Bugenvilija
31.03.2010., srijeda
ništa posebno, pas, mačka i to...
 Napravih plastenik u svojem vrtu. Shvatila sam da nema šanse da se upustim u makinaciju sa iznajmljivanjem zemlje, obrađivanjem, sadnjom, zalijevanjem i ostalim čudima u ovako malo vremena koliko mi ostaje preko dana za tako obiman angažman, a željela sam neki, kakav takav pa i minijaturan povrtnjak. I evo ga! Moj mini vrtić za salaticu i rotkvice. Mislim da će u njega stati i 5 sadnica graška i tri reda mrkve. Za sad je posađeno 10 raznih salata sadnica i nešto sjemena špinata. nadajmo se obilnoj berbi... Prvo sam misla kak bi bilo zgodno (jer je tak nekad davno imala moja baka, a ja volim taj dio svog života) imat malu baščicu iza kuće za ono, nekaj grincajga da se metne pod zub u svakodnevnim kuhinjskim huncutarijama, međutim to se pokazalo kao utopijski pothvat pored psa, blizanaca naoružanim raznom motorizacijom i blizinom ceste koja prilično komplicira stvar. Ne znam baš koliko će mi tu plastenik puno pomoći, al se nadam da vjetar koji tu puše neprestano ipak hoće. Pa ti ispušni plinovi ne sjedaju po bilju već ga vjetar svejednako nosi kojekuda i unaokolo. Ili se varam, što uopće ne mijenja ovaj čas ništa na stvari. Pa sam onda mislila kak bi bilo baš zgodno sazidati jedan od cigala, onak za ozbač. Kad već nemam za dat 300 eura za pravi plastenik. Makar kad to lukav čovjek pogleda sa par strana, dođe do zaključka kak se taj plastenik nikako ne isplati ako se samo konstrukcija plati 300, pa onda još zemlja 50, pa onda sjemenje kaj ja znam koliko, pa nas to za čas dođe toliko da tu količinu love ne pojedemo uopće u sezoni tog nekog raslinja koje ćemo nutra saditi. Naravno, osim ako se ne odlučimo nutra držati zabranjene derivate i slične huncutarije. A lako nam se može desiti da nas prvo jače nevrijeme (koje je ovdje prilično uobičajena proljetno/jesenska aktivnost neba i ekipe elementala) odnese u vražju mater skup sa plastenikom, zemljom i svim kaj je tranu. U to ime sam bila praktična po običaju, pa sam se snašla sa datim materijalom. Od vrlo čvrste rastezljive ogradice sam napravila stranice koje sam pak obukla iznutra sa debelom plastikom koja je ostala od kupljenih dječjih madraca. To sam sve spojila i pritegnula plastičnim obujmicama. Danas kupili 500 tinjak litara zemlje i napunili moje korito. Jedini promašaj je što bi valjalo kupiti ili sakupiti negdje i štogod glista, jer mi se čini zemlja vrlo suhoparna bez te vesele ekipe kopača. Da ne bude samo gola zemljica, odmah sam veselo i prpošno to začinila nekim sjemenjem i salatom kupljenom već u pflancima, za manju zafrkanciju. Sad stoji ponosno i odoljiva prvom nevremenu. Eno puše manijački cijelo večer. Sam čekam kad će nas kresnuti za ozbiljno jer je oblak koji se nadvio najcrnje crne boje koju sam po mraku ikad vidjela. Kikin nokat se skroz odlomio i bio odrezan u prestrašno opasnoj operaciji, od koje su se znojile obje akterke operacije. Ali sad je sve već zaraslo. Ne kaže se uzalud ”na psu rana, na psu zarasla”. Date li svojem ljubimcu da vam poliže netom otfikareni komad prsta, znajte da će za koji dan biti tek ružno sjećanje, za razliku koliko mu treba da sam zaraste. Pasja slina je ljekovita što se rana tiče. Problem je jedino kad je pas gradski, tj šalabajza kojekuda i nismo sigurni koliko je pun kojekakvih gadarija koje je skupio putem. Tak da ak živite u gradu, ili negdje di nije baš apoteka (kao kod mene) zaboravite savjet, da ne navućete sve od kuge do kolere (tifus, velike boginje, kapavac, gubu i pliskavce). ;) Palo je veliko šišanje džukeletine, i sad napokon liči sebi. Tj ne liči jer je uglavnom bahata, zarasla u gusto krzno i neprobojni oklop dlaka, a sada je mimoza na kvadrat, fina mila i umilna. Nije Kiki nego recimo Fifi ili još gore Cici... Trza se na svaki šum i hiperosjetljiva je. Što uopće ne čudi jer prije kad bi je dragala, mislim da nije ni primjetila. A sad ju sve škaklja i češe se posvuda na najmanji dodir, ali i beskrajno uživa. Pravo prase i gušter. Slika pokazuje jučer friško okupanu zvijer koja se pravi da ne zna da ju se slika... Zaboravih dodati. Ovaj pas, tj kuja, na slici, ima punih 9 godina, a ponaša se kao da je punih 4 mjeseca i 3 dana. |
- 01:17 - Komentari (42) - Isprintaj - #
26.03.2010., petak
Čuda neviđena i još koješta - četrnaesti pokušaj
|
Nikako se dokopat ovog bloga ili ja nemam vremena i delam nekaj drugo ili kad ulovim prazan hod ne radi blog. Tako se naganjamo već danima bez kraja i konca, a meni još čuće one pokladnice od boktepitajkada. Danas sam se napokon riješila one sitne gusarske bande koja mi se dobrih tri tjedna motala po kući osipana kraljevkom porcijom vodenih kozica. Naravno, nisu ih dobili svi u jedan mah, nego prvo Nyima, a kako smo očekivali da će sad dobiti i Dawa tako sam ih obojicu od početka izbijanja ostavila doma. S tim da je Dawa dobio punih tjedan dana kasnije. Da ne bi sve bilo tako trivijalno kao što se to čini u prvi mah, na kraju krajeva je dobio i muž koji ih iz nepoznatog razloga nije imao kao klinjo. Ne moram valjda reći da je on najgrozniji od sve trojice vodenokozičara i da mi je već polako krv na slamku popio. Jest da mu je kudikamo groznije nego klincima, a i bolest si je dala oduška pa izgleda kao bubuljičavo prase sa nepostojećim komadićem kože koji nije zahvačen piknjama, mjehurićima i crvenilom. Temperatura je također ludovala popraćena glavoboljom, a sve to je rezultiralo totalnom nesanicom, pa ti vidi kako je imat kozice pod stare dane.  Napokon nam se osmijehnula sreća u vidu proljepšanja vremena i otopila onaj zadnji napadali dvaistpetcentimetarski snijeg, vrag ga odnio. Sa njim je odnešen i posljednji znak zime i svi su napokon živnuli, skup samnom, a nemogućnost da odem šalabajzati me polako iscrpio tako da sam zadnjih par dana provela zavućena u zadnji čošak tavana u svom mini brlogu i najvećom lepezom koju sam u kući pronašla. Razlog tome je pretopla i prezagrijana kuća jer je muž negdje pročitao da kozice ne vole propuh, ftiški zrak i općenito hladnoću jer se navodno onda uzjogune kako to samo koze rade i počnu se valjda ritati, što li. Tako da je konstantna temperatura u kući oko 27 stupnjeva, a to je za moj ukus ipak malo preveć kad mi je i tak vruće i na 20. Od izlazaka pamtim samo kratke šetnje s cuckom i to na trkača jer se bez mene nije moglo živjeti ni sekunde. Totalno su se svi povampirili. U to ime da stvar bude kompliciranija za još jedan do dva stupnja, došao nam je na tjedan dana i najstariji braco Luka iz Zagreba. Avionska karta je bila unapred kupljena, najjeftinija moguća i nije se sad zbog naših kozačkih plesova to moglo prolongirati. Tak da je bila luda kuća. Ja sam se pogađate, nakuhala i naprala suđa jer je ona mašina za suđe još uvijek van pogona, tj nismo uspjeli nabaviti rezervni dio za staru kandicu jer drska banda iz servisa nije nam htela prodati dio bez da njihov serviser ne utvrdi što treba. Taj izlazak na teren košta 50 eura u startu, a o dijagnozi da ne pričamo. Pa sam ne budi lijena, nazvala majku si plemenitu i naručila dio iz Zg. za 80 kuna, al to samo zato jer su mi flajpani poslali krivu gumu, prava košta 50 kuna, a ne 50 eura. Razlika je poprilična. Tak da je Luka donesel krivu gumu, pa od momentalnog popravka nije bilo ništa. Onda je majka poslala poštom pravu, koja je stigla sinoć. Danas se sređuje stvar, samo kad popijem čaj.  Tako da su se svi metiljali po kući, razvlačeći igračke i dvdeove, klopajući iz dosade i tak. Uglavnom, natezanje prve klase. Sreća malo kaj je tada bilo još loše vreme pa nam nisu rasle zazubice za toplinom i suncem, kao što bi sad recimo. Luka je blizancima poklonio krasne ručne satove i to je bio pun pogodak jer su dečki u dva dana savladali znanje, i sad kad pitam dobijem pravi odgovor, a ne 60 - 10 - 22 - 3 kao do sada. Dawi je narasao kutnjak prije nego li mu je ijedan drugi mliječni zub ispao ili se bar počeo klimati. Fotografirat baš nešto nisam stigla, osim jučer nakon što sam ostavila Nyimu u vrtiću i napokon udahnula pravog proljetnog mirisa. Stvarno je velika blagodat živjeti na selu, sa šumovitim okolicama jer tu količinu raspjevanih ptica nisam nikad do sada čula iako sam i u Zagrebu od malena živjela na periferiji sa puno zelenila. Samo kad se sjetim onog užasnog perioda od 10 dana koji sad slijedi, polako mi se diže kosa na glavi. Molite se samnom da vjetar puše tih dana u drugom smjeru, a ne od oranica prema nama jer kad gnojnicom zasipaju polja tu se i srne razbježe u nepoznatim pravcima, samo su nojevi ostali, a i to samo jer su okruženi žicom.  Kiki je prekjučer jako povredila nokat i odlomila komad istoga kad smo bacali štap na putu. Ne znam dal da idem s njom veterinaru ili da joj to sama povežem. Prvi pasji doktor je tek u drugom gradu, a ovi lokalni nisu za sitne životinje već samo za konje, krave i to... Jučer sam joj krenula skidati one grozne naslage vunenog krzna ili debele smufljane dekice koju ima umjesto krzna. To je katastrofa na šta liči, a uspjela sam u naumu samo djelomično jer mi je nakone jedne pauze šmugnula i zavukla se pod kauč iz kojeg više nije htela van do navečer. To šišanje janjca me uvijek izbezumi, a vidim da ni žrtva nije sretnija. Al šta se može. Dodatak: s obzirom da se post dva dana ne vidi na listama, odlučila sam ga ponoviti, jer ko je vidio svaki dan pisati kilometarski post. Posla imam da ne znam di bi počela, blog će nastavi li se ovako ponašati zaista postati sporedna stvar u mom životu. I tri slučajna komentara :))  |
- 22:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #
25.03.2010., četvrtak
Čuda neviđena i još koješta
|
Nikako se dokopat ovog bloga ili ja nemam vremena i delam nekaj drugo ili kad ulovim prazan hod ne radi blog. Tako se naganjamo već danima bez kraja i konca, a meni još čuće one pokladnice od boktepitajkada. Danas sam se napokon riješila one sitne gusarske bande koja mi se dobrih tri tjedna motala po kući osipana kraljevkom porcijom vodenih kozica. Naravno, nisu ih dobili svi u jedan mah, nego prvo Nyima, a kako smo očekivali da će sad dobiti i Dawa tako sam ih obojicu od početka izbijanja ostavila doma. S tim da je Dawa dobio punih tjedan dana kasnije. Da ne bi sve bilo tako trivijalno kao što se to čini u prvi mah, na kraju krajeva je dobio i muž koji ih iz nepoznatog razloga nije imao kao klinjo. Ne moram valjda reći da je on najgrozniji od sve trojice vodenokozičara i da mi je već polako krv na slamku popio. Jest da mu je kudikamo groznije nego klincima, a i bolest si je dala oduška pa izgleda kao bubuljičavo prase sa nepostojećim komadićem kože koji nije zahvačen piknjama, mjehurićima i crvenilom. Temperatura je također ludovala popraćena glavoboljom, a sve to je rezultiralo totalnom nesanicom, pa ti vidi kako je imat kozice pod stare dane. Napokon nam se osmijehnula sreća u vidu proljepšanja vremena i otopila onaj zadnji napadali dvaistpetcentimetarski snijeg, vrag ga odnio. Sa njim je odnešen i posljednji znak zime i svi su napokon živnuli, skup samnom, a nemogućnost da odem šalabajzati me polako iscrpio tako da sam zadnjih par dana provela zavućena u zadnji čošak tavana u svom mini brlogu i najvećom lepezom koju sam u kući pronašla. Razlog tome je pretopla i prezagrijana kuća jer je muž negdje pročitao da kozice ne vole propuh, ftiški zrak i općenito hladnoću jer se navodno onda uzjogune kako to samo koze rade i počnu se valjda ritati, što li. Tako da je konstantna temperatura u kući oko 27 stupnjeva, a to je za moj ukus ipak malo preveć kad mi je i tak vruće i na 20. Od izlazaka pamtim samo kratke šetnje s cuckom i to na trkača jer se bez mene nije moglo živjeti ni sekunde. Totalno su se svi povampirili. U to ime da stvar bude kompliciranija za još jedan do dva stupnja, došao nam je na tjedan dana i najstariji braco Luka iz Zagreba. Avionska karta je bila unapred kupljena, najjeftinija moguća i nije se sad zbog naših kozačkih plesova to moglo prolongirati. Tak da je bila luda kuća. Ja sam se pogađate, nakuhala i naprala suđa jer je ona mašina za suđe još uvijek van pogona, tj nismo uspjeli nabaviti rezervni dio za staru kandicu jer drska banda iz servisa nije nam htela prodati dio bez da njihov serviser ne utvrdi što treba. Taj izlazak na teren košta 50 eura u startu, a o dijagnozi da ne pričamo. Pa sam ne budi lijena, nazvala majku si plemenitu i naručila dio iz Zg. za 80 kuna, al to samo zato jer su mi flajpani poslali krivu gumu, prava košta 50 kuna, a ne 50 eura. Razlika je poprilična. Tak da je Luka donesel krivu gumu, pa od momentalnog popravka nije bilo ništa. Onda je majka poslala poštom pravu, koja je stigla sinoć. Danas se sređuje stvar, samo kad popijem čaj. Tako da su se svi metiljali po kući, razvlačeći igračke i dvdeove, klopajući iz dosade i tak. Uglavnom, natezanje prve klase. Sreća malo kaj je tada bilo još loše vreme pa nam nisu rasle zazubice za toplinom i suncem, kao što bi sad recimo. Luka je blizancima poklonio krasne ručne satove i to je bio pun pogodak jer su dečki u dva dana savladali znanje, i sad kad pitam dobijem pravi odgovor, a ne 60 - 10 - 22 - 3 kao do sada. Dawi je narasao kutnjak prije nego li mu je ijedan drugi mliječni zub ispao ili se bar počeo klimati. Fotografirat baš nešto nisam stigla, osim jučer nakon što sam ostavila Nyimu u vrtiću i napokon udahnula pravog proljetnog mirisa. Stvarno je velika blagodat živjeti na selu, sa šumovitim okolicama jer tu količinu raspjevanih ptica nisam nikad do sada čula iako sam i u Zagrebu od malena živjela na periferiji sa puno zelenila. Samo kad se sjetim onog užasnog perioda od 10 dana koji sad slijedi, polako mi se diže kosa na glavi. Molite se samnom da vjetar puše tih dana u drugom smjeru, a ne od oranica prema nama jer kad gnojnicom zasipaju polja tu se i srne razbježe u nepoznatim pravcima, samo su nojevi ostali, a i to samo jer su okruženi žicom. Kiki je prekjučer jako povredila nokat i odlomila komad istoga kad smo bacali štap na putu. Ne znam dal da idem s njom veterinaru ili da joj to sama povežem. Prvi pasji doktor je tek u drugom gradu, a ovi lokalni nisu za sitne životinje već samo za konje, krave i to... Jučer sam joj krenula skidati one grozne naslage vunenog krzna ili debele smufljane dekice koju ima umjesto krzna. To je katastrofa na šta liči, a uspjela sam u naumu samo djelomično jer mi je nakone jedne pauze šmugnula i zavukla se pod kauč iz kojeg više nije htela van do navečer. To šišanje janjca me uvijek izbezumi, a vidim da ni žrtva nije sretnija. Al šta se može. |