Bugenvilija
14.09.2008., nedjelja
Kako su mi leptiri jeli iz ruke
 Kad smo se napokon nakon napornog puta i još napornijeg odlaska koji je sa sobom nosio munjevito pakiranje u nepunih 6 sati, a za koje mi obično u normalnim uvjetima treba bar tri dana, iskrcali u dvorištu na kraju svijeta, jedino što mi je taj čas bilo važno je zabilježiti za duge zimske mjesece što više impresija tog čarobnog mjesta. S obzirom da s fotačem skoro i spavam, ništa ne promiče mom budnom oku. Zato sam prvi tren bila preneražena saznanjem da u potpuno suncem spaljenoj vegetaciji, se ništa ne miče. Ništa! O užasa i tihe jeze, pa što ću prezentirati mojim blogerskim i foto znatiželjnicima? Što? Na čemu ću pasti oči kad snijeg zapada prek prozora i nestanu svi kukci u svoja zimska počivališta? Bježmo odavde što prije možemo bila mi je prva pomisao... K tome sam fula ono čemu sam se silno veselila. Naime to se sve dešavalo 6.8., a taj dan je Zona imala svoj šou u Šibeniku i tamo sam trebala i ja biti da je sve pošlo kao što nije... No vratimo se novoj lokaciji gdje smo mislili provesti narednih desetak dana. Moj dragi je noćima nemirno spavao jer je očekivao džinovske škorpione koji ga sačekivaju iza svakog čoška, a vatru je potpirio i moj premili otac, rekavši da koliko se on sjeća pod pragom živi neka otrovnica već dugi niz godina. Dragi oče, moram ti reći da ti mašta bujno radi, ali da otrovnica nismo vidjeli nikakvih nigdje, a kamo li pod pragom. Ali onda je već dan bio na izdisaju, i blago me opuhnula tuga što ne mogu u isto vrijeme biti na dva mjesta, a suton se primicao i ogromni kumulusi su dobili ružičasti odsjaj i Petrovo polje koje se prostiralo pod našim nogama, sve zajedno je dobilo jednu drugu dimenziju. Dimenziju raja.  Ovo drveće koje ovako viri i zaklanja dobar pogled ću skresati slijedeće godine, sad sam bila prekratko, a da bi se zabavljala uređenjem okućnice i radila prolaz boljem pogledu. Dovoljno smo poigrali malih graditelja, popravivši dotrajalu dvorišnu klupu, sitne duljine od dva i pol metra i to tek nakon što je dragi završio na podu propavši kroz nekad debelu hrastovu dasketinu. Malo sam cendrala jer su postavili "uličnu" rasvijetu pa je prva lampetina kojih desetak metara daleko od kraja vrta i pobojah se da neću dobro vidjeti sve one zvijezde kojih se sjećam još kao klinka. To crno nebo kad padne mrak i milijarde zvijezdaod kraja do kraja horizonta, ma da se poplašiš koliko ih ima Ali moji su strahovi bili neopravdani jer srećom je bajam u čošku dovoljno zaklanjao svijetiljku da se može neometano sjediti vani i uživati u saznanju da smo, ma ne zrno maka, nego grinja na tom maku u odnosu na ludilo svijetova koje vidimo u istočkanoj svemirskoj tami... Nemam noćnih snimaka jer jednostavno nisam stigla, a i išli smo spati s kokošima, tj malo iza njih jer se po mraku vani ionako nije dalo nikaj delati, a u krpama se još i našlo raznih razbibriga.  Naravno da me prvi dan, prvo jutro, odmah, ma prije doručka još, maznula jedna divlja osa u lakat, tek toliko da znam s kim posla imam. I to ona čije nožice lagano lelujaju za njezinim skoro crnim elegantnim vretenastim tijelom. Nemam sliku. Gledala sam kako da ih u buduće izbjegavam jer si nikad nismo bili na ti. Posebno jer sam vrlo i nadasve alergična na ubode tih letećih nemani. Odmah sam ubodeno mjesto namazala polovicom svježeg paradajza kao što mi je preporučila Pjesma. Pametna žena mudro zbori. Otok se brzo povukao i crvenilo također. Testirala na sebi recept. Jest da me bolilo još danima ali nekog ludog otoka i naotečene ruke nije bilo, paradajz je prava stvar... Kad sam sanirala osu i njeno nedjelo, krenula sam istražiti najbližu okolicu da utvrdim koliko je opasna ili ne za blizance i do koje mjere moram na njih paziti. Sjećam se da je mene baka u tim godinama pustila ujutro sa komadom kruha pećenim pod pekom, čija je šnita bila otprilike moje visine, tanko namazana mašću i posipana šećerom. Nitko me nije pazio i bila sam slobodna jurcati kamo sam htjela. Ne vjerujem da je onda taj divlji kraj bio išta pitomiji nego li je sada, možda naprosto življi. Bilo je čak i neke sitne djece tada, pred cijelu jednu vječnost... Ali zmija i pauka bilo je uvijek, i škorpiona. Dakako. Vukovi su silazili samo za najhladnijih zima u sela pod Planinom, a ne kao sada kad smo svake večeri mogli uživati u njegovom zavijanju u neposrednoj blizini prvih kuća... Neki su ga i vidjeli, večerima kada bi se došuljao za stadom ovaca i nepovjerljivo ogledavao oko sebe dal krenuti još koji korak ili se vratiti u brdo... Poljana ispred ograde idealna za igru, za puštanje zmaja, za loptu... bila je prekrivena kratkom suhom travom, grmićima sitnog korova, raznim bodljikavim travama, čičkima i sitnim cvijećem. Naizgled idealno mjesto za igre bez granica, dok mi vrag nije dao mira i čučnuh tako usred te "livade" (viđala sam svakakvih livada u životu, ali ovu bi teško moglo krasiti to ime). Mirno sam čekala bilo koji pomak u travi. I onda se desio. Jedan mali, neprimjetni, sitni najsitniji ali dovoljan da ga primjetim. Trava je vrvila malim bogomoljkama! Sve su bile otprilike iste boje kao i suha trava i velike oko tri centimetra, četiri maksimalno. Smješne male beštijice.  A tada sam ugledala i sve ostalo što se tu prešetavalo ili naprosto mirno visilo glavom naopačke u svojim krasnim velikim mrežama, prelijepih žutih krznastih tijela išaranih crnim prugama. Ogromnih crnih leptira čija su sklopljena krila bila potpuno iste boje kao i crni lišaj na kamenju gdje su se odmarali ili zabavljali nekim drugim zanimacijama meni potpuno nepoznatim. Smiješni mali cvjetni pauci koji su na rijetkim cvijetovima čekali svoje leteće žrtve potpuno bojom maskirani i nevidljivi oku...Veliki skakavci i oni manji, svih neobičnih boja za koje nisam ni slutila da postoje. Izobilje oblika i boja bilo je oko mene, trebalo je samo spustiti pogled u taj šareni raj, u naizgled jednobojnoj suncem ispranoj prirodi... I ti ludi leptiri koji su tako plahi i nježni dok im se ne dopadneš i dok te ne prepoznaju kao neopasno biće sa srebrnom igračkom koje bi se družilo. Letjeli su oko mene kamo god bi se maknula iz dvorišta, često bi mi po dva, tri sletjela na glavu ili ramena, dali se dragati po glavi...Često sam ih se jedva riješila jer su letili zamnom do potoka koji tamo nije tekao vjerojatno od zime ako je i tada, udaljeno od kuće dobrih 200 metara. Da sam ostala koji tjedan duže, možda bi ih pripitomila kao pravu leteću ergelu i vodila na more sa sobom...  Zapravo sve te moje predostrožnosti su bile više manje nepotrebne jer blizanci uopće nisu žudili da se petljaju u tu travurinu, a još manje kad su skužili da čički gadno pikaju, pa su se koncentrirali na igru zmajem, tj bezuspješno nagovaranje vjetra da ga digne i zmaja da poleti i pokušaja da se poigraju kanticama i lopaticama u pržini iza ograde ispod starog bajama, u istoj onoj u kojoj sam se i ja igrala u njihovim ghodinama... ne ne, nije se pretvorila u beton još, bit će da je netko nasipao novu u međuvremenu. |