Tko o kome, ja po svome

21.11.2016., ponedjeljak

Pismo Djedu Božićnjaku

Uvijek sam bio pametno dijete, tako kažu Prao zubiće, prije ručka rukice Za mamine goste učio pjesmice I šta Uvijek sam bio pametan momak, i još sam uvijek Pametno početi, fakultet odabrati Pametno se ženiti, pametno stariti I šta Pusti pusti o pusti me Pusti pusti o pusti me Hoću bar jednom, eto baš hoću Da budem blesav, i vala neka ću (Bijelo dugme) Dragi Djedice, znam da u različitim dijelovima svijeta imaš različita imena (Santa Claus, Father Christmas, Djed Mraz, Superhik…), no ja te najviše volim zvati Djedice. Možda zato jer sam odrastao bez oca i djeda u svojoj blizini, pa zato čvrsto vjerujem u tebe, iako neki govore da ne postojiš. A ja znam da postojiš i puno radiš. Dokaz su tvoje greške. Jer samo onaj tko jako puno radi kao ti može toliko griješiti kao ti. Jer kad bi zaista djelio darove po zaslugama i pravednosti, ostala bi Hrvatska bez 200 obitelji, licemjeri bez tajnih računa, razmaženi tatini sinovi bez skupih automobila, političari bez skupih umjetnina i satova… A možda bi trebao razmisliti i da zaposliš neke pomoćnike, ili zamijeniš postojeće, jer poneke tvoje greške su izuzetno bolne, često siromašna djeca ne dobiju ništa, a bogata još više! A čak sam čuo i da si pomalo rasista, jer samo gdje je prisutnost medija tvoje ime blista! Nisi jednak prema svima, pa i među žrtvama ima onih koje su ti draže, a nekih se ne uspiješ sjetiti ni taj jedanput godišnje! I zato, kad već toliko griješiš, pogriješi ove godine i na meni, pa kad me već nisi podario višim rastom, podari mi život na visokoj nozi! Tvoj vjerni fan, koji želi miran san! Oznake: 200 obitelji, Djed Božićnjak, Djed Mraz, porezna reforma, Superhik, Zdravko Marić

- 13:06 - Ajd sad ti po svome (9) - Isprintaj - #

08.11.2016., utorak

Zakaj je Pišta lokal-nacionalista

Pišta za sebe kaže da kroz cijeli svoj život ima sreću u nesreći, a onda s osmijehom na licu objašnjava zašto. Kad ga pitate odakle je, njegov prvi odgovor neće biti “Iz Čakovca!”, nego će prvo ponosno reći da je Međimurec. Kao i svi žitelji Međimurja! Prvo će reći da su Međimurci, a tek onda iz kojega su mjesta u toj Maloj Švicarskoj. A Pišta ne voli da se Međimurje naziva Malom Švicarskom. Jer je on zbog neimaštine otišao za gastarbajtera u Švicarsku, zaposlio se, štedio, i zarađeno uložio u svoje voljeno Međimurje malo, baš kao i mnogi Međimurci. Svi su oni imali nesreću jer su morali otići trbuhom za kruhom, ali su našli sreću povratkom u rodni kraj i ulaganjem u svoju djedovinu. I zato je Međimurje uređen kraj, i zato je Međimurje napredan kraj. I dan-danas Pišta često dolazi doma, a nakon mirovine će se vratiti za stalno. Jer Međimurci odlaze da bi se vratili. Ne odlaze zauvijek i ne napuštaju svoju djedovinu. Pišti je odmor kad dođe doma i uređuje svoj grunt, popije sa susjedom gemišt-dva, možda tri, prijateljski objašnjava da mu ne smeta što je susjedova kuća viša pola metra jer je njegova šira 1 metar i nema ljutnje, jer sve je to dio tradicije i narodnih običaja u Međimurju. A sutra će tako i tako otići zajedno u ribolov ako se uspiju dogovoriti idu li na Muru, Dravu ili neku od brojnih šudrana. Čim prijeđe granicu pri povratku, Pišta se divi silnim vinogradima, voćnjacima, poljima, malim poljoprivrednim gospodarstvima koja proizvode od nadaleko poznatog krumpira do sad već novih egzotičnih nasada aronija, medara gdje marljive pčele rade med, uljare s poznatim bučinim uljem, a na polja se vraća i konoplja. Pomogao je Pišta i svom sinu da postane sam svoj gazda i počne se baviti seoskim turizmom koji je i inače počeo cvjetati u Međimurju. I tako Pišta Međimurju tepa „oko moje malo“, a Čakovcu „zjenico oka moga“. I voli Pišta zjenicu oka svoga, no istovremeno se i ljuti na nju. Jer Čakovec je lijep grad, uređen, živopisan. S jedne strane, živjeti u njemu je isto kao i živjeti na selu – svatko svakog poznaje, svatko o svakome sve zna, bolje nego i on sam. I nemoguće je proći glavnom ulicom, a da ne sretneš nekog poznatog s kim moraš otići na jedno piće jer niste se vidjeli sto godina! A kad je Porcijunkulovo – oni šareni kišobrani iznad glavne ulice koji istovremeno i šire veselje i daju hlad mnogobrojnim posjetiteljima tog najvećeg proštenja u Međimurju, oni brojni štandovi, stari zanati (baš kak su Pištini japica i mamica negda delali!), zabava cijeli tjedan … I tu se Pišti malo stisne srce. Je, sve je to lijepo, treba se i zabaviti, samo kad bi se otvorila i koja tvornica pa onda ne bi morali odlaziti Međimurci u tuđinu, već bi u svome kraju zarađivali i još sretniji bili! Da, čim Pišta dojde doma, napisat će on jedno pismo i gradonačelniku i županu i onima u Zagreb. Samo ide prvo malo na trg poslušati kak popevleju stare međimurske, to ga uvijek pogodi u dušu i dirne u srce. A onda će otići doma i mrčal bu za stolom, malo će odmoriti pa otići raditi ono što najviše voli i što ga uvijek smiri, nešto popravljati na svom gruntu. Jer uvijek se ima nešto za popraviti i urediti, a sve drugo može čekati. A doći će i ta penzija, kad će zauvijek ostati doma! U svojem Međimurju! U svojem Čakovcu! I zato je Pišta lokal-nacionalista. Ne može govoriti o Čakovcu, a da ne govori o Međimurju! Oznake: čakovec, domoljublje, Gastarbajter, Međimurje, Porcijunkulovo, zavičaj

- 11:39 - Ajd sad ti po svome (9) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.