Bugenvilija
22.12.2006., petak
U lovu na patke
|
Bili smo prekjučer na jezeru. Išli smo svi zajedno ali bez tate. To je otprilike hakl jednak samoubistvu s predumišljajem. Na žalost to sam saznala prekasno i nisam se dovoljno dobro pripremila. Ni psihički ni fizički, a ni sa dodatnom opremom. Jezero nam baš i nije preko puta, posebno ne kad je prohladno zimsko vrijeme i dobro je ići autom jer zrak i vjetar izmori čovjeka tj. ženu, pa ne može gurati kolica sa uspavanom dječurlijom još 7 kilometara do doma. To ne, nikako ali otići tutačem i djeci ispuniti prvi uvjet dobrog provoda, to da, to se čak isplati i iz razno raznih drugih uglova. Kao na primjer: uvijek se u njega može ubaciti potpuno mokar i friško okupani pas. Može ga se ali nije pametno jer smo u brzini i općem ludilu zaboravili psu ponesti ogrlicu, a ostaviti potpuno mokrog psa u gepeku, znači isto što i imati nakon 3 minute sve ziceve debelo namočene i zacapkane šugavim pasjim capicama i gustim mokrim krznom. Zašto smo bili tako ludi da smo sa sobom vodili psa, pitanje je koje je postavljeno 20 minuta prekasno. Dan je bio najljepši na svijetu i okolici, ma ko iz bajke o Ivici i Marici prije nego je to postao horor. Sunce je bilo crveno kako bude samo za zimskih dana, ne znam iz kojeg razloga ali to sam već primjetila. Klinci odmorni, veseli, prpošni, željni akcije i nabrijani na svinjarije. Pas spreman da se dočepa prve grane i krv nam popije na slamku cviležom i glasnim kevtanjem da joj bacimo još 186789i put tu batinu da može veselo otrčati za njom. Ma sve u svemu idila. Majka nadobudno ponesla fotač, teleskop, stativ, flašice s vrućim čajem, piškote od svekrve za patke, ma na sve je mislila...osim na par sitnica i faktor iznenađenja. Počelo je najneslavnije moguće čim sam otvorila vrata na parkingu. Pasica je izjurila iz auta i zaletila se u 70 pataka koje su nam već napravile odbor za doček i rastjerala ih sve u vodu i za njima bacila sebe samu. Na moj opći užas i potpuno izbacivanje iz takta za njom su se sjurili i klinci. Ne moram vam govoriti da danas šapćem? To je otprilike izgledalo ovako:  Nakon što sam poderala grlo derući se po balkanski, najglasnije na jezeru, koristeći pri tom neke elemente našeg folklornog izričaja i raznim gadnim pretnjama po sitnu djecu i pse, a sve u nadi da ih odvučem dalje od linije vode ali jao. Glupe su patke toliko oguglale na te pasje fore, da su doplivale skupa sa Kiki do obale i takoreći zajedno s njom istrčale sve u nadi da će nakon prvog šoka uslijediti hranjenje iz onih šuškavih vrećica. Vidjele su ih valjda prije nego mi njih. Dakle, Kiki se okupala još jedno tridesetak puta zajedno sa jatom, prije nego sam ju stigla uloviti i ubaciti u auto. Dok sam u isto vrijeme morala trčati za blizancima koji su trčali za patkama - u vodu. Nakon bjesomučne borbe i nove navale neučtivog govora, uspjela sam ubaciti mokru kujetinu u gepek od jednovolumenskog vozila, što samo znači da je te sekunde čim sam joj okrenula leđa bila na mom sicu. I tamo veselo poskakivala što po volanu, što po prozoru. Znam to, vidjela sam tragove. Za to vrijeme su blizanci odlučili nahraniti patke i malo ih počupati za perije, pa je to otprilike izgledalo ovako:  Pataka je bilo zaista cijelo čudo i bile su jako kulturne i nisu se ništa bunile na maltretiranje iako sam u pogledu ovog patka koji se jednim okom ogledava i trči glavom bez obzira, nazire izvjestan strah, ako ne i panika... Piškote smo podjelili šakom i kapom, bacajući sve u 16 gdje je bilo i nije te pernate bande i pri tom veselo cikčući i trčeći na sve moguće strane, pa čak i u vodu. Rezultat su dvije mokre cipele ali ne kod jednoga nego u zbroju. Jedna mokra rukavica jer je Dawa morao probati vodu i jedna skinuta i bačena patkama u nedostatku piškota. Evo još par sličica sa jezera snimanih u trenutku kad je majka digla ruke od situacije i prepustila se stihiji...  Ime ove slike je " Bježmo idu djeca!"  |