Bugenvilija
10.06.2011., petak
Crtice iz Dublina
|
Kasnim sa izvješatajem po običaju, ali morala sam malo dojmove smjestiti u gabarite realnosti, a za to mi je trebalo poprilično vremena. Pitam se i dalje jesam li to uopće uspjela ili je moja fascinacija tim gradom naprosto neizbrisiva :)) Za sada je tako, kad odem ponovo možda će slika biti sasvim drugačija. Čak si mislim da je kompletan izlet bio začinjen prekrasnom irskom muzikom u podsvijesti i osličnim prvorazrednim smješatjem također dao svoj doprinos cijelom općem dojmu. Ko bi to sad znao točno. Ali znam da neki novi grad uvijek nose ljudi koje srećemo na tom putu, koji nam nose pozitivne ili negativne vibracije i koji su nam zapravo zrcalo tog trenutka u vremenu. Fotografije mogu biti besprijekorne ali ako doživljaj nije zadovoljio ništa tu ne može spasiti situaciju... Kod mene je srećom bio odličan splet okolnosti, a još sam i radila uz put kao fotograf. Ima li što bolje od dobre kombinacije posla i provoda :)) Prva tri dana sam se samo vozikala uzduž i poprijeko Dublina, uz strahovitu vjetrometinu koju u životu nisam srela. Vjetar je puhao bez prestanka ali je bilo prekrasno sunčano vrijeme i ne prehladno. Srećom, jer se nisam baš pametno obukla razmišljajući uglavnom o tome što obuć za posao, a da budem dorasla zadatku. Što će reć, elegantan kompletić i fina košuljica. Jesemu gajdice, kad je skup koji sam popratila fotkama bil na svijetskom nivou. Nema smisla deplasirati se trapericama i sličnim uniformama u kojima inače radim tu u Njemačkoj pod najnormalnije... Tak da kad sam se dokopala prve crkve sa turističkog popisa, kupih si zelenu maramu na autentične irske motive ne bi li se zaštitila od orkanskog vjetra. Jer naravno, di luđaci sjede u autobusu čiji je gornji kat kabriolet. Imala sam i dobro društvo. Jednako ludo kako sam i sama. Gospođa Cassandra iz Amerika, mi je pravila društvo. I nju je muž vodil sa sobom na poslovni put, samo s tom razlikom što je ona bila besposlena punih 7 dana, za razliku od mene :)) No da. Na gornjem katu duplih presimpatičnih autobusa prozumale smo Dublin uzduž i poprek. Od Guinnissove tvornice, do Zoološkog vrta, pa prek obale do centra grada i obrnuto u više navrata. Čak smo i cipelcugarile nebrojne kilometre u potrazi za ”onom crkvicom odmah tu do hotela”... Koja se pokazala kao tvrd orah, i ne baš tako blizu kao što su veliki mudraci koji se nisu maknuli iz hotala ali sve najbolje znaju, tvrdili. Pa smo se iskilavili koji 8 kilometara do ”crkvice iza ugla” al dobro, bar sam poslikala čuda vegetacije iz ruke pri punoj svijesti, a ne iz jurećeg autobusa kao par dana prije... No evo par fotki kako ih pronalazim po kompu. Dodati ću i tu i tamo koji smisleni komentar uz istu, ako ću još biti u kondiciji... Ako se tko kojim slučajem pita, a što je bilo sa blizancima, psom i ribicama... E, njih je čuvao najstariji brat. Luka je bil 7 dana čuvar ovaca, tj blizanaca i ostale sumnjive ekipe i proveli su se sjajno. al to je za jedan sasvim drugi post... Ne znam kak je ovaj post iscuril bez slika, to samo vile znaju... no nastavimo u revijalnom tonu... ovako je sve počelo:  Na krilu aviona. Put do Frankfurta neću spominjati jer kad se toga sjetim dobijam odmah plikove. Put je zapravo bil super ali ono na zemlji... To je takvo smeće od aerodroma da ga čovjek svijećom treba tražiti... nastavak sutra... tj dans... |