Bugenvilija
13.12.2008., subota
Urnebesni tjedan...
 ...koji je možda bolje bilo prespavati, al kad nejde, dovragaibestraga baš svaki puta. Tako da smo proživjeli sijaset šokantnih scena od pada na glavu negdje na nešto nepoznatog porijekla, što je malim glavicama obilato pustilo krvcu curiti po odjeći i majčinim rukama, šokova od istih i zavijene glave i neodlaska u vrtić čak puna dva dana. Što samo za sebe govori da je bilo puno vike ni za što. Al šta se može kad eto, koža glave rado pukne i krvari kao da si malu svinju priklo, a zapravo ranica koju slijedeći dan nisam ni mogla nači u gustoj kosi... Situacija druga je bila malo kompleksnija. Bili u Mikenu kod frendice na cjelodnevnom izletiću. Onako lijepo usred tjedna završiti neke posliće, pa da (lijena mater) ne mora juriti kući u svoju prip***inu već poslije 13 sati, povela sa sobom svoju razularenu nejačad da si olakša život. A oni maleni vragolani, puni energije za srušiti cijeli kvart (makar su inače zaista dobri) odlučili odmah pokazati sve što znaju, pa su usred žara igre ili čega već uništili dobar dio skupljih predmeta, koje ajde, svom srećom bude platilo osiguranje koje u civiliziranijim zemljama ima svako kućanstvo koje posjeduje sitnozubi priraštaj sklon sumnjivim akcijama i experimentiranju svoje snage i spretnosti. Tako da odrađeni posao taman odgovara uništenim stvarima. Pun pogodak za uspješnu poslovnu majku, samo hrabro naprijed.  Da ne bude sve crno, a ništa plavo, žuto i zeleno, desilo se usred svega toga i nešto dobro. Je. Dobila sam božićni poklon prije reda, aha... od dragog mužića...koji podržava moju kreativnost u fotografskom smijeru i koji zna koje probleme imam sa polovnom kamerom... i koji mi je zato kupio novi fotač  sad sam skoro pa naoružana do zuba. Još malo i trebat će mi oružani list kad napuštam kuću. Danas sam tako, nakon što sam pišmolje iskrcala u kindergartenu, na krilima bljuzgavice otplovila do svoje standardne pasje piš rute nakrcana za svaki slučaj sa dvije kamere, stativom i koljenopokrivalom za lakše prizemljenje kod niskih scena. Sve to bi bila prava dječja igra da na nogama nisam imala specijalne čizmetine za dugo zadržavanje na mokrom i hladnom sa posebnim ulošcima i koje su teške i kabaste i u kojima se osjećam kao mongolska mladenka.Kad sam sve sretno namjestila, nataknula kameru na stativ, složila makro leću, namjestila sebe u nemoguć položaj, skinula rukavicu za lakše manipuliranje kamerom i napokon upalila istu, saznadoh tužnu istinu... Da mi je jedna od tri SD kartice zajedno sa one dvije ostala kod kuće... Mam me volja za fotkanjem prošla, posebno kad sam se sjetila puta koji u tim bakanđetinama moram preć da se dovućem do auta...grrrrr Sad imam novu kameru, lijepu novu ispodčekićnu, istina bez makro objektiva...za njega ću morati istresti još toliko koliko je koštalo ovo sad tjelce i mali širac u kitu...tužno ali istinito... No da, sad bar imam pravu pilu za portrete... Dodatak: s obzirom da mi se usred pisanja posta srušil firefox i sve se nekaj pošemerilo, ak tekst nema ni glavu ni rep, znajte da je to od toga... |