hocemocenzuru
srijeda, 28.09.2011.
Ulice i zločinci
Prije nekoliko dana je odbijen prijedlog da se u Slavonskom Brodu promijeni naziv Ulice Mile Budaka, i to poprilično ubjedljivo – 14 protiv prijedloga, 4 za i 4 suzdržana. To sve skupa znači da ulice imenovane po ratnom zločincu osuđenom na smrt postoje još u dva mjesta u Hrvatskoj: Pleternici i Slavonskom Brodu. A nekada je ime Mile Budaka nosilo 17 ulica, trgova ili mjesnih odbora. Statistički gledano reklo bi se da smo napredovali, ali poznata je stvar da statistika skriva dosta toga bitnog...
U Mostaru još uvijek postoje ulice imenovane po Mili Budaku (nekadašnja Šantićeva), Juri Francetiću, komandantu Crne legije, te Vokiću i Lorkoviću, ministrima u vladi NDH. Antifa Mostar je početkom godine pokrenula inicijativu o preimenovanju ulice Mile Budaka u ulicu Hannah Arendth, ali očekivano ta hvale vrijedna inicijativa nije naišla na razumijevanje Gradske uprave, što ne i čudi s obzirom da u istoj sjedi nemali broj simpatizera NDH. S druge strane i dalje se devastira mostarsko Partizansko groblje (izgrađeno u čast poginulim Mostarcima u NOB-u prema projektu Bogdana Bogdanovića), na kom su ispisani glafiti „treći entitet“, „hrvatski Mostar“, „ovdje komunistima mjesta nema“ i naravno neizostavno stilizirano u sa križem.
U Doboju je sve donedavno postojala Ulica Draže Mihailovića, koji je nakon Drugog svjetskog rata osuđen na smrt zbog četničkih ratnih zločina. U Ugljeviku i Lapovu postoje trgovi nazvani po Draži Mihailoviću. Zadnjih mjeseci u Beogradu je potraga (srećom bezuspješna) za Dražinim grobom bila jedan od omiljenijih sportova, u kojoj je angažiran i cijeli ekspertni tim sastavljen od arheologa, antropologa, DNK stručnjaka... Istovremeno Srpski liberalni savet je uputio zahtjev da Draža dobije ulicu u Beogradu.
Zasigurno postoji još dosta mjesta širom nekadašnje SFRJ u kojima ulice, trgovi, prolazi, avenije i ko zna šta još sve nose imena po ratnim zločincima i koljačima iz Drugog svjetskog rata. Pobrojati ih sve bi bio jako složen poduhvat, koji bi iziskivao dosta vremena i truda. Na tom polju je zaista veliki posao napravljen u zadnjih dvadesetak godina, nove vlasti u mnogim mjestima su si zaista dale truda u odbacivanju antifašističke tradicije i rehabilitaciji domaćih fašista.
I dok još muku mučimo sa Drugim svjetskim ratom, u budućnosti nas očekuje vrlo vjerojatno ista priča vezana uz ratove devedesetih. Kako obično ulice nose imena po mrtvima, u narednih 20 ili 30 godina nas gotovo sigurno čeka novi val davanja imena ulicama po ratnim zločincima osuđenim, bilo u Haagu, bilo pred domaćim sudovima, a koji će u međuvremenu otići s ovoga svijeta. Razlog za to je dobro poznat svima: kod dijela stanovništva oni uživaju status heroja i paćenika unatoč presudama. Ili da budem brutalno iskren većina njih i ima takav status upravo zbog toga jer su osuđeni (ili optuženi) za ratni zločin. Ili još jasnije rečeno: biti osuđen za ratni zločin je u dosta slučajeva preduvjet da bi bio nacionalni heroj.
Moglo bi se tako desiti da ulice u kojima su se skrivali Mladić ili Karadžić u skoroj budućnosti dobiju nazive po njima. Rodna mjesta mnogih ratnih zločinaca bi mogla napraviti isto. Možda vam sve ovo izgleda strašno i teško prihvatljivo, ali dok je stanje u postjugoslovenskim društvima takvo kakvo jeste, osobne isprave sa imenima ulica nazvanim po Mladiću, Karadžiću, Kordiću, Šljivančaninu, Norcu, Miloševiću, Plavšićki bit će nažalost ubrzo naša realnost.
Onima koji se nadaju da ipak nismo tako nisko pali je dovoljno da probaju odgovoriti na pitanje: da li je itko krajem osamdesetih šetajući Šantićevom ulicom u Mostaru mogao i pomisliti da će se ta ulica uzeti poznatom mostarskom pjesniku i dati ratnom zločincu?
A sadašnje društvene okolnosti su puno sklonije takvim potezima nego što su bile u osamdesetima. Kamo sreće da se varam.
