Bugenvilija
30.03.2011., srijeda
Gemišt sa puno aroma
|
Dugo me nema na ovom blogu. Naprosto ne stignem sve , a kad i stignem radije odmaram ili se igram s djecom. Ti mali klinci rastu neobičnom brzinom i već se s njima može sasvim ozbiljno i mudro razgovarati, pa mi je žao propustiti taj dio njihovog odrastanja. Na žalost sve fore nisam zapisivala, a i ko bi to sve stigao, pa novih fora nemam u rukavu. Posebno ovak kasno navečer već krepanu mačku ne vidim, a kamo li da se sjetim ko je kad što duhovito rekao, posebno jer se te fore nižu u beskonačnost sa svakim iole smislenim razgovorom. Dawa je i dalje ”problematičan” u školi. Ne da mu se ništa što učiteljica hoće. Veli mi danas; ”Znaš, nisam joj namjerno htio pokazati kak ja znam crtati.” Pa reko, sine, zašto nisi, zašto ne pokažeš da si tu najbolji od svih njih. Ne, veli dijete, neću da oni to znaju. I tu prestaje priča. Zašto on to ne želi, samo vile znaju. I nacrta jadnoj učiteljici svoj autoportret jedan kružić kao glavu, kocku za tijelo i četiri štapića s tim da nije se ni dotakao boja. Sva djeca slikaju čuda, a moje pile baš neće. A doma sam zatrpana slikma aviona, helikoptera, šuma, polja, kuća, brodova i portreta svih poznatih i nepoznatih ukljućujući kućne ljubimce, al ne, školi neda ni mrvice sebe. Matematiku kuži ali je spor ko puž, pa bude stalno zadnji u svemu. Jedino ga iskreno veseli sat bastlanja (ručnog rada sa brdom raznih artikala) i gimnastika. Tu su obojica briljantni i dobili smo već i neka priznja i čuda neka pohvala. Nadam se da će i matematika uskoro zasjati u punom svijetlu ili barem kao njemački vokabular koji im je kvalitetniji i širi nego velikoj većini njemačke djece u razredu. (čudno skroz ali istinito) Doma smo se podijelili pa ujutro muž vodi djecu u školu, a ja idem sa Kiki po njih. Naravno, kad je lijepo ili barem podnošljivo vrijeme. To je tateku makar kakav izlazak na friški zrak, a i Kiki popodne baci drugu rundu samnom i djecom. Kad kiši ili je olujno i vjetrovito (što je ovdje počesto) onda tih 250 metara do škole odvezemo s autom. Sramota velika ali mokra djeca nisu baš najsretnija. Ponekad kad je muž na putu, a što nije rijetkost, radim obje radnje. Tada pokušavam sve obaviti u istom paketu. Odvest djecu u školu, prošetat psa i otić po mlijeko (kod seljaka). Ako me posluži sreća i uslikat koju zgodnu sliku pride. Do sad je bilo malo prilika. Zima je ostavila za sobom nakon davno otopljenog snijega, suhoću i hladnoću. Sve do prekjučer kad je napokon pala ozbiljnija kiša. Priroda je to dočekala raskriljenih ruku ( a i ja skup s njom) i već danas se osjetila prava proljetna atmosfera sa svim mirisima i okusima u zraku. Ptice luduju već danima ali danas je to bilo super intenzivno. Nisam mogla poplašiti kosove u dvorištu ni kad sam veš vješala na žicu (oko podneva), toliko su bili zaokupljeni sobom. A magla koja me dočekala u ranu zoru je bila čudesno obojana i prekrasna u svojoj neobičnosti, pa sam požurila sa mlijekom i trk u prirodu slikati. Obično je magla siva i neugledna, ali sunce je bilo jako i topilo je maglu nemilice, a boje koje su se stvarale pri tom su bile predivne. Par najuspješnijih od njih desetak možete pogledati na mom FotoTvornicaSnova Blogu. Ima i poznata već slika bodljikave žice sa starim stupovima, koja omeđuje livadu na kojoj pasu krave, a koja je jutros osvanula u tom čudnom tonu ali sa prekrasnim ukrasom ogromne paukove mreže, jučer friško ispletene pune kapljica maglene rose. Neke sam situacije danas otkrila prvi puta, vozeći naslijepo i tražeći još neotkrivene puteve u ovoj simpatičnoj pitomoj okolici.  Na kraju sam na povratku kući jednim samo meni znanim zaobilaznim prečacem, naišla na livadu punu tek propupalih žutih močvarnih cvijetića otrovnog žabnjaka (Ficaria verna) kojem je dražesna ranukula tek bratić u drugom koljenu i namamila se ko luda slikati ga iz bliza sa novom još nedovoljno testitranom 90ticom u svim uvjetima rada, a zaboravila da sam ujutro krenula zapravo samo po mlijeko, tj nespremljena za izvanredne situacije, što podrazumijeva, neimanje gumenih čizama, normalih radnih hlača sa dodatkom za klečanje, pa sam tako kleknula u totalno mokru, rosom okupanu travu i blatnjavu mokru zemlju sa trenirkom finom čistom, a i u finim bijelim tenisicama od impregniranog platna, pa sam ko na jajcima balansirala da ne umažem tenke friško kupljene čarobnih atributa...  tu mi se u kadar ničim izazvana pojavila i mala hm, mislim cvijetna osica al ne bih dala ruku u vatru, moram još provjeriti tog mini insekta dražesnih kretnji koji se dao ili dala (mislim da je mužjak odletio sa čina parenja čim sam se okrenula prema njima), tako lijepo i na blizu slikati više sekundi.  A bilo je još jednom kleči, al ovaj puta u sred šumarka u mnoštvu mladih šumarica, koje su me doslovno a i preneseno oborile s nogu svojom ljepotom i nježnošću usred ničega živog na puškomet, osim onih uobičajenih mica maca cvijetova koje smo već odradili nekidan...   |