Tko o kome, ja po svome

30.03.2015., ponedjeljak

Solarno ili Vatikansko plaćanje?

Prva ideja za ovaj post sinula mi je na jednom dječjem rođendanu prošle subote, kad sam iznio tortu. Torta je bila u obliku glave Mini Maus, s njenim nasmiješenim licem. Slavljenica je navršila drugu godinu života, a bilo je tu još razigrane i vesele dječice. I nakon što je malena hiljadu puta ugasila svjećice koje se opet pale same od sebe (čudo, čudo) uz veseli smijeh, došao je trenutak da razrežem tortu, i tu sam na trenutak bio u nedoumici, što prvo da odrežem Mini Maus: lijevo uho? desno uho? grkljan? ili da prvo prepolovim glavu na dva dijela? Zašto nema više onih klasičnih torti gdje se konobar ne mora osjećati kao neki ubojica? Ili neka budu napravljene samo kao obične stvari: knjiga, lokomotiva, lopta... Jer podsvijest čudno reagira na podražaje oko nas, u mozak nam se usađuju misli kojih nismo niti svijesni. Recimo, pogledajmo slijedeću sliku, snimljenu na utakmici u subotu: Ako je ovdje Predsjednica nesvjesno pružila ruku, onda je to znak da je željela biti pristojna prema onima oko nje, no ako je svjesno pružila ruku, što je vjerojatnije, onda je samo pokazala da nije čak predsjednica (ovaj put s malim p) ni polovice državljana Republike Hrvatske, već samo onog dijela koji se, na žalost, nije borio za Hrvatsku, već za vlasništvom nad Hrvatskom! Zadnjih dana, kad čovjek pomisli da niže ne mogu pasti, razuvjere nas u to nekoliko puta na dan. Na stranu da je Glogoški prisvojio kuću za branitelje koji dolaze u Zagreb na liječenje i njihove obitelji samo za sebe i svoju jadnu, napaćenu ženu, gdje fino uživa na teret hrvatskih građana (samo još jedna stavka plus koju mu plaćaju porezni obveznici), na stranu što Klemm bez problema glumi komandanta, šerifa, ministra policije i jadnika kako bi izbjegao pritvor zbog malverzacija u svojoj firmi, ali nakon što šira javnost konačno počinje shvaćati da se ovdje samo radi o privatnim i osobnim interesima nekolicine ljudi, i k tome još sve: šator, drva, klopa, itd. (i opet) na račun svih građana ove pravne (da li?) države, oni prijete tužbom protiv svih "koji šire mržnju prema njima". Ako itko u ovoj državi, osim Karamarka i Milanovića širi mržnju, onda su to šatoraši! Ne branitelji, nego šatoraši! Jer ne čudi rečenica koja je osvanula na društvenim mrežama upućena Glogoškom (koju ne odobravam, ali je razumijem): Čuvaj se braniteljske ruke! I onda čovjeku na um padne Hrvatsko proljeće sedamdesetih godina. I sada je proljeće! I onda, kao i sada, nemir je u Hrvatskoj. No tada su ljudi završavali u zatvoru zbog želje za slobodnom, neovisnom Hrvatskom. Danas ljudi iz zatvora osnivaju stranke, utječu na političke odluke i život svih građana, osuđeni bivaju izabrani za gradonačelnike, žele biti premijeri ili u Vladi, saborski zastupnik protiv kojeg nije ili nije bila nekakva krimi-istraga je sramota od zastupnika! A sve to plaćamo mi, i to ne na Vatikanski, nego na solarni način! (U prijevodu: neće to platiti Bog, nego ćemo mi dati pare na sunce!) Oznake: pravo i pravda

- 18:36 - Ajd sad ti po svome (9) - Isprintaj - #

25.03.2015., srijeda

Konobar, donesi vrata da izađem!

Već sam rekao da sam i po zvanju i po zanimanju konobar (da, da, dobro, znam, rekao sam to već puno puta), pa bih htio da vas malo detaljnije upoznam s poslom konobara. Konobar se na engleskom jeziku kaže waiter, na njemačkom Kellner, na talijanskom cameriere, na francuskom garçon, a evo i kako se kaže na japanskom jeziku Vrlo važna stvar je da konobar uvijek bude nasmiješen i ljubazan Naravno, uvijek mora biti uredan i čist Kad je gužva, treba biti i brz, a to između ostalog znači i da može u kratkom vremenu poslužiti veći broj osoba Dobar konobar će uvijek znati i preporučiti jelo kojim će gost biti oduševljen Treba biti i snalažljiv u različitim situacijama i vrlo, vrlo okretan u improvizacijama Na žalost, ponekad mora biti ljubazan i nasmiješen osobama koje su prema njemu krajnje neuljudne no može uzvratiti udarac i na pristojan, kulturan način ali i na loš način! Na sreću, sve je više gostiju koji znaju cijeniti dobrog konobara Nije važno samo dočekati gosta, treba ga i ispratiti uz sugestiju za ponovni dolazak Kad konobar voli svoj posao, i uz to si je dobar s kuharicom koja odlično kuha, rezultat može biti samo jedan, a to je mirovina u kasnim godinama I za kraj, kako to i ide po pravilima, dižestiv: Ulazi čovjek u fin restoran, i od konobara naruči juhu. Konobar mu donese juhu, nije prošla ni minuta, a čovjek zove konobara: Molim vas, probajte ovu juhu. Oh, oprostite gospodine, nema problema, odmah ću vam donijeti drugu juhu. Ma ne, ne, molim vas, samo probajte ovu juhu. Gospodine, nema nikakvih problema, nama je jako stalo do reputacije našeg restorana, ako vam se juha ne sviđa, ja ću odmah donijeti drugu. Ali ne, molim vas, ja bih samo želio da probate ovu juhu. Na kraju konobar, pomalo nervozno ispunjava želju svoga gosta: Dobro, dobro, da probam juhu... Hm... A gdje je žlica? Oznake: konobar

- 13:08 - Ajd sad ti po svome (13) - Isprintaj - #

24.03.2015., utorak

E da, volim dečke!

Ono što sam otkrio neki dan je da volim dečke! Da, znam da mi je to zabranjeno voće, znam da to ne smijem, ali eto, probao sam, i dopalo mi se! I sad sam u velikoj nedoumici, jako mi se dopalo, no strogo mi je zabranjeno. A bilo mi je tako slatko, topilo se u ustima, i uopće nije važno je li rebrasti ili glatki! I da budem totalno precizan, volim čokoladnog dečka, a za njega vam je potrebno 200g nestle desert noir čokolade 250g maslaca 200g šećera 2 jaja malo cimeta žlica-dvije ruma pettit keksi Istucite jaja sa šećerom pa stavite kuhati na paru. U toplo dodajte maslac i dalje tucite. Dodajte otopljenu čokoladu i dalje tucite kremu dok se ne zgusne. Na kraju još ubacite malo cimeta i ruma, po želji. U narebrani duguljasti lim, obložen prozirnom folijom, slažite red kreme pa, u hladno mlijeko umočene kekse pa opet krema itd. jedan red keksa slažite po širini ,a drugi po dužini. Ohladite u frižideru, najbolje preko noći. Oznake: čokoladni dečko

- 09:17 - Ajd sad ti po svome (10) - Isprintaj - #

19.03.2015., četvrtak

Brate, zašto?

Gorana i njegovu majku otac je napustio taman pred porod. Prije nego što je otišao, ispraznio je štednu knjižicu Goranove majke. I otišao u nepoznatom smjeru. Sudski je napravljen razvod Goranovih roditelja, određen je i iznos alimentacije koju je Goranov otac morao isplaćivati, ali to morao je bilo samo na papiru. Ni Goran ni njegova majka nisu nikad dobili ni dinara. Ni kune. Prije nego što je krenuo u prvi razred osnovne škole, Goran je dobio očuha. Očuh nije bio toliko loš, tu i tamo ga je prebio kablom od usisavača, ili mu je, nakon što je Goran kao maloljetnik još od osnovne škole radio cijelog ljeta u restoranu kod ujaka da zaradi za školske knjige i torbu, pokupio sve zarađeno. Dobio je Goran i polusestru, i polubrata, a urezala mu se u sjećanje i izjava njegovog voljenog očuha: « Što me briga za njega, moje dvoje je tu na krevetu!» I tako je Goran počeo maštati o svom ocu. A onda je, sa petnaest godina, upoznao djedu i baku, očeve roditelje, očevu sestru i muža te njihovu kćerku, svoju sestričnu. I saznao da mu je otac nakon što je ostavio njegovu majku, otišao u Izolu, oženio Slovenku s kojom nije imao djece, ostavio i nju nakon tri mjeseca, te otišao u Austriju, gdje se oženio Bosankom, sa kojom se preselio u Australiju. U Australiji živi sretno sa svojom suprugom, ima kćer Lily i sina Roberta. I odluče da jave Goranovom ocu da su se međusobno upoznali. Pismo je sastavio sestričnin muž, tako da Goranov otac shvati o kome se radi, a njegova obitelj ne u slučaju da ne znaju za Gorana. I ubrzo je stigao odgovor. Goranov otac ne želi imati nikakve veze s njim, a ukoliko djed i baka još nešto pokušaju, ostat će bez novčane pomoći koju im povremeno pošalje. Ipak, dali su Goranu njegovu fotografiju. Isti otac, ili isti Goran, ovisi o tome tko komentira fotografiju. I nastavio je Goran živjeti dalje bez svog oca. Završio škole, zaposlio se, oženio, dobio svoju obitelj. I negdje sa četrdeset godina, sjetio se Goran ponovo svog oca, je li još živ? Djed i baka su u međuvremenu umrli, sestrična nije imala saznanja, i Goran se uputio u potragu za tim saznanjem onako kako to priliči današnjem vremenu, preko interneta. Javili su mu se neki ljudi, no nitko nije znao ništa konkretno. A onda je došlo jedno jutro, pet godina nakon pokrenute internet potrage. Goran se tog jutra probudio, skuhao jutarnju kavu, i otišao je popiti na terasu. Upalio je laptop da pregleda pristigle emailove, i iako dobiva mnogo emailova, dva su mu odmah upala u oko, jedan je poslala Teaghn, a drugi Robert. Ne zna zašto, ali prvo je otvorio ono poslano od Teaghn. Ispalo je da je ona kćer Robertove žene iz prvog braka, i da su našli na internetu Goranove pokušaje potrage. Imali su obiteljski sastanak, Robert je trebao prvi stupiti sa Goranom u kontakt, no ona je toliko uzbuđena da nije mogla čekati, morala mu se odmah javiti. I zatim je otvorio Robertov email, nesvjestan tog trenutka hladnoće tog emaila, u kojem kaže da izgleda da su braća, i može li Goran poslati rodni list ili neki dokument kojim može potvrditi da je Robertov otac ujedno i Goranov. Ushićen uspostavljenim kontaktom, Goran isti dan šalje rodni list. Goran ulazi u redovno dopisivanje sa Teaghn, a javila mu se i sestra Lily, koja je zapravo otkrila njegovu internet potragu. Dobila je laptop, i kako to obično biva, počela pretraživati internet o sebi i svojoj obitelji, i naletjela na Goranovu potragu i sliku. Kaže, umalo je doživjela srčani udar kad je vidjela Goranovu sliku, isto kao da gleda očevu. Pisala je Lily o svom životu, svojoj obitelji, izmjenjivali su emailovi između Gorana, Teaghn i Lily, no nikako da dođe odgovor od Roberta. Razočaran, Goran šalje još jedan email Robertu pitajući ga zašto ga je kontaktirao ako ne želi imati kontakt s njim. Nakon par dana, dolazi odgovor, Robertu je računalo u kvaru pa mu se sad javlja sa sestrinog laptopa, javit će mu se opširnije kad popravi računalo. U međuvremenu se Goranu javila i Robertova žena, Lisa. I saznaje Goran životnu priču o svom bratu, o svojoj sestri, da mu je otac još živ, da Robertovi i Lilyni roditelji nikad nisu pričali nikome o svojoj prošlosti koja se odnosi na period prije života u Australiji. I nastavlja se dopisivanje između Gorana, Teaghn, Lily i Lise. Teaghn se u međuvremenu udala, rodila prvo dijete, pa drugo, Goran je imao prvi srčani, pa tako i Robert, pa je onda prvo Robert imao drugi srčani, a onda Goran. I Lily je promijenila posao, i Goran je promijenio posao. Pa su emailovi počeli biti sve rjeđi i rjeđi, tek možda jedan na godinu, čestitanje rođendana preko Facebooka. Osjetio je Goran ponovo gorčinu, jer godine su prošle, a treći Robertov email nije dolazio. Ali je Goran ipak našao sreću u životu. Ne s obitelji iz koje je potekao, ali jeste u obitelji koju si je sam stvorio! Oznake: izdaja

- 21:10 - Ajd sad ti po svome (18) - Isprintaj - #

18.03.2015., srijeda

Vijesti o nepoznatima, a važnima!

Kad malo bolje proučite vijesti, bilo ozbiljne ili neozbiljne, uvijek se sve vrti oko poznatih i "poznatih"! Recimo, konačno smo saznali što šatoraši (neću iz poštovanja prema većini časnih branitelja i ove nazvati tako) žele. Žele još više novca, jer njihovo domoljublje ima cijenu, i to lijepo kategorizirani cjenik. Sad je samo pitanje da li smo mi spremni platiti cijenu za njihovo domoljublje! Pa nas pojedini nasmijavaju svojim gestikulacijama. Recimo gledaš poljoprivrednu emisiju nedjeljom i prilog Mladena Stubljara, i misliš na koga te podsjeća. I onda se sjetiš, on se igra igru leti leti, maši ručicama! A nama se na mala vrata vraća Bratstvo i Jedinstvo, pa su tako balkanska braća Hrvat, Srbin i Crnogorac uhvaćeni u švercu kokaina vrijednog 15 milijuna eura. Nismo uspjeli saznati jesu li planirali podijeliti zaradu bratski ili trećina-trećina-trećina No sve češće nacionalnost uopće više nije važna, jer je sve raširenija nova vrsta nacionalnosti: Okrenimo vijesti prema pozitivnim stvarima, recimo poznata glumica Helena Bonham Carter nosi međimurski modni brand XENIA DESIGN, kaput nadaleko poznate međimurske dizajnerice Ksenije Vrbanić. Ako ne znate koja je to glumica, sjetite se zle Bellatrix Lestrange iz Harry Potter serijala. No sve su to vijesti o poznatima, zato ćemo staviti šećer na kraju i posvetiti pažnju onima nepoznatima, a važnima u našoj zajednici, osobama sa Down sindromom. Neka cijele godine budu osobe vrijedne naše pažnje, a ove subote, 21. ožujka, pokažimo da ih nismo zaboravili, obucimo različite, šarene, vesele čarape, jer se 21. ožujka obilježava kao Međunarodni dan osoba s Down sindromom. Datum 21. ožujka simbolizira 3 reprodukcije 21. kromosoma što je glavno genetsko obilježje osoba s Down sindromom. Pokažimo tom gestom da smo uz njih! Život je prekratak da bi gubio vrijeme sparujući čarape! Oznake: down sindrom

- 20:28 - Ajd sad ti po svome (12) - Isprintaj - #

17.03.2015., utorak

Jedna ribička

Ribičija me počela privlačiti valjda čim sam shvatio da postoje ribe i da se one pecaju, dakle vrlo vjerojatno i prije nego sam prohodao. Hodao sam u ribolov i na rijeke i na jezera i na šoderice i na more, i kao čistokrvni Međimurec moram reći da mi nema bolje ribičije od one na moru. Kad ideš u ribolov na slatke vode, onda moraš imati za svaku vrstu ribe posebnu ješku, udicu itd., a kad loviš na moru, nikad ne znaš što ćeš izvući iz mora, koja riba će se uhvatiti. A osim toga, na moru mogu biti 26 sati neprekidno u ribičiji od 24 sata koliko ima dan! Prva riba, dobro ajde, ribica, koju sam ulovio na moru je, kao vjerojatno i barem 90% takvima koji pecaju s obale kao ja, glavoč! Zatim, kao po nekom pravilu, na red dođu šparić pa zuzela, ilitiga knez Te tri ribe su obavezan ulov svakog klinca koji lovi s obale, a pogotovo u lukama. Tu je još i vuk, ili službeno pirka I to su ribe na kojima klinac s kontinenta uči i vježba pecati na prst s fildešpanjom. Pa onda kad klinac malo poraste, i smije otići sam izvan naselja, da peca gdje nije buka, već se povećava broj različitih riba, pa se na spisak ulovljenih riba dodaje ušata I kad sam sebe proglasi majstorom, vraća se u luku u lov na ciple, slušajući savjete odraslih koji mamac je najbolji, kruh ili jetra od oslića ili nešto treće, no najbitnije je biti brz, brži od svoje sjene kao Talični Tom da zakačiš cipla I onda jednog dana, naš klinac sad već odrasli klipan, dobije na poklon štap, pravi pravcati ribički štap! I taj naš klipan (u prijevodu: da, to sam ja) sad misli kako će svaki put naloviti ribe za jednu punu škrinju. I prva riba koja se uhvati na štap bude arbun, odnosno arbul, tj.arbor, zapravo ribun, u prijevodu rumenac, a za neke i višćica E da, ulovio sam nekoliko arbuna, nije bilo za punu škrinju, i najveći je bio 40 deka, ali je bila dobra, kvalitetna bijela riba, novo ime na mom popisu ulovljenih vrsta. I onda sam zaželio da svake godine ulovim novu vrste ribe, no prije toga sam naučio da trebaš biti oprezan u ribolovu, pogotovo kad uhvatiš vrstu ribe koju još ne poznaješ, recimo morski pauk ili ranj Ubod na neku od njegovih otrovnih bodlji osim što izaziva takvu bol da vam dođe da odrežete ruku, može imati i dugoročne posljedice. No kad imaš volje, naučiš kako postupati i s tom ribom i kako izvaditi udicu iz usta. I onda je došao dan kad sam ulovio kapitalca. Zagrizlo je nešto jako, vuklo, savijalo štap, plivalo i borilo se vukući 20 metara ulijevo, pa onda udesno. Bože, bio sam siguran da je neka golem barem 10 kg, ma kakvih 10 kg, barem 50 kg. Mučio sam se dovući ulov do kraja, i onda ugledao ribu od 30 deka, šaruna, ribu lutalicu. I zato obožavam ribolov na moru, jer su to pravi borci, to je ono zadovoljstvo, onaj adrenalin kad izvlačiš ribu van i moliš se da ne padne s udice! Nije sad da sam imao neke kapitalne ulove. zapravo, ne znam kolika je bila najveća riba koju sam ulovio, ali najveća riba koju sam izvukao, nakon podlanice, komarče i lovrate je orada od ravno kilograma Ulovio sam i ribe za koje sam bio ubjeđen da su druga vrsta, pa kad sam ulovio škarpoča, bio sam siguran da sam ulovio malu škarpinu No, ako moram izabrati najšokantniji ulov, onda je to bilo jedne noći u marini u Šimunima na otoku Pagu, kad sam ulovio malog ugora I iako su po usidrenim brodicama spavali gosti, u tri ujutro iz sveg glasa sam se zaderao dežurnom mornaru : "Nenade, dolazi skinuti ovu zmiju!" U međuvremenu sam dodao na listu ulovljene ribe još fratra (najbolje se lovi dok je pun mjesec) pa lubina ili brancina (kad je on "udario", onda sam vjerojatno imao prvi srčani udar) Naravno, kakav bi ja to bio ribič da na spisku nemam i zubaca Bila je i nevinih ovčica, pa ih zato rađe nazovimo arkaj, mormora ili aršan A da sam pravi srećković, dokaz je da sam na štap uspio uhvatiti i mrkača pa i hobotnicu a čak i lignju I tako, Međimurac jesam, naučio o morskim ribama nešto jesam, planiram to jednog dana prenijeti na svoje unuke. I zato nema šanse da netko buši Jadran i dovede sve to u opasnost! Oznake: bušenje Jadrana

- 20:11 - Ajd sad ti po svome (11) - Isprintaj - #

16.03.2015., ponedjeljak

O Radu, Aktivnostima, Hrvatskoj!

Ne, nije mi ni na kraj pameti pozivati na bunt, revoluciju. Dosta je bilo prolivanja krvi, dosta je bilo mrtvih. I previše. Ja pozivam institucije da rade svoj posao. Ja pozivam građane da rade svoj posao. A posao građana je da misle svojom glavom i da na izborima iskažu svoju volju. I to ne linijom manjeg otpora! Izgubili ste svaku nadu u političare? Izgubili ste svaku nadu u budućnost? To znači da ste izgubili vjeru u sebe! No imate li pravo na to? Imate li pravo odustati od života, ako ne zbog sebe, a onda zbog svoje djece? Kakvu to poruku šaljemo našoj djeci? Da smo nesposobni, lutke na koncu, da plešemo kako nam par pojedinaca svira, da treba samo šutjeti i patiti? Ako je tako, bolje nismo ni zaslužili! Ako sadašnja vlast nije produktivna, ako je nesposobna, zar smo toliki mazohisti da ćemo opet izabrati one koje su nas već opljačkali? Zar smo tolike ovce da ćemo svojom janjadi na smjenu hraniti uhljebe? Ljudi probudite se, pa nismo Trnoružice! Nije istina da postoje samo oni, postoje i drugi. Postoje oni koji rade, koji troše snagu na izradu programa, koji daju konkretna rješenja, koji surađuju s građanima. Prestanimo biti sluge i izvor blagostanja onima koji se samo međusobno svađaju tko ima više prljavog rublja! Neka oni budu glupko i tupko, a ne mi! Oznake: život ili preživljavanje

- 09:25 - Ajd sad ti po svome (17) - Isprintaj - #

14.03.2015., subota

Promocija na petak, 13.

I tako je jučer održana promocija mog prvijenca "Konobari, kurve i političari" u pansionu "Mamica" u Pušćinama, inače i mom redovnom radnom mjestu Okupio se lijep broj zainteresiranih Atmosfera je bila odlična Posjetila nas je i ekipa TV Srce Moderator je bio Marijan Belčić, novinar-urednik županijskog lista "Međimurje" Čak sam i ja nešto pričao Bilo je i pisanja posveta onima koji su odlučili kupiti knjigu A i uživanja u poslasticama koje su mi za promociju pripremili moji poslodavci Druženje se nastavilo i nakon službenog dijela A za kraj sam ostavio dio iz onog što sam i dobio za uspomenu, sadržaj potpisanog primjerka izlaganja moderatora Marijana Belčića: ... Pa tko je napisao to štivo, koje ipak ne govori samo o ljudima označenim apozicijama iz naslova? Gorkić Taradi rođen je 10.listopada 1964. godine u Čakovcu. A to znači da je danas u onoj kategoriji za koju se kaže: pa gle, danas ti već svaki šmrklivec ima prek pedeset... Od malih nogu vezan je uz svijet ugostiteljstva, zarađujući za školske knjige u restoranu svog ujaka. S kratkim izletima u radništvo, ipak je skoro cijeli radni vijek proveo radeći kao konobar, u Hrvatskoj i Njemačkoj. Nakon problema sa srcem, vraća se u ugostiteljstvo, ali i upušta u političke vode, pišući pri tome blog protkan satirom o politici, ali i svakodnevnim malim stvarima koje život znače. Pisao je u školskim novinama, pisao je za lokalni tjednik i omladinski časopis, ubrao i na nekoliko literarnih natjecanja koju nagradu, danas u tremi čeka naše reakcije na misli koje je zarobio među korice knjige... Gorkić Taradi je drugi autor po čijim sam ja rukopisima nešto švrljao i prčkao kao urednik, pa se, evo moram pohvaliti: na mom primjerku njegovom je rukom posveta: Hvala mentoru! ... I kakav je to osjećaj? Upravo prelijep. I sad već imam dva razloga praviti se važan, oba namjeravam do krajnjih granica eksploatirati... Tako je, naime, najlakše samog sebe uvjeriti, na tuđem uspjehu, da ipak nisam ja bilo tko, zar ne? No, ne mislite valjda da ću vam ja večeras ovdje interpretirati sadržaj Gorkićeva djela... Zapravo hoću, pročitat ću vam neke rečenice uz pripadajući dramski naboj u mom nikotinom oplemenjenom glasu, ali u sadržaj knjige morate zaroniti sami... I pripremite se: niz sjajno zapisanih impresija i promišljanja čita se u dahu, jer moram vas upozoriti: Taj Gorkić, to je nepočešljano gusto runo misli, ali onih koje imaju samo oni dovoljno nadareni za - moderno se to kaže - for thinking out of the box - za razmišljanja izvan okvira, jer lako je to uočiti u knjizi: Gorkić se ne da okovati predrasudama, klišejima, besmislenim konvencijama, grčevito čuva pravo na slobodu uma i tako i promišlja... Slobodno, jednostavnim, do bola efikasnim rječnikom koji pogađa svaki put bez suvišnih okolišanja u bit teme. I da, kad mu se baš hoće poigrati riječima, onda smo nastradali: uspijeva razviti i držati misao od amebe do Adama. od Adama do AVNOJ-a i od AVNOJ-a do naših dana i Zokija blago si ga nama, ali ne gubeći u tom rasponu nit s kojom je krenuo presti misao. Pogledajte to u jednadžbi koju ćete naći naslovljenu s "pošten plus jeben jednako političar". Oprostite mi na rječniku, nadam se da nema mlađih od 14 godina ovdje... No, ne računajte samo s teškim temama u rukopisima, ima i lakših, dakako i ideja koje su nam svima prihvatljive. Na primjer: uz otočić koji je zamislio za odmor Gorkić, nadam se da postoji još jedan, za mene...sa svjetionikom, nešto zelenila, obiljem riba za pecanje i stabilnom internet vezom. Što bi čovjek poželio više u kreativnoj samoći? Dakle naći će se i zanimljivih putopisnih crtica, ali i sjajnih geg-pričica, jer Gorkić je izuzetan promatrač, znatiželjan do bola, ali ne i voajer! Ne promiče mu ni jedan detalj vrijedan promišljanja, sluša (ne uvijek vlastitom voljom) što sve ljudi prevale preko usta, pa kad mu se učini da bi nešto trebao prikazati u literarnoj karikaturi, lukav je: priča nam vic... ... Dakle u ranoj je mladosti Gorkić još počeo kljucati po pisaćoj mašini (tipkovnice onda još nismo mogli ni izmaštati), ali danas je, vjerujem, sretan što nije postao novinarom...I u novelističkom ili romanesknom štivu može se, možda još i bolje no kroz prolazne novinske rukopise, pisati o temama kakva je dostojanstvo čovjeka u radu. Pitate se koje dostojanstvo? Pa ono zbog kojeg bi mnogi od nas trebali ustati i mnogom poslodavcu ili njegovom s lanca puštenom šturmnbanfireru u nekoliko kratkih jasnih rečenica sjetiti se majke, oca, sveca zaštitnika i rodbine sa svojtom... To se zapravo nitko i ne usuđuje, pa onda ljudi od pera, Gorkić na primjer, pišu o tome, blogiraju, vrište da nešto treba, nešto se mora... I napisao je zašto nije novinar (nisam siguran da je to ikada želio biti, siguran sam samo da mora, baš mora pisati jer je brzo naučio da je slušatelja koji razumiju malo),a ja mu na žalost, s više od tri desetljeća profesionalnog novinarskog staža moram supotpisati razornu, ubojitu točnu dijagnozu novinarstva danas, vjerujte Gorkiću, uzmite sve što mi pišemo s rezervom... ... Ali znate, nismo mi novinari sasvim sami krivi za sve što pisci pokušavaju popraviti (i hvala im na tome), do svega toga nas je dovela kasta u koje se regrutira pripadnike na sasvim poseban način, javnim natječajima, za koje je Gorkić smislio izvanrednu inovaciju, radi uštede naših živaca, novaca, vremena. ... E sad, tko zna čitati, pa nije moguće da je čitao samo natječaj, a ne i ubojiti komentar naše žalosne zbilje... Iz žalosne zbilje Gorkić nas ponekad želi odvesti u malo predaha, pa ima čak i "SF" pričicu, a i ta je u čvrstoj vezi sa stvarnošću... I na kraju, Gorkić se, kao i mnogi autori koji su čvrsto s nogama na zemlji, u realnom svijetu, u čupavom dnevnom životnom okršaju s problemima, ipak ne da smesti. On zapravo nas želi navesti ne da vjerujemo, već da počnemo promišljati o svojim vjerovanjima i uvjerenjima, pa nam podmeće vrhunski cinizam pod nos tvrdeći da mi sve imamo...samo nam točno piše što imamo, da se ne bi smeli u promišljanju... No mojeg je dosta, sve ovo možemo raspraviti u sekcijama za stolovima, pokušajte napraviti miješana društva da se baš na prvi pogled ne primjeti tko nosi koju apoziciju iz naslova knjige Gorkića taradija "Konobari, kurve i političari". Oznake: Konobari, kurve i političari

- 18:48 - Ajd sad ti po svome (20) - Isprintaj - #

10.03.2015., utorak

Vijesti iz Oza, dupla doza!

U najnovijim vijestima iz kulture i nekulture, zamijećeno je opadanje interesa za pojedine osobe, što bi se dalo protumačiti da je opalo zanimanje za te osobe, ali i ne mora, možda su one samo u nekom svom svijetu: Preživjeli smo Reu! Usput, kad je već prošao osmi martožujak, zašto se nijedna žena na buni da sve ciklone nose žensko ime, a nikakva dobra od njih??? No možda ipak jedno: No vremenska situacija je bila gadna, vjetar je činio čuda, igrao se krovovima, fasadama, brodovima, automobilima kao Tomica i Zokica s nama, ostavljajući nam pisane i nepisane prijetnje: Kad smo već spomenuli osmi martožujak, moram pohvaliti žene što su se ove godine pridržavale uputstva naših policajki: Imali smo i malu predizbornu utrku za pojedine gradove i općine: Pa su i prošli ti lokalni prijevremeni izbori, i mada sam konobar, nikako ne mogu shvatiti računicu : SDP zadovoljan, HDZ zadovoljan, HNS zadovoljan, Reformisti zadovoljni, ma svi zadovoljni rezultatima, svi imaju svoje postotke, a zbroj uvijek dođe 100%. Izgleda da je i konobarska matematika debelo u zaostatku od političke! Jedino moj ORaH nije zadovoljan, ali je realan! Svjestan je da nije vrijeme za bajke... ... pa zato i dalje mukotrpno radi na konkretnim programima. Dok se veliki (i oni koji misle da su veliki) međusobno prepucavaju tko će koga tužiti mami i tati, tko je kome prvi što rekao, tko je prvi počeo krasti, čija krađa se računa, a čija ne, ORaH radi na novim rješenjima, pa je ponudio i rješenje za švicarce: Usput Čak , sretan ti 75. rođendan! A vijest dana je da je Hanžeković shvatio da je rupa u državnom proračunu povelika i svako milijunče dobro dođe, pa je u državni proračun uplatio 15 milijuna kuna, što nedvosmisleno pokazuje da Bandić ipak radi za dobrobit ne samo Zagreba, nego cijele Hrvatske: I na kraju, kao PS, misao dana koju je izrekao slavni Alan Ford, a posvećena svima onima koji još nisu poslali svoje radove za Blogoknjigu: Bolje izdati knjigu, nego prijatelja! Oznake: blogoknjiga, naši, vaši, njihovi

- 18:05 - Ajd sad ti po svome (12) - Isprintaj - #

08.03.2015., nedjelja

Što se tiče Dana žena

Iako je moj stav da je poruka "zaustavimo nasilje nad ženama" zapravo neravnopravna, treba glasiti "zaustavimo nasilje" jer treba zaustaviti nasilje nad bilo kojim spolom ili starošću osobe, jer inače ispada da su ostala nasilja dozvoljena ili se mogu tolerirati, iako je moj stav da se i žene i djeca i muškarci moraju međusobno poštovati cijele godine cijelog života, ipak danas svim ženama želim sve najbolje za njihov dan, i poručujem, neka vam svaki dan cijele godine bude vaš dan!

- 10:16 - Ajd sad ti po svome (7) - Isprintaj - #

06.03.2015., petak

Maca nam popapala jezik

U pansionu u kojem radim odsjeda dosta stranaca, koji mahom poslovno dolaze u ovaj kraj, ali su obišli, neki i doslovce, cijeli svijet. Navečer, umorni od posla, vole poslije večere malo porazgovarati, da su maknu malo mislima od posla, a nemaju nikog s kim bi se malo opustili u razgovoru, no zato naravno postoje konobari. Sinoć su mahom svi odabirali Pink meni, koji imamo u sklopu Pink Weeka, pa su tako prvo uživali u rižotu s ciklom, rukolom, listićima parmezana i tartufatom za predjelo zatim u pilećoj roladici sa šparogama, zeleno povrće na začinskom maslacu, pink pire, pesto od pistacija i na kraju se zasladili sa puslicama s tučenim vrhnjem i bobičastim voćem, rahlim čokoladnim kolačom s korijanderom i sladoledom od vanilije i uz sve to još čaša rose vina (usput da napomenem, danas je zadnji dan Pink Weeka i za slatki petak su još u ponudi i Sacher, Doboš, Tiramisu i Beze uz Rose), kad mi jedan gost kaže:"Imate veliki problem!" Iako mi se to nije vidjelo na licu, zaledio sam se, znam da je hrana izvrsna, servis dobro odrađen, u čemu bi mogao biti problem? Marketing vam ne valja, reklamirate samo more, a temelj reklame bi vam morala biti odlična hrana s prirodnim namirnicama! I zaista, ipak Hrvatska još nije zagađena, čista je (barem za sada), i to bi morao biti naš adut, a ne onaj moto "Hrvatska - puna (jadnog) života" nego bi naš moto morao biti "Hrvatska - zemlja prirodnih namirnica" Oznake: turizam

- 10:53 - Ajd sad ti po svome (11) - Isprintaj - #

05.03.2015., četvrtak

Vijesti iz pohlepe, kulture i seksa

Semper contra ima svoje Probranice, Eurosmijeh ima svoj humor, pa mi se čini da na Bloghaeru fali možda nešto između, nekakve vijesti s humorom. I zato predstavljam Vijesti iz pohlepe, kulture i seksa, a moram napomenuti da su mi najrelevantniji izvor podataka Twitter i Google Udarna vijest je da je u Hrvatskoj uvedena nova novčanica u apoenu od 25000 kn, na kojoj je legendarni borac za svoja prava Glogoški U Zagrebu Bandić priprema nove izbore za gradonačelnika, uvjeren u svoju pobjedu, no moj favorit je najpoznatija crna vještica u Hrvatskoj za koju se nadam da će počistiti nered u ZG Holdingu i maknuti sve smeće iz institucija Maras je Karamarku poručio 'DRŽI SE PARTIZANA I '45. JER O EKONOMIJI NEMAŠ POJMA', što nije istina, jer Karamarko ima velikog pojma o ekonomiji, zato i želi biti premijer kako bi se ekonomski osigurao Milanović, pod pritiskom javnosti, odgađa bušenje Jadrana i daje da probuše njega, samo da ponovo bude premijer, i odmah je počeo sa skidanjem hlača I kako to obično biva na kraju vijesti - vremenska prognoza: Oznake: humoristične vijesti

- 09:18 - Ajd sad ti po svome (8) - Isprintaj - #

03.03.2015., utorak

Promocija knjige Konobari, kurve i političari

Dođite na promociju moje knjige Konobari, kurve i političari , i provjerite kako to izgleda kad konobar napiše i objavi knjigu, što se sve može saznati s druge strane šanka, ali i kako izgleda crna, bijela i siva strana radništva, te može li politika biti izvor satire! Vjerojatno presedan u Hrvatskoj, promociju mi organiziraju moji poslodavci, i na tome im od srca zahvaljujem! Mjesto održavanja promocije: Pansion Mamica Pušćine, Čakovečka 47, Vrijeme: 19,45 pa da s akademskim kašnjenjem počne u 20,00 Odjeća: obavezna Moderator: Marijan Belčić, novinar-urednik u listu «Međimurje» Rezervacija stolice ili stola na telefon 040/373-433 Doček gostiju: srdačan! Vidimo se! Oznake: promocija knjige

- 22:57 - Ajd sad ti po svome (14) - Isprintaj - #

01.03.2015., nedjelja

Divni dani kratkog djetinjstva

" uvijek sam bio pametno dijete tako kažu prao zubiće prije ručka rukice za mamine goste učio pjesmice" Kad malo bolje razmislim, najviše nepodopština kao dijete sam napravio na Rabu, i to još nisam niti bio u školskoj dobi. Ili su mi barem, iz nekog razloga, te nepodopštine najviše ostale urezane u sjećanje. Ljetovao bih kod svog ujaka, koji je tada još bio nastavnik matematike u osnovnoj školi, a imao je stan iznad sportske dvorane u sklopu škole. Stan je imao lijepu terasu, s divnim pogledom na rapsku valu, i nalazio se na drugom katu. Na prvom katu je stanovao domar škole, koji je imao sina Damira, godinu dana mlađeg od mene, i on i ja smo bili nerazdvojni prijatelji tokom ljeta, a bome smo napravili i nekoliko grešaka u koracima u odrastanju, pri čemu je moja ujna krivila njega, a njegova baba mene. Iza te zgrade je bilo brdo, zapravo je dio brda bio iskopan kako bi se napravila ta zgrada, pa vam je između terasice ispod prozora kupatila ujakovog stana bio udaljen metar od potpornog zida koja je zadržavao brdo da ne zatrpa zgradu. Garantiram da nije bilo više od metra razmaka, jer smo Damir i ja to isprobali skokom s brda na terasicu, ali je tu onda bio problem jer nismo mogli doseći prozorčić kupatila da uđemo u stan, a nismo mogli skočiti nazad jer je potporni zid bio na malo višoj razini od terasice. Pa smo tako na terasici sačekali večer (a znate da ljeti sunce kasnije zalazi) dok nas nisu išli tražiti, i dok nas konačno nisu spasili s naše avanture. Sjećam se da su vikali na nas, a nas dvojica smo bili samo jako gladni. Drugom prilikom, naišli smo na tom brdu ostavljenu Bubu. Auto očito nije bio više funkcionalan, pa ga je neki savjesni građanin ostavio jednostavno na tom brdu, jer znate da na otocima nema odlagališta kao na kontinentu. A Damiru i meni je više nego dobrodošao. Imao je sjedala, kotače, volan, što ćeš više, za dječju maštu dosta. Naizmjence smo ga vozili, jer se umoriš ako sam predugo voziš pa se šoferi moraju mijenjati, i obišli smo njime skoro cijeli svijet! Kažem skoro, nije da nismo imali u planu obići cijeli svijet, ali se jednog dana, nakon kiše, auto nekim čudom pomaknuo, dok smo nas dvojica bili unutra, i počeo kliziti niz brdo. Srećom, taman metar-dva prije one rupe između brda i zgrade se ispriječio jedan bor koji nas je zaustavio. I opet nismo kužili zašto viču na nas, pa nismo mi ostavili auto tamo, nego odrasli, i opet su nam zabranili da se družimo, što smo mi drugog dana nekako uvijek zaboravljali. Bilo je još tih zgodica i nezgodica, no mislim da je kruna svih naših nepodopoština bio naš doprinos školskoj izložbi povodom kraja školske godine. Damir i ja smo se nečeg sjetili, sad se ne sjećam čega, ali bilo je očito jako važno jer smo odlučli potražiti njegovog oca na radnom mjestu, u školi. Nije bilo nastave, mislim da je školska godina već završila, pa smo bauljali po školi ne bismo li negdje ugledali Damirovog oca. I završili u jednoj učionici gdje je bilo izloženo živo čudo maketa raznih brodića, jedrenjaka, u divnim bojama. Jednostavno su bili prekrasni, a još je k tome bio i divan sunčan dan, pa smo se Damir i ja zapitali da li mogu ploviti po moru. Uzeli smo svaki po jedan s namjerom da ih stavimo u more, no bila je oseka pa nismo dosegli do mora, i jedino razumno rješenje je bilo kod kuće napuniti kadu vodom i isprobati u kadi da li plove. Prva dva su bila totalno razočarenje, kako smo ih stavili u kadu, tako su se prevrnuli. Ostavili smo ih na terasi, da se posuše od brodoloma, i otrčali po druga dva. I tako dva po dva, opelješili smo nas dvojica školsku izložbu, i preselili je na terasu ujakovog stana. I sjećam se da tada nisu vikali na nas, jer su se prvo direktor škole i nekoliko roditelja počeli smijati kad su saznali za slučaj, a onda i svi ostali, a Damir i ja smo bili presretni što smo tako uspješno postavili izložbu na terasi ujakovog stana! Oznake: Rab, djetinjstvo

- 11:07 - Ajd sad ti po svome (10) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.