Bugenvilija
23.10.2009., petak
Koještarije
|
Ovo me sa bolnicom malo izbacilo iz kolotečine ali smo se uspjeli pribrati i sad je naravno, red da i drugi blizanac bude bolestan. Šteta bi bilo da je sad period mira i sreće, zar ne... No nije tako strašno, bar meni. Više malom miceku i njegovom upaljenom mjehuru. To je kad majka po cijele dane viče - obuci šlape, ne hodaj bos. Al ne, banda ni da trepne, a počeli smo grijati u onom periodu kad je snijeg ozbiljno napadao u dva dana. A temperatura se u roku 5 dana survala za dobroh 25 stupnjeva. Zapravo je pravo čudo da se nismo svi porazboljevali. Kako imamo u prizemlju svugdje pločice i podno grijanje, a od spavaćih soba nas dijele nevesele mramorne stepenice bez grijanja (samo bi mi još to trebalo grijat), pa dok blizanci iz svog toplog (br)loga i zaigrani izjure u punom trku dva tri puta gore dole i od vrha do dna, po tim štengama, i zaborave obut šlape jer ko je uopće vidio šlape oblačit za taj mali juriš, jelte, pa nije ništa neobično da je jedan od dvojice pokupil upalu, a mogla su i oba da sam bila lošije sreće. Međutim oni ipak dijele sve pa tako i boleštine čini mi se.  Prošli smo onaj slavni Kindermarkt o kojem sam željela još prošli puta pisati ali eto...nikad nije kasno da se piše strasno ili tak nekaj... Svidjela mi se ta kindergartenovska ideja da se u lijepim pletenim košarama donese sve od doma jestivo, pa da onda to klinci prodaju i steknu nekakav odnos spram love, cijena, hrane i kupaca. Makar su oni premali da kuže bilo kaj (čini mi se). Moji su recimo stalno vikali gold umjesto geld, jer Baja Patak ili kako mu je već ime, ima gold, a ne geld (ili?)...Objasni im sad da to nije zlato neg šugavi niskoristični centi...  Nego vratimo se temi. Kak je to bilo u trajanju od dva dana, da se pokriju sve vrtićke grupe, njih četiri ne računajući jaslice koje nisu sudjelovale. Mi živimo na selu ako niste znali. Pravom pravcatom selu. Ima krava, konja, ovaca, kokoši, koza, gusaka. Čak i ljame sam vidjela u susjednom zaseoku, ali srećom nema svinja, pa ne smrdi. U našoj ulici nema ništa od navedene stoke jer smo u glavnoj ulici grada. Da. Dobro ste pročitali. Grada. (Selo pravo, časna riječ.) Jer ako neko ima gradonačelnicu, onda je on građanin, a ne selak, kaj ne :)))  Uglavnom, ima par briljantnih iznimaka. Malih starmalih klinkica u dindrlicama koje kuže lovu bolje od mene, i točno znaju kaj prodaju. Grozno za vidjeti al tako je to... A ostali tutleki, skup s mojima, su bili presmiješni, poneki tražeći pet eura za pušlek peršunovog lista ili jednu krišku torte ili kruha... Poneki mumljajući nekaj nerazumljivo o tome da je to mama pekla i da to nije njihovo...uglavnom, bilo je simpatično i veselo, a najbolje su se provele zapravo mame, dide i bake i ostala rodbina koja je zdušno pomagala da se od tog malog skupa napravi cijeli cirkus. Što je bilo i za očekivati.  Lova koja se skupila ovom akcijom išla je za potrebe novog razglasa u sportskoj dvorani u kojoj se i održavao cijeli hepening. Nravno, poslikala sam sve sa svih lokacija, pa prilažem i fotkice cijelog veselog cirkusa. Imam čak i video zapis sa svečanog otvaranja i mini predstave koju su nam klinci priredili. Bilo je jasno da blizanci moraju napraviti neki šou, pa je tako Nyima prije nego li je uvodni govor završio i prije njihove predstave krenuo veselo cupkati i već sam znala da je pi-pi u igri ali kaj, nisu ga tete pustile prije nego odigra svoj dio. Što je bilo prekomično. Na žalost to nećete vidjeti jer mi se nije htjelo dignuti na jubito.  Mi smo bili malo hendikepirani sa svim tim, jer majka plemenita, tj ja, nema u posjedu prekrasnih pletenih košarica, a niti sam ih imala namjeru kupovati samo u tu svrhu, pa smo se snalazili kako smo znali i umjeli, sa starim kutijama oplemenjenim ručnim radovima i slično. Uglavnom lijepo smo to zbigecali i dečki su sve prodali u rekordnom roku. Posebno Dawa. On je vješt trgovac iako traži zlato, a ne novac :))) Mama je specijalno za tu priliku napekla čudo jedno kroasana, koji su se doslovno razgrabili jer su bili raznoliki, lijepi i još topli, čiji recept dajem u prilogu, a i slike su tu. Uživajte! Kroasani: 700g brašna (prosijanog) 1/2l mlijeka 1 putar za naribati* 1 kocka kvasca sviježega sol šećer papir za pećenje Za posipanje: - sezam - mak - kumin - kiml - sol - origano - rimski kiml - samo žumanjak - provansalske trave - nešto petnaesto - peć stavimo da se grije na 200 stupnjeva. - kvasac otopimo sa šećerom u mlakom mlijeku, - pustimo da se malo digne. - s tom količinom mlijeka i kvasca umijesimo tijesto sa brašnom i solju. - izradimo propisno tijesto jer je vrlo mekano, a ne smije se lijepiti. - izvaljamo ga na pola cm u veliki četverokut, - po njemu naribamo putar* koji smo prethodno ostavili u dubokom jedno sat dva. - sad zarolamo tijesto, i kobasicu koju smo dobili podijelimo oštrim nožem na 8 komada - svaki komad razvaljamo u četverokut i podijelimo na 4 komada. - svaki komadić srolamo u kiflu i smjestimo na backpapir u tepsiju. - neka se ne dodiruju jer će nabubriti tokom pećenja - svaku kiflicu tj kroasan namažemo žumanjkom i posipamo po želji i mogućnostima. - tad još malo pustimo da se digne i pećemo oko 25 minuta na 200 stupnjeva Celzijusa - *- može i pola količine putra ako nije zaleđen, tj ostavimo putar da bude skroz mekan i namažemo ga nožem ili rukom po tijestu Najbolje ih je napraviti ujutro za cijeli dan jer već drugi dan nisu ni za što, a najbolji su baš vrući i odlično se slažu sa raznim namazima i paštetama... |
- 08:00 - Komentari (35) - Isprintaj - #
14.10.2009., srijeda
O bolnici....
 Tak sam se pripremila za izlistavanje prošlih velikih nam događanja i sve sam slike pripremila, ko pravi profić. Čak i bolje od njih. Moji su bar horizonti svi ravni, a ne ko pijane kokoši u nekih... Bilo je puno zgodnih događanja u zadnje vrijeme. Druženja, Kindermarkti i slične ludorije, a sve popraćeno slikom i tonom, al što to vrijedi kad su se zadnja zbivanja progurala u prvi plan... Neke boleštine su si uzele maha i malo nas zeznule u proračunima i planovima... Tako nam je Nyima neki dan krenuo nakon vrtića kako mu se baš spava i glava ga nešto boli, malo mu je zima i zaleglo dijete prije ručka malo na soficu u dnevnoj sobi. Mama pokrila dekicom, a djetetić ubio okance na sat vremena. Nakon toga pojeo juhicu, maznuo mandarinicu - dvije i nastavio spavati jer mu je kao malo zima i umoran je. A to je već uhodani znak da će i temperaturica skoro u blizanaca. I bi tako. Probudio se već poslije podne sa 37,5. Noć je bila burna, tj malo pijem malo šarcu dajem, pa po temperaturi do 38,5, pa natrag do 37,2. Drugo smo jutro odlučili kušati novog doktora u selu u kojem smo, a ne ići našem doktoru opće prakse (15 km daleko), koji je također i dječji doktor makar to u principu nije, ali pravi se kao da je, i jako puno djece ide k njemu jer je dobar dijagnostičar i homeopat, natur liječnik i općenito vrlo, vrlo pozitivna i fina persona... A naš lokalac je internist, alergolog i vuk lisica (nismo još utvrdili što sve) i nisam na sigurno još koliko je dobar ili ne. Makar je ekipa koja ga prati vrlo ljubazna, i ordinacija mu je ok, velika prostrana sa puno malih ordinacijskih jedinica koje nedostaju našem prijašnjem doktoru, tako da kad dođu pacijenti koji su pod temperaturom kao nekidan mi, imaju svoju ordinaciju i ne čekaju u sobi za pacijente gdje se bakterije izmjenjuju po principu ja tebi ti meni, sa svakim kihom i svakim kašljem. Došli smo na red za desetak minuta i doktor se ozbiljno pozabavio novim malim pacijentom. Isprepipal ga je uzduž i poprijeko i zadržao pažnju najviše na bolnom trbuhu. I napisao nam uputnicu za dječju bolnicu sad odmah i što prije jer je sumnjao na upalu slijepog crijeva. Što reć. Bili smo brzi ko munje, koliko je to moguće kad je jedan klinjo doma, drugi u vrtiću, tata na poslu pedesetak kilometra daleko, a mama vozi auto koji nije bio na servisu oho-ho, iako auto urla svaki put kad se upali, da je krajnji rok za isti, i kad brisači ne delaju po propisu nego kak se njima digne, a kad padne kiša me uopće ne šljive, a jebena dječja bolnica nije iza ugla nego do prve treba 50 kilometara u bilo kojem pravcu krenuli. Kad kiša samo što ne rukne i kad ne znam koga da zovem da mi ode po dijete u vrtić i kako da to sama obavim je sve samo ne lak zalogaj. Srećom, tata je to sredio po kratkom postupku. Otkazao sve poslovne obaveze i najavio se doma za 45tak minuta koliko mu treba da do kuće stigne. Za to vrijeme sam uspjela organizirati preuzimanje za Dawu (priča o tome tek slijedi) i to je sve bilo kao naručeno, tako da smo već oko 2 bili u bolnici. Pregledani za koji časak čekanja i sa napravljenom analizom krvi, s tim da mu je doktor, znajući što ga čeka odmah ostavio iglu za infuziju u ruci. To su on i sestra mu, odlično uigran tim, uspjeli jogunastom Nyimi srediti prije neg je skužil kaj mu rade. Stvarno - svaka im čast. A posebno za ljubaznost, nježnost i pažnju koju iskazuju svojim malim pacijentima. (A da ne govorim o uviđavnosti, koju djeca kod nas ne dobiju u bolnici što god da rekla, napravila i koju god da sumu platila...(što se ovdje ne mora, ne smije i nije predviđeno.) Dapače, dobijemo po jedan list-upitnik, na kojem su mali smajlići u četri faze i djeca sama odlučuju koju ocijenu daju osoblju koje ih bedina. Zato se sve sestre trude maksimalno, a i doktori i do sad nisam vidjela niti srela niti jednu jedinu osobu u toj nemaloj bolnici koja je imala namrgođeno lice, dala neljubazan odgovor na upit ili na bilo koji način pokazala negativnu emociju... Svaka im čast... No da.... Vadili su nam krv. Radili pretrage. Radili su nam ultrazvuk trbušne šupljine. Sve je više - manje u redu. U krvi malo povišeni leukociti. U trbušnoj šupljini ono za što su mislili da je upala slijepog crijeva, pokazalo se da nije... Mnogo tekućine i sluzi u crijevima je jedino što je žena našla za neuobičajeno. Tu su nas sredili na brzaka. Palo je klistiranje na drž-nedaj. I to je prošlo odlično ali nakon toga je Nyimica bil puno osjetljiviji iako mu se bol u crijevima ozbiljno smanjila. Dobil je i specijalnu nagradu za hrabrost. To nakon tog groznog klistira, koji je pal odmah nakon ultrazvuka, koji, ja vjerujem, sve klince oduševi. Zapravo je cijeli taj pregled odlilčno osmišljen. Prvo se gledaju crevca na ultrazvuku, i kaj se tu dešava sve doktorica priča, klinci naravno ne kuže di je zamka. Istina ni roditelji... A onda klistir ako treba, a obično treba. Ako ne, svi se nađu pred operacijskom salom. Što mi srećom nismo trebali, bar za sad... Mi nismo povraćali, nismo imali proljev... (Bar dok nismo probali bolničku kuhinju...) Dobili smo odmah i infuziju, jer su zaključili, ne znam točno po čemu ili im je to pod normalno, da dijete nije primilo dovoljno tekućine, pa hajdemo bar sa nečime pomoć... Pa to nadopunjuju sa infuzijom... a možda se i varam... Nije slijepo crijevo, malo su povišeni leukociti, ne boli nas više trbuh nakon što su nas mučili klistirom, pa smo sad israli sve što prije nismo...ne boli nas glava, skoro nam ništa nije ali i dalje je tu temperatura... Zašto? To niko ne zna. Kažu...ma to kod djece hoće tako, malo ovako malo onako... Nekako...ako me razumijete...nisam zadovoljna sa tim odgovorom... Dal biste vi bili? Posebno ako temperatura nikako da se stiša...ili je 37,2 ili 38,5 ili tu negdje između... Povišeni leukociti?! Pa to je znak da negdje nešto gori, kuha, ključa... Ja bi to tako rekla... Gdje? Pa ja nisam doktor, nisam ne, al oni koji kažu da jesu, trebali bi znati to... Ili...???? Dodatak: Stigli smo doma danas. Temperatura nije skroz isključena, tj, još uvijek ide gore dole. Kako ne znaju što mu je ali nije očito ništa opasno, pustili su ga doma jer je bolnica prenapućena. Doktorica je na viziti zaključila da je vjerojatno neka viroza (???????). Nisam impresionirana sa načinom liječenja i šlus. Krenuli smo sad skidati temperaturu klasičnim uobičajenim sredstvima. Homeopatijom! |