Bugenvilija
26.03.2010., petak
Čuda neviđena i još koješta - četrnaesti pokušaj
|
Nikako se dokopat ovog bloga ili ja nemam vremena i delam nekaj drugo ili kad ulovim prazan hod ne radi blog. Tako se naganjamo već danima bez kraja i konca, a meni još čuće one pokladnice od boktepitajkada. Danas sam se napokon riješila one sitne gusarske bande koja mi se dobrih tri tjedna motala po kući osipana kraljevkom porcijom vodenih kozica. Naravno, nisu ih dobili svi u jedan mah, nego prvo Nyima, a kako smo očekivali da će sad dobiti i Dawa tako sam ih obojicu od početka izbijanja ostavila doma. S tim da je Dawa dobio punih tjedan dana kasnije. Da ne bi sve bilo tako trivijalno kao što se to čini u prvi mah, na kraju krajeva je dobio i muž koji ih iz nepoznatog razloga nije imao kao klinjo. Ne moram valjda reći da je on najgrozniji od sve trojice vodenokozičara i da mi je već polako krv na slamku popio. Jest da mu je kudikamo groznije nego klincima, a i bolest si je dala oduška pa izgleda kao bubuljičavo prase sa nepostojećim komadićem kože koji nije zahvačen piknjama, mjehurićima i crvenilom. Temperatura je također ludovala popraćena glavoboljom, a sve to je rezultiralo totalnom nesanicom, pa ti vidi kako je imat kozice pod stare dane.  Napokon nam se osmijehnula sreća u vidu proljepšanja vremena i otopila onaj zadnji napadali dvaistpetcentimetarski snijeg, vrag ga odnio. Sa njim je odnešen i posljednji znak zime i svi su napokon živnuli, skup samnom, a nemogućnost da odem šalabajzati me polako iscrpio tako da sam zadnjih par dana provela zavućena u zadnji čošak tavana u svom mini brlogu i najvećom lepezom koju sam u kući pronašla. Razlog tome je pretopla i prezagrijana kuća jer je muž negdje pročitao da kozice ne vole propuh, ftiški zrak i općenito hladnoću jer se navodno onda uzjogune kako to samo koze rade i počnu se valjda ritati, što li. Tako da je konstantna temperatura u kući oko 27 stupnjeva, a to je za moj ukus ipak malo preveć kad mi je i tak vruće i na 20. Od izlazaka pamtim samo kratke šetnje s cuckom i to na trkača jer se bez mene nije moglo živjeti ni sekunde. Totalno su se svi povampirili. U to ime da stvar bude kompliciranija za još jedan do dva stupnja, došao nam je na tjedan dana i najstariji braco Luka iz Zagreba. Avionska karta je bila unapred kupljena, najjeftinija moguća i nije se sad zbog naših kozačkih plesova to moglo prolongirati. Tak da je bila luda kuća. Ja sam se pogađate, nakuhala i naprala suđa jer je ona mašina za suđe još uvijek van pogona, tj nismo uspjeli nabaviti rezervni dio za staru kandicu jer drska banda iz servisa nije nam htela prodati dio bez da njihov serviser ne utvrdi što treba. Taj izlazak na teren košta 50 eura u startu, a o dijagnozi da ne pričamo. Pa sam ne budi lijena, nazvala majku si plemenitu i naručila dio iz Zg. za 80 kuna, al to samo zato jer su mi flajpani poslali krivu gumu, prava košta 50 kuna, a ne 50 eura. Razlika je poprilična. Tak da je Luka donesel krivu gumu, pa od momentalnog popravka nije bilo ništa. Onda je majka poslala poštom pravu, koja je stigla sinoć. Danas se sređuje stvar, samo kad popijem čaj.  Tako da su se svi metiljali po kući, razvlačeći igračke i dvdeove, klopajući iz dosade i tak. Uglavnom, natezanje prve klase. Sreća malo kaj je tada bilo još loše vreme pa nam nisu rasle zazubice za toplinom i suncem, kao što bi sad recimo. Luka je blizancima poklonio krasne ručne satove i to je bio pun pogodak jer su dečki u dva dana savladali znanje, i sad kad pitam dobijem pravi odgovor, a ne 60 - 10 - 22 - 3 kao do sada. Dawi je narasao kutnjak prije nego li mu je ijedan drugi mliječni zub ispao ili se bar počeo klimati. Fotografirat baš nešto nisam stigla, osim jučer nakon što sam ostavila Nyimu u vrtiću i napokon udahnula pravog proljetnog mirisa. Stvarno je velika blagodat živjeti na selu, sa šumovitim okolicama jer tu količinu raspjevanih ptica nisam nikad do sada čula iako sam i u Zagrebu od malena živjela na periferiji sa puno zelenila. Samo kad se sjetim onog užasnog perioda od 10 dana koji sad slijedi, polako mi se diže kosa na glavi. Molite se samnom da vjetar puše tih dana u drugom smjeru, a ne od oranica prema nama jer kad gnojnicom zasipaju polja tu se i srne razbježe u nepoznatim pravcima, samo su nojevi ostali, a i to samo jer su okruženi žicom.  Kiki je prekjučer jako povredila nokat i odlomila komad istoga kad smo bacali štap na putu. Ne znam dal da idem s njom veterinaru ili da joj to sama povežem. Prvi pasji doktor je tek u drugom gradu, a ovi lokalni nisu za sitne životinje već samo za konje, krave i to... Jučer sam joj krenula skidati one grozne naslage vunenog krzna ili debele smufljane dekice koju ima umjesto krzna. To je katastrofa na šta liči, a uspjela sam u naumu samo djelomično jer mi je nakone jedne pauze šmugnula i zavukla se pod kauč iz kojeg više nije htela van do navečer. To šišanje janjca me uvijek izbezumi, a vidim da ni žrtva nije sretnija. Al šta se može. Dodatak: s obzirom da se post dva dana ne vidi na listama, odlučila sam ga ponoviti, jer ko je vidio svaki dan pisati kilometarski post. Posla imam da ne znam di bi počela, blog će nastavi li se ovako ponašati zaista postati sporedna stvar u mom životu. I tri slučajna komentara :))  |