hocemocenzuru
srijeda, 28.09.2011.
Ulice i zločinci
Prije nekoliko dana je odbijen prijedlog da se u Slavonskom Brodu promijeni naziv Ulice Mile Budaka, i to poprilično ubjedljivo – 14 protiv prijedloga, 4 za i 4 suzdržana. To sve skupa znači da ulice imenovane po ratnom zločincu osuđenom na smrt postoje još u dva mjesta u Hrvatskoj: Pleternici i Slavonskom Brodu. A nekada je ime Mile Budaka nosilo 17 ulica, trgova ili mjesnih odbora. Statistički gledano reklo bi se da smo napredovali, ali poznata je stvar da statistika skriva dosta toga bitnog...
U Mostaru još uvijek postoje ulice imenovane po Mili Budaku (nekadašnja Šantićeva), Juri Francetiću, komandantu Crne legije, te Vokiću i Lorkoviću, ministrima u vladi NDH. Antifa Mostar je početkom godine pokrenula inicijativu o preimenovanju ulice Mile Budaka u ulicu Hannah Arendth, ali očekivano ta hvale vrijedna inicijativa nije naišla na razumijevanje Gradske uprave, što ne i čudi s obzirom da u istoj sjedi nemali broj simpatizera NDH. S druge strane i dalje se devastira mostarsko Partizansko groblje (izgrađeno u čast poginulim Mostarcima u NOB-u prema projektu Bogdana Bogdanovića), na kom su ispisani glafiti „treći entitet“, „hrvatski Mostar“, „ovdje komunistima mjesta nema“ i naravno neizostavno stilizirano u sa križem.
U Doboju je sve donedavno postojala Ulica Draže Mihailovića, koji je nakon Drugog svjetskog rata osuđen na smrt zbog četničkih ratnih zločina. U Ugljeviku i Lapovu postoje trgovi nazvani po Draži Mihailoviću. Zadnjih mjeseci u Beogradu je potraga (srećom bezuspješna) za Dražinim grobom bila jedan od omiljenijih sportova, u kojoj je angažiran i cijeli ekspertni tim sastavljen od arheologa, antropologa, DNK stručnjaka... Istovremeno Srpski liberalni savet je uputio zahtjev da Draža dobije ulicu u Beogradu.
Zasigurno postoji još dosta mjesta širom nekadašnje SFRJ u kojima ulice, trgovi, prolazi, avenije i ko zna šta još sve nose imena po ratnim zločincima i koljačima iz Drugog svjetskog rata. Pobrojati ih sve bi bio jako složen poduhvat, koji bi iziskivao dosta vremena i truda. Na tom polju je zaista veliki posao napravljen u zadnjih dvadesetak godina, nove vlasti u mnogim mjestima su si zaista dale truda u odbacivanju antifašističke tradicije i rehabilitaciji domaćih fašista.
I dok još muku mučimo sa Drugim svjetskim ratom, u budućnosti nas očekuje vrlo vjerojatno ista priča vezana uz ratove devedesetih. Kako obično ulice nose imena po mrtvima, u narednih 20 ili 30 godina nas gotovo sigurno čeka novi val davanja imena ulicama po ratnim zločincima osuđenim, bilo u Haagu, bilo pred domaćim sudovima, a koji će u međuvremenu otići s ovoga svijeta. Razlog za to je dobro poznat svima: kod dijela stanovništva oni uživaju status heroja i paćenika unatoč presudama. Ili da budem brutalno iskren većina njih i ima takav status upravo zbog toga jer su osuđeni (ili optuženi) za ratni zločin. Ili još jasnije rečeno: biti osuđen za ratni zločin je u dosta slučajeva preduvjet da bi bio nacionalni heroj.
Moglo bi se tako desiti da ulice u kojima su se skrivali Mladić ili Karadžić u skoroj budućnosti dobiju nazive po njima. Rodna mjesta mnogih ratnih zločinaca bi mogla napraviti isto. Možda vam sve ovo izgleda strašno i teško prihvatljivo, ali dok je stanje u postjugoslovenskim društvima takvo kakvo jeste, osobne isprave sa imenima ulica nazvanim po Mladiću, Karadžiću, Kordiću, Šljivančaninu, Norcu, Miloševiću, Plavšićki bit će nažalost ubrzo naša realnost.
Onima koji se nadaju da ipak nismo tako nisko pali je dovoljno da probaju odgovoriti na pitanje: da li je itko krajem osamdesetih šetajući Šantićevom ulicom u Mostaru mogao i pomisliti da će se ta ulica uzeti poznatom mostarskom pjesniku i dati ratnom zločincu?
A sadašnje društvene okolnosti su puno sklonije takvim potezima nego što su bile u osamdesetima. Kamo sreće da se varam.
srijeda, 14.09.2011.
Nekada Asanović, danas Karamarko - HDZ zna (se)
Konačno se i to desilo, uostalom to je i bilo samo pitanje vremena – ministar unutarnjih poslova, Tomislav Karamarko je dana 13.09.2011. primio člansku iskaznicu HDZ-a i tako se ponovo vratio u staro jato, stranku u čijem je stvaranju i sam učestvovao. Ponovo svoj među svojima, stara ljubav koja se ne zaboravlja! Na konferenciji za štampu, na kojoj je Karamarku uručena iskaznica najdraže mu stranke, premijerka je nešto trabunjala o tandemu Kosor-Karamarko koji će nastaviti borbu protiv korupcije. Uostalom nema ništa logičnije nego borbu protiv korupcije pospješiti ulaskom u HDZ, koji je sinonim za istu. Logično, zar ne? Kakve li države, kakve li vlade, kakve li stranke, čovjek ne zna da li da misli gore o samom HDZ-u ili o njegovim biračima, koji godinama uporno puše sve gluposti servirane od omiljene im stranke. Još je samo falilo da Houdek, Vanna, Škoro i ostale zajedničarske estradne vedete na uručivanju iskaznice zapjevaju u čast Karamarka „kad je bilo najteže, rodio se hadeze“.
No, ne bih ovaj put previše o samom povratku ministra u voljenu mu stranku, o tome je već dosta napisano i rečeno. Razlog što ovo pišem je taj da me transfer Karamarka u HDZ podsjetio na jedan drugi prelazak u istu stranku, koji se desio 16 godina ranije. Naime, početkom rujna 1995, nedugo nakon vojno-redarstvene akcije Oluja, u prostorije splitskog HDZ-a je u dresu Hajduka utrčao Aljoša Asanović i potpisao pristupnicu HDZ-u. Ovaj „spontani“ transfer u HDZ je popraćen jednako spontanim i dirljivim prilogom poznatog splitskog sportskog novinara Ede Pezzia, koji je to popratio riječima o „Aljošinom potpisom za najdražu hrvatsku stranku“, skoro svršavajući u mikrofon.
Učlanjivanje u HDZ je bilo više nego in tih dana, uostalom desetine dotadašnjih članova HSLS-a je završilo u HDZ-u, tako da Asanovićev potez je bio samo jedan u nizu transfera u HDZ ljeta '95. i nije pobudio neko preveliko zanimanje javnosti. Uostalom povezanost sportaša (bivših i aktivnih) i HDZ-a je nesumnjiva, a pogotovo to važi za nogometaše i rukometaše, koji kao „najdomoljubniji“ sportovi kod nas i imaju takav tretman u medijima, pri tome najviše mislim na HRT i sportske stranice dnevnih novina, a sve je to praćeno i najvećim isticanjem navijačkog domoljublja i nacionalnog naboja upravo na utakmicama nogometne i rukometne reprezentacije.
Rukometaši i HDZ:
Podršku HDZ-u u predizbornim kampanjama HDZ-a su davali Balić, Metličić, Jović, Goluža, Sulić... Linu Červara, saborskog zastupnika iz redova HDZ-a, na mjestu selektora rukometne reprezentacije je naslijedio Slavko Goluža, također istaknuti član HDZ-a. Za razliku od njih koji su se opredijelili za najmoćniju stranku u državi, neki njihovi suigrači su izabrali lokalne moćnike, Šola Bandića, a Kaleb Jamba, što baš i nije neka velika razlika u odnosu na HDZ.
Nogometaši i HDZ:
U izbornoj kampanji 2007. Sanadera i HDZ su podržali Niko Kovač i njegov brat Robert u već antologijskom TV spotu. Za razliku od njihove direktnosti, selektor Bilić se sjetio da je kakav takav ljevičar tek nakon izbora. Aljoša Asanović, Davor Šuker, Ćiro Blažević, Vedran Rožić su samo neki od HDZ-ovaca iz svijeta nogometa, nemali broj nogometaša Dinama i Hajduka, čijih se imena teško i sjetiti, se također učlanio u tu stranku ili je podržavao.
Ostali:
Naravno da ima i osoba iz drugih sportova u HDZ-u, najpoznatiji među njima su Franjo Arapović, Perica Bukić, Goran Ivanišević, Dino Rađa, Stojko Vranković. Moram priznati da je kao predsjednik HVS-a Perica Bukić napravio odličan posao dovevši Ratka Rudića na kormilo reprezentacije, što je rezultiralo osvajanjem medalja nakon dosta sušnih godina, ali je s druge strane time samo popravio štetu koju je izazvao jedan drugi njegov stranački kolega, Antun Vrdoljak, koji je godinama ustrajno bio protiv dolaska Rudića na poziciju selektora. HDZ čvrsto drži i HOO, nekada je taj zadatak obavljao već spomenuti Vrdoljak, a sada Zlatko Mateša.
Što je razlog povezanosti sportaša i HDZ-a? Ideološko poklapanje? Ili nada da će im privrženost HDZ-u donijeti više ulaganje u sport kojim se bave, kao i korist njihovim klubovima? Neću u to ulaziti, na kraju krajeva to je i nebitno, jer je krajnji rezultat isti: nesrazmjerna podrška uspješnih sportaša HDZ-u u odnosu na druge stranke. Broj onih koji podržavaju druge političke opcije je nekoliko puta manji, na pamet mi padaju za sada Luciano Sušanj i Mirko Filipović.
Napominjem, da ne bi bilo zabune, da su gore pobrojani svi redom uspješni sportaši, čije sportske uspjehe svakako poštujem, ali sam sport nije tema ovoga osvrta, niti mi pada na pamet osporiti njihove natjecateljske dosege. Ovdje se jednostavno radi o nevjerojatnoj i teško objašnjivoj sklonosti dobrog dijela vrhunskih sportaša populističko-nacionalističkom HDZ-u.
Da je glavni i isključivi krivac za stanje u kome se sada nalazimo HDZ (i ljudi koji glasaju za HDZ, to ne treba kriti), to je valjda jasno i zadnjoj budali. Dio odgovornosti snose definitivno i svi estradnjaci koji su nastupali na HDZ-ovim skupovima, a koji se upravo prozivaju ovih dana zbog primanja novca iz stranačkih crnih fondova (Škoro, Kazalište, Dražen „od stoljeća sedmog“ Žanko, Vanna, Houdek, Kindl su samo neki od njih). E, pa dio odgovornosti svakako ide i sportašima koji su podržavali HDZ, bez obzira na njihove sportske zasluge. Lijepo je bilo snimati stranačke spotove, uzeti novac za to, smijati se i nagovarati druge da daju glas najdražoj i najomiljenijoj stranci, lako je bilo paliti masu opijenu dobrim rezultatima pričama o nacionalnom ponosu, a do kuda je to sve to dovelo više je nego jasno.
Nekada Asanović, danas Karamarko (usput, i sam sportski djelatnik, dopredsjednik KK Zagreb), transfera i prelazaka u HDZ ne nedostaje, članstvo raste, a srazmjerno s tim tonemo sve više i više... Bit će zanimljivo vidjeti, koji sportaši će uzeti učešće u skorašnjoj HDZ-ovoj izbornoj kampanji. A da će ih biti, u to ne treba sumnjati.
