sudska rehabilitacija Draže Mihailovića, osuđenog ratnog zločinca, izazvala je dosta reakcija u Hrvatskoj, ovdje ću se osvrnuti na neke od njih. Najviše pažnje je privukla emisija „In medias res“ Petra Vlahova na navedenu temu. Spomenuta emisija je definitivno najgora politička emisija na HTV-u, razlog je sam voditelj koji najčešce nikako ili površno poznaje temu o kojoj se govori (podatke kupi uglavnom sa Wikipedije), a izbor gostiju koje dovodi je zaista teško probabljiv, za što je najbolji dokaz emisija na temu rehabilitacije četničkog zločinca iz Drugog svjetskog rata. Petru Vlahovu je to uspjelo u žestokoj konkurenciji emisija kao što su „Otvoreno“ Hloverke Novak-Srzić i Mislava Togonala (u kojoj su česti gosti Milan Ivkošić, Tihomir Dujmović, Slaven Letica, Ivica Šola i ostali predstavnici izrazito desne orijentacije na medijskoj sceni), i „Puls nacije“ Branimira Bilića (koja rijetko kad prođe bez nekog „uglednog“ intelektualca sa teološkog fakulteta, koji obično šokira javnost svojim izjavama). S tim da se gledajući emisije Branimira Bilića čovjek bar može nasmijati, ako već ne može čuti ništa pametno.
Petar Vlahov se zaista pobrinuo za eksluzivnog gosta u emisiji o Dražinoj rehabilitaciji. Naime u emisiju se iz Beograda uključivao povjesničar (tako je bar predstavljen) Jovan Pejin, koji je o Draži govorio kao antifašisti, kao žrtvi komunističkog režima, spomenuo je i da je Vukovar oduvijek bio srpski... Sve te izrečene gluposti su legle kao kec na desetku pojedinim gostima emisije, kao što je povjesničar Mario Jareb i meni nepoznati lik iz jedne od gomile pravaških stranaka (HSP, HČSP, HSP1861...), imena se ne sjećam, ionako je nebitno (u nastavku teksta koristiću izraz Pravaš), jer se radi o tipičnom pravaškom klonu, svi uglavnom pričaju isto, samo se verzije nadograđuju. Nakon što su (sasvim razumljivo i očekivano) opleli po Pejinu, još šu žešće napali Damira Kajina (u pulskom studiju), i poručili mu da je dobro da on i ostali koje sebe zovu antifašistima čuju što to govori Pejin!?
Zaista nevjerojatno, ali ujedno i logična reakcija od jednog Pravaša (napredna verzija 2.0), jer hrvatski pravaši nikad nisu krili simpatije prema NDH i ustaškom pokretu i povjesničara kao što je Jareb, koji se u svojim radovima ubi dokazujući da su ustaše i partizani isti k. Više nego logično, jer je takvima veći neprijatelj iskreni antifašista (što Kajin sigurno jeste) nego tamo neka četnička budaletina iz susjedne države. Kajin je rezignirano zaključio da je zalutao u emisiju, i to s pravom (u emisiji je još gostovao i Zdravko Tomac). Jednostavno rečeno, poruke nacionalističkog kretena, koji veliča četnike, Pravaš i Jareb koriste za napad na Kajina i ostale predstavnike antifašističke scene u Hrvatskoj. Biću potpuno iskren, ne vidim nikakvu razliku između Pejina i takvih kao što su Jareb i Pravaš, radi se o sličnim nacionalističkim matricama, samo što neki to govore direktno i neartikulirano, a neki to rade zaobilazno. Uostalom, zaista je iritirajuće da galamu zbog rehabilitacije Mihailovića i izjednačavanja četnika i partizana u Srbiji, dižu oni koji bi izjednačili ustaše i partizane u Hrvatskoj.
Na najavljenu Dražinu rehabilitaciju, reagirao je jasno i principijelno, baš onako kako treba, Stipe Mesić, koji između ostalog kaže: „Taj potez imat će, ponavljam još jednom, opasne, a potencijalno i kobne posljedice u regiji koja jedva da je krenula putem normalizacije nakon ratova u kojima se raspala bivša Jugoslavija. Svako rehabilitiranje četništva, jednako kao i svako relativiziranje i rehabilitiranje ustaštva može završiti samo u katastrofi". Za razliku od Mesića, kojeg nije trebalo pozivati da se o tome izjasni, od sadašnjeg predsjednika dobili smo tek iznuđenu i prilično blagu reakciju, u emisiji „Nedeljom u 2“, tek na insistiranje voditelja Aleksandra Stankovića (doduše oglasio se i nekoliko dana nakon toga povodom iste teme), sve u želji da se ne zamjeri Borisu Tadiću, uz Josipovića još jednom „faktoru stabilnosti“ u regiji. Tipično kukavička, nekonfliktna SDP-ovska reakcija, tako karakteristična za dobar dio pripadnika te stranke u zadnjih 20-ak godina. Nedavno je Josipović poveo raspravu o finansiranju ureda bivšeg predsjednika. Kad bi se mene pitalo dio novca koji se od mojih prihoda izdvaja u budžet, radije bih preusmjerio u ured bivšeg nego sadašnjeg predsjednika.
Dobar dio reakcija u Hrvatskoj se otprilike svodi na sljedeću tezu: ovako nešto u Hrvatskoj je nemoguće, jer ovdje ozbiljnog pokušaja rehabilitacije ustaše nije bilo. Ovako razmišljaju i udarne vedete Večernjeg lista Tihomir Dujmović (tokom gostovanja na HTV-u) i Zvonimir Despot (u svojoj kolumni „Bez pardona“). Despot tako u tekstu „Antifašisti, gdje ste sad?“ piše: „Pa tako povjesničar Tvrtko Jakovina napominje da “ne očekuje jaču reakciju hrvatske vanjske politike jer se već godinama i u Hrvatskoj tolerira ambivalentan odnos prema NDH i ustašama”. Koliko je poznato, u Hrvatskoj nitko nije zatražio rehabilitaciju Ante Pavelića, ustaštvo nije zakonski izjednačeno s antifašistima, u uredima nema Pavelićevih slika, a pojedinačni ispadi dobrim su dijelom reakcija na neoboljševizaciju Hrvatske.“ To naprosto nije istina, za primjer je dobro samo spomenute utakmice nogometne reprezentacije kada stotine ili čak tisuće navijača skandira „za dom spremni“, masovno posjećene koncerte Thompsona, uniforme na komemoraciji u Bleiburgu, kao i nedavnu presudu kninskog suda da prodaja ustaških simbola nije protuzakonita. Uostalom, kakva crna (pardon crvena) neoboljševizacija?
Ukratko, uz opravdane reakcije na moguću rehabilitaciju Draže Mihailovića i izjednačavanje četnika i partizana, i uglavnom utemeljene kritike na mlaku reakciju službenog Zagreba, želi se minimizirati evidentno prisustvo NDH nostalgije u dijelu hrvatskog društva. Ima je čak i u tekstovima sportskih novinara Tomislava Židaka i Zvonimira Magdića, koji utakmice reprezentacije NDH ubrajaju u službene susrete nogometne reprezentacije, u kojima možemo saznati da nas je Italija zadnji put pobijedila 1942.!? Tu se jednostavno radi o prodavanju poluistine za potpunu istinu. Ovome treba dodati još jedan apsurd u ovoj priči, a to je da se u dosta reakcija zastupa teza o nedostatku ikakvih reakcija.
Da ironija bude veća, „In medias res“ Petra Vlahova se djelimično vremenski preklapala sa 12. epizodom dokumentarnog serijala Lordana Zafranovića „Tito – posljedni svjedoci testamenta“. A Tita i partizane, vojsku koju je vodio, i koja je porazila i ustaše i četnike, podjednako nastoje omalovažiti takvi i Pejin, kao i Jareb i Despot, i pripisati im i ono što jesu i što nisu učinili, naravno svako iz svojih razloga. Dok jednima smeta što su porazili četnike, drugima se gade jer su to isto učinili vojski NDH. I za mene tu nema dileme: mada ne govore jednako direktno, i različito artikuliraju svoje stavove, između Jareba i Despota s jedne strane i Pejina s druge, bez grižnje savjesti stavljam znak jednakosti. Naime svi oni imaju zajedničkog neprijatelja, a to je antifašizam, i sve ono što ga simbolizira, od Tita i partizana nekada pa sve do Kajina i Mesića sada (Kajinu i Mesiću se za njihovo političko djelovanje može dosta prigovoriti, ali činjecu da su iskreni i dosljedni antifašisti se ne može osporiti).
Zvonimir Despot svoj tekst ovako zaključuje: „Uglavnom, previše je činjenica koje govore u prilog tezi da bi Hrvatska trebala žestoko reagirati na još jednu srbijansku provokaciju. A da se ne govori o tome što su četničke postrojbe učinile Hrvatima za Domovinskog rata, čiji jedan od vođa, Vojislav Šešelj, u Haagu čeka presudu. Gdje su sad svi ti antifašisti?“
Pa još će ispasti da na veličanje četničkog pokreta jedino reagiraju oni koji se ne smatraju antifašistima (a u takve sam sebe ubraja i Despot, što je sasvim očito)!? Nije mi jasno kome se može prodati priča da se rehabilitaciji fašističkih suradnika suprotstavljaju oni kojima je antifašizam stran, dok antifašisti šute kao pičkice. Nekima očito nije dovoljna revizija povijesti, pa je proširuju i na sadašnjost.
No, stvarno, gdje su sad ti antifašisti, kako to podrugljivo pita Zvonimir Despot? Bez brige, tu su, i uvijek su bili tu, dosljedno protiv zločina, bilo da je riječ o zločinima sljedbenika Vojislava Šešelja, bombardiranju Dubrovnika i Mostara, opsadi Vukovara i Sarajeva, genocidu u Srebrenici, logorima smrti u Republici Srpskoj i Herceg-Bosni, uvijek protiv revizije povijesne uloge ustaša i četnika. Antifašisti su jednako zgroženi zločinom, bilo da je počinitelj „naš“ ili „njihov“, bilo da su žrtve „naše“ ili „njihove“. Ima ih i u Hrvatskoj i u Srbiji, i u ostalim postjugoslovenskim državama, ma koliko to zgrozilo Despota, Pejina i one koji slično misle. Tu su.
