Bugenvilija
10.02.2010., srijeda
Šta ti je sreća!
 Preživjeli smo dječji ročkas. Jesmo. Jest da sam još dva dana nakon bila blago onesviještena od napora zvanog proslava ali nadam se da se trud isplatio. Bio je čopor sitničadije mliječnog zuba popraćeni svojim odraslim pratiocima jer si nisam željela navaliti na vrat da me djeca zamrze u prvoj rundi. Radije nek se njihovi brinu o njima. Ja sam im samo dala smjernice što se ne smije delati. Iako je buka bila na granici bola. Najgore je zapravo bilo to što je ročkas počel tek u 4, a moji blizanački zamorci su bili uzbuđeni, a samim tim i budni od pola 7 ujutro i sa željnim isčekivanjem svakih 11 minuta pitali a kad će ekipa doć. Tako da sam već do onda bila mrtva umorna samo od zapitkivanja i verbalnog maltretiranja. Kak sam od lani bila poučena da sendviči nisu praktični jer da ih više nađem nakon partya kojekuda po kući, odlučila sam se na neku manje nesretnu varijantu, a kak nismo baš bili puni love, otpala je ideja slavlja u nekoj od lokalnih birtijetina koje to rade. Vani je padala ledena kiša, pa ni istrčavanje sitne dječice prije torte nije dolazila u obzir i bili smo primorani posvetiti se pečenju kojekakvih sitnih đakonijica. Odlučila sam se na hrenovke u lisnatom tijestu i kroasane. To je sve brzo gotovo, lepo zgleda i jestivo je. Uz to kečap ili majoneza i bogteveseli. Torta nakon divljanja i svi sretni i zadovoljni. Tema ročkasa su bili gusari, jelte, da budemo dosljedni sebi... Tako su nam pristizali gusari i gusarice svih veličina i majčinih nadobudnih ideja ili lokalnog dućana za špeceraj. Istina, glavna gusarica je javila da je pod opsadom temperature, pa nam je ostala samo jedna sitna ali dinamitna. Nju si je Dawa pozval jer je to njegova Prijateljica (čitaj cura). Njih dva su se uglavnom držali za ruke i sjedili jedan pored drugoga i milo i tumplavo se gledali i hihotali. Ostatak je pokušavao pod svaku cijenu uništiti sve igračke blizanaca, dok nisam uvela red rad i disciplinu. Mislim da se to nekim roditeljima nije baš dopalo, ali zato sad znam koga od njih zvati slijedeći put, a koga zaobilaziti u širokom luku. Palo je i nešto slikanja koliko sam mogla izdvojiti u polutami sobe i djecom koja mahnitaju unaokolo. Al koju moramo dići da smirimo strasti bliže i dalje rodbine i inih zainteresiranih za ovaj hepening epskih razmjera jer šesti ročkas se ne slavi svaki dan. Jel tak. Nakon tog cirkusa stvari su se bitno izmjenile. Dječaci su sad 6, a samim time dolaze na red neke stvari koje do sad nisu mogli delati jer nemaju te strašno važne godine koje sa sobom nose puno odgovornosti ali i mogućnosti. Tako na primjer sad smiju prati suđe. Da da, dobro ste čuli. Do sad im to nisam dala jer su kao još mali, ali sada smiju. Tako je jedan dan, kak mi je suđerica na bolovanju, Dawa odlučio pomoć majci i ponudio se za pranje. Reko možeš, al samo escajg jer šalice, čaše i tanjure nerado dajem malim nesptretnim ručicama na desetkovanje. Moje milo dijete na to će: Hvala Mama! Ja sam sad 6, jelde da zato sad mogu!... I bi tako, mališa oprao sve živo od toga pribora jako dobro i kvalitetno. Bil je ponosan na sebe još dva dana. Što ti je sreća kad imaš 6! Nadobivali su se prekrasnih igračaka da ne mogu povjerovati. (Lani su dobili samo neke karte i par stupidnih slagalica.) Posebno im je mio i lijep darak kupila moja dobra prijateljica, a sa njim sad spavaju, a daljinski za isti se drži pod jastukom. Pogađate vjerujem. Radi se o autićima sa daljinskim upravljanjem, a to je nešto što si žele već jako jako dugo, a što sam im rekla da će dobiti tek kad nauče za sobom pospremati igračke po sobi, a ne da ja slomim vrat svaki put kad idem po noći zatvorit prozor u njihovom brlogu od sobe. Nisu to još savladali do kraja al je mila majka kak je bilo. |